Nominacija za najboljeg kazališnog glumca u "Ivanov", Bojan Navojec: 'Prestravljen ulogom, došepao sam Bobanu, čuvenom Ivanovu'
Dramski prvak zagrebačkog HNK doživio je avanturu predanog rada s Eimuntasom Nekrošiusom, jednim od najcjenjenijih europskih kazališnih redatelja.
Nekrošius ga je angažirao za ulogu Ivanova, u istoimenom klasičnom dramskom djelu Antuna Pavloviča Čehova. Ivanova često nazivaju slavenskim Hamletom, najsloženiji je ili najmanje ukrotiv lik velikoga pisca.
Kako je Bojan Navojec doživio nominaciju i što mu znači u kontekstu i Čehova i Nekrošiusa?
- Postoji poslovica koja kaže da roditelje ne možeš birati, ali društvo možeš. Zahvalio bih žiriju na odabiru u društvo u kojem sam se našao jer ga ni sam ne bih bolje odabrao... Na Ivanovu bih zahvalio partnericama, partnerima, publici i prije svega Čehovu, koji je za sebe govorio da je njegova zakonita supruga medicina, a književnost ljubavnica. Upravo taj literarni švalerluk učinio ga je klasikom.
Rad s litvanskim redateljem vjerojatno ćete uvijek pamtiti?
Redatelj Nekrošius, ruski đak i vrstan poznavatelj Čehova, rekao je da ćemo Ivanova tražiti negdje između skupocjene porculanske vaze i panja na kojem su pupoljci s malim zelenim listićima. Svako tko misli da se Ivanova može odglumiti, govorio je, taj je u očitoj zabludi. Trebalo je više biti, a manje činiti, proizvoditi energiju, a u isto vrijeme ostavljati dojam da je Ivanov gubi... Prvi put sam doživio da me se režira doslovce do malog prsta, svaki pokret bio je zadan. Povrh svega, na četvrtoj ili petoj probi, pukao mi je meniskus u desnom koljenu… Prestravljen zadatkom odšepesao sam starijem kolegi Božidaru Bobanu, našem legendarnom Ivanovu. On mi je rekao da se ključ uloge nalazi u trećem dijelu, u njegovu najvećem monologu, da su to tri kratke replike: Ne znam, ne znam, ne znam. I sam Čehov je rekao da zna što je Ivanovu, napisao bi mu dijagnozu, a ne dramu...
Koliko je ova predstava komunikativna za širi krug publike?
Dijelu publike ova predstava znači mnogo, drugima se čini pretjerano hermetična. Na gostovanju u Petrogradu, daleko od naših domova, primljeni smo kao kod kuće. Za neke kritičare ovo je moja najzrelija uloga, drugi su, pak, očekivali nešto pa i nekog drugog. Na koncu, nominaciju mi je donio Ivanov, koji sve čini u cilju vlastite eliminacije.
U prvom krugu za Zlatni studio čitatelji glasaju za po jednog od ponuđenih kandidata ili ostvarenja u svakoj od 20 kategorija, a potom se zbrajaju njihovi glasovi i kreće se u drugi krug biranja koji završava 19. veljače. U prvom krugu u svakoj kategoriji ostaju po tri nominacije, a čitatelji potom ponovno glasove daju najboljima.
Odluku o pobjednicima donose glasovi čitatelja portala Jutarnji.hr (50%) i kuponi iz Studija (50%).
Tko su pobjednici, doznat ćemo u izravnom televizijskom prijenosu na Hrvatskoj televiziji 27. veljače u 20 sati.
UPUTE ZA GLASANJE POŠTOM:
Izrežite listić i zalijepite na dopisnicu ili pošaljite u kuverti. Glasati možete do 29. siječnja, slanjem na adresu: Zlatni Studio, p.p. 221, 10000 Zagreb
Piše: Tomislav Čadež
Pleština: I ja sam matrijahalni Dalmatinac s Klisa. Stiješnjenog, neumoljivog
Nominacija za najboljeg kazališnog glumca u "Ljudi od voska", Milan Pleština: 'I ja sam matrijarhalni Dalmatinac s Klisa. Stiješnjenog, neumoljivog'
Milan Pleština, prvak Drame zagrebačkog HNK, za kazališnu je nagradu Zlatni Studio u kategoriji najbolji glumac nominiran za ulogu Ante u “Ljudima od voska”.
Njegov je lik u srednjem dijelu Matišićeve trilogije, smještenom u Zagoru, otac ratnog invalida u kolicima. Ante sinu dovodi navodnu Ukrajinku za mladu, čime prouzroči nove nevolje.
- Kaže se obično, uloga je kompleksna, ali ova nije. Lik je elementaran, ne mislim pritom ograničen, niske inteligencije i nesenzibilan, odnos Ante i sina svodi se na tri bazične stvari i to nije teško odigrati baš kao što je Horacije lakša rola od Hamleta. Sin i ja smo drugi plan predstave, u prvom je priča o Nikoli i njegovoj kćeri te piscu i njegovu zavičaju - tumači Pleština konture naslova. U kojem suodnosu vidi “Prvog muslimana u selu” (naziv srednjeg dijela “Ljudi od voska”) i patrijahalnost imanentnu Zagori?
Borba za najslabijeg
- U sredini, o kojoj predstava govori, patrijahalnost je na kušnji. Brat mi radi u Splitu kao socijalni radnik i gotovo da je fiksiran na slučajeve ocoubojstava. Često mi zna reći kako smo zemlja Edipa. Ocoubojstvo koje se događa u fiksaciji pisca Viktora, često u realnosti i bude - govori Splićanin, kliških korijena.
- I ja sam matrijarhalni Dalmatinac, više edipovac, iz sredine gdje je violentnost izraženija negoli u drugim dijelovima Hrvatske. Nije opravdanje, ali vječita smo bili međa: na mome Klisu bili su Mlečani, pa Turci, pa Mlečani… Stalna stiješnjenost koja je činila da se mora biti surov, neumoljiv, strog. Ne sadist, ne nasilan. U kliškom kraju jaki smo koliko je najslabiji jak: nitko ne smije ostati sam, gladan, nezaštićen, dijete pogotovo neće ostati nezbrinuto. Borbom za najslabijeg, pobjeđuje se priroda. Humanistička je to priča koja izvana djeluje rustikalno i rabijatno, a u srži je elementarna: oduprijeti se zlu, znači ustrajavati na činjenju dobra budući da je nevolja je konstanta.
Taj i takav mentalitet nije oformio samo Levant, već i zapadni hipokrizijski element koji prema tim krajevima ima guliverski odnos, kao da je tu nekakav Liliput - secirat će mentalitet osobnih korijena. Unatoč tomu što Matišić nastoji Zagoru prikazati kao sjecište nesreća, određenog humora u suodnosima između umornih očeva, dilera droge i ratnih invalida, svejedno ima.
- Humor je ovdje usputniji, nimalo samodopadan. Više je dosjetka, anegdota, nije skeč. Zagora o kojoj Mate piše, to je pojas s Hercegovinom koji razlikuje č i ć. Ta Zagora kaže ‘udrio sam ga’, 10 kilometara dalje kažu ‘udrija sam ga’. Kaže se ‘di si bio’, 15 km dalje je ‘di si bija’.
Složenost iz tri akorda
Radeći predstavi, imali smo osjećaj da radimo nešto što nas se kao glumačkog kolektiva tiče: posrijedi je bitka za zajedništvo koje je uvijek na kušnji. Predstava je, jednako tako, prenesena slika svake provincije, bez ičega pežorativno izgovorenog pritom. Klaustrofobičnost, zgusnutost takvih sredina uvijek slične nevolje rađa. A, opet, veliki ljudi, kao velike rijeke, dolaze iz provincije, iz nečeg što je složenost koja proizlazi iz tri akorda - nastavlja Pleština.
Najteže mu je bilo glumiti predstavu u Splitu, a još teže bit će u Beogradu gdje je završio Akademiju, gdje bi “Ljudi od voska” trebali uskoro igrati i gdje će možda najviše pažnje izazvati prvi dio predstave koji govori o članu benda Prva ljubav koji je nekoć u Beogradu “posijao dijete”.
- Kad spominjemo ljude koji Matišića gnjave s pitanjima što je u komadu dokumentarno, a što nije, najbolji je odgovor dao Dostojevski. I njega su pitali je li u mladosti po Petrogradu ubijao babe sa sjekirom. Dostojevski im je odgovorio da te Raskoljnikove sjekire usmjere prema sebi, a ne prema piscu - završava Pleština.
Piše: Ivana Mikuličin