Davne 1960. na 100 hrvatskih kućanstava dolazila su 7,2 televizijska prijemnika, dakako crno-bijela, a prema godišnjaku ondašnjeg Republičkog zavoda za statistiku (RZS).
Već 1968. na isti broj kućanstava dolazilo je 31,4 televizora ili četiri puta više nego 1960. (podaci su preuzeti od povjesničara Igora Dude). Između ova dva popisa “trajnih potrošnih dobara” socijalističkog građanstva u Hrvatskoj izašao je Studio, tjednik za “televiziju, muziku, radio, film i kazalište”, u nakladi većoj od 50.000 primjeraka. Na naslovnici toga broja, što je važio “od 3. do 10 aprila” 1964., jednostavno je pisalo: “Opširan TV i radio program”.
Vrlo brzo s naslovnice će nestati “radio”, ostavljajući televiziju samu, kao osnovni razlog postojanja toga lista. Ubrzo je tjednik postao veći od novog, a rijetkog kućanskog aparata, televizora, veći i od života, zato što se bavio postojećom medijskom zabavom, ili scenom, odnosno slobodnim vremenom radnog čovjeka. Od samih početaka izravno se posvetio područjima što danas izravno ulaze u kategoriju spektakla.
Helga Vlahović na naslovnici Studija
“Izlazite nonstop”
Na naslovnoj stranici prvoga broja Studija pojavio se komičar Mija Aleksić, protagonist više humorističnih serija TV-a Beograd, koje su dolazile iz radionice pisca i režisera Radivoja Lole Đukića (ujedno urednika tog republičkog TV centra).
Bio je to dalekosežan potez uredništva zato što su njegove serije obilježile šesto desetljeće 20. stoljeća i donijele mnogim omladincima nadimke. Pod glumčevom fotografijom stajao je ovaj tekst: “Prvi broj stop. Izlazite nonstop”. Aleksić se potpisao kao Cule Pokorni, lik tada najpopularnije TV serije što se upravo emitirala: “Ogledala građanina Pokornog”.
Režirao ju je sam Đukić, prema svom tekstu, a sastojala se od deset epizoda po 55 minuta. Pokorni je bio dobrodušni ekonomist u nekom poduzeću, a svim srcem težio je boljem sutra - Dudekov prethodnik. Protiv sebe je imao kolege i obitelj. Njegov kontrapunkt utjelovio je Miodrag Petrović Čkalja, čineći ovu dvojicu glumaca najvećim glumačkim parom u zemlji “na brdovitom Balkanu”.
Jednako su se praznile ulice Zagreba kao i Beograda. Novi je tjednik pogodio u sridu. Oba glumca ostat će u žiži njegove pozornosti godinama, a ubrzo je objavio fotointervju s Čkaljom tijekom njegova gostovanja u Zagrebu. (Spomenuta serija prikazivala se uživo pa nije sačuvana ni sekunda.)
Uredništvo Studija činili su “sami intelektualci”, mladi novinari ili novinari u najboljim godinama, koji će se uskoro potvrditi u nekim drugim “podstrukama”, primjerice kao izdavačevi, Vjesnikovi dopisnici iz inozemstva. Njegov prvi glavni i odgovorni urednik bio je Đorđe Zelmanović, a redakciju su činili Maja Benović, Vjeko Dobrinčić, Ivan Kreutz, Antun Smrekar i Antun Vrdoljak. Urednik fotografije bio je Mladen Tudor koji je 60-e zabilježio ciklusom fotografija gasterbajtera, rođenih istoga desetljeća u kome je Komunistička partija dopustila radnicima odlazak u inozemstvo, preciznije u Zapadnu Njemačku.
Na naslovnici idućeg, drugog, broja Studija pojavila se, kao prva žena, glumica i pjevačica Dunja Rajter, rođena 1940. u Našicama. Njezin crno-bijeli portret bio je, zapravo, uvod u nekoliko budućih naslovnih stranica na kojima se pojavljivala, što potvrđuju da je baš Rajter, danas pomalo zaboravljena, prva ženska zvijezda onoga vremena, štoviše da joj je od samih početaka bila namijenjena uloga “seks-bombe”. Bila je prva i najvažnija zvijezda toga, šestog, desetljeća.
U drugoj pojavi na naslovnici Studija Rajter je opet predstavljena decentnim portretom (broj 88, 11. - 17. 12. 1965.), jednako crno-bijelim kao što je bio i prvi. U istom se broju najavljuje, usput, “Nova godina s Lolom Đukićem”.
Tek u trećoj pojavi na naslovnoj stranici istog TV tjednika, ovaj put u boji, i s cijelom figurom, i to u broju 159. (od 22. do 28. 4. 1967.) glumica je pokazala raskoš svoje ljepote, udovoljavajući osnovnom zahtjevu “spektakularnih” izdanja: tražila su i prvenstveno traže mlade i lijepe umjetnice.
Odjevena u haljinu, Dunja Rajter pokazala je bujan dekolte sjedeći u travi. U priloženom je intervjuu izjavila: “Ne želim biti seks-bomba!” A bilo je to, dakako, vrijeme kada su mnogi u njoj gledali seks-bombu i kada je taj atribut jamčio glumicama i pjevačicama zavidno mjesto na ondašnjim top-listama popularnosti. Dolazilo je jarko vrijeme misica. Spomenute portrete “naše Dunje” snimio je Vlado Duić, autor glavnine, ako ne baš svih, naslovnih stranica u prvih 200 brojeva novog tjednika. Za broj 161 snimio je Bebu Lončar, njezin portret.
Mija Aleksić na prvoj naslovnici Studija
Dunjino vjenčanje
Tjednik Studio trebao je Dunju Rajter, a ona je jednako tako trebala novine za televiziju i film na kojima je radila. Preselila se u Zapadnu Njemačku, no ostala je u kontaktu s redakcijom. Štoviše, pozvala je njene novinare na svoju svadbu u Hamburg. Toga se prisjetio majstor fotografije Marko Čolić u kratkom telefonskom razgovoru.
Dobio je zadatak da snimi vjenčanje Dunje Rajter, najslikanije žene prvog desetljeća toga tjednika. Te 1972. Rajter se udala za britanskog glazbenika Lesa Humphriesa. A Čolić pamti da je policija helikopterom osiguravala svatove, među kojima je najvažnija bila mladenkina majka. Događalo se to blizu Hamburga, u “nekakvom parku”. Prije toga se Rajter razvela od stanovitog Vandenberga s kojim je bila u braku manje od godinu dana (1970. - 1971.); Studio ga je popratio, isto tako, na dvije stranice. Ukratko, Dunja Rajter bila je prva “prava” hrvatska i jugoslavenska zvijezda.
Ali, to nije bio prvi Čolićev posao za Studio. Majstor pamti snimanje jugoslavenske misice Ivone Puhijere u Dubrovniku, u studenome 1968., za naslovnicu 241. broja. Glavni urednik Davor Šošić, još jedan “vanjsko-političar”, rekao mu je: “Idi tamo, u Dubrovnik, napravi fotografije za jedan dan i vrati se. Dobit ćeš tri dnevnice”.
Iskoristio je obećanje pa je zahvaljujući njemu posjetio majku i obitelj u Zenici. Za to vrijeme snimke, to jest filmovi misice otputovali su na razvijanje u Beč gdje su ostali gotovo tjedan dana. Bilo je to skupo razvijanje pa su posao uskoro preuzele domaće agencije za fotodokumentaciju i privatnici.
Do početka 70-ih Studio je izrastao u zrcalo medijske popularnosti, koju je i stvarao u tijesnoj suradnji s televizijom. Glavni urednik postao je Pero Zlatar, a naklada se povećala šest, odnosno sedam puta prema početnoj: narasla je do čudesnih 350.000 primjeraka.
Pero Zlatar
Knjiga na dar
Još prve godine, 1964., u galeriju slavnih upisali su se, odnosno dobili naslovnu stranu, među ostalima: Ana Štefok, Milena Dravić, Mendo kao prva lutka, u pratnji Slavice Fila, ali isto tako Elvis Presley, prvi stranac koji ju je “okupirao” u 15. broju, u pratnji dvije djevojke u badekostimima - “u pauzi snimanja filma”“.
Pretplatnici na godinu dana dobivali su tada po jednu knjigu na dar, između ostalih “Tarzana”, “roman u stripu”, ili Maurovićevu “Trojicu u mraku”. Naslovnicu 26. broja podijelile su Sanda Langerholz i Brigitte Bardot, popola, prva u haljini s točkicama, druga u bikiniju, pokrivajući grudi dlanovima.
Početkom 1965. tjednik je najavio: Roger Moore u Zagrebu. Od muževa, čitatelje su privlačili Ivan Hetrich, Boris Dvornik, Anton Marti, Ivo Robić, Oliver Mlakar, ali isto tako i Crveni koralji koji su dobili Zlatnu ploču za hit “Crvene ruže” - izvodili su ga s Ivicom Šerfezijem. Već tada je Vlado Duić odlazio u Cannes i na filmskom festivalu snimao razgolićene starlete.
U lipnju 1965. na naslovnici je bio spomenuti Čkalja. U siječnju 1966. Ana Karić. Stoti broj (5. - 11. 3. 1966.) slavio se naslovnicom na kojoj je kolportrer prodavao sam tjednik. Josip Četković snimio je Matta Collinsa, dakako Metikoša, za 105. broj. A u lipnju iste godine Duić je snimio Rocka Hudsona s ljepoticom u Cannesu.
Početkom 1967. tjednik se tiskao u koloru, a Tereza Kesovija bila je među prvim koloriranim naslovnicama u 145. broju. Objavljena je reportaža o dvije zečice iz bara novosadskog hotela Putnik: “Učinili su isto što i Hugh Hefner u svojim Playboy-klubovima”. Olivera Vučo, Zdravka Krstulović i Neda Arnerić predstavljaju nove nade filma, ali isto tako novu i prelijepu mladost.
Božidarka Frajt
U broju 224. na naslovnoj stranici pojavila se Božidarka Frajt (20. - 26. 7. 1968.) u tzv. nude-looku: snimljena je i kadrirana tako kao da sjedi gola u visokoj travi (na Cmroku?), najavljujući Pulu ‘68. Glad za mladošću i ljepotom tolika je da se jedna od spomenutih pojavila na naslovnici dva puta za manje od godinu dana, premda je ono bila zemlja s više od 20 milijuna stanovnika. Bila je to Neda Arnerić u 193. broju (prosinac 1967.), pa u 232. (rujan 1968.).
Jedna od neobičnijih fotografija i naslovnih strana ukrasila je jubilarni 200. broj Studija, od 3. do 9. 2. 1968. Na njoj se nalazila Helga Vlahović s kalašnjikovim (?) i njene “Amazonke u Studio-showu kraj žičare u Zagrebu”. Neke su djevojke bile u tzv. vrućim gaćicama, iako je oko njih snijeg. Što će im oružje, tko zna. Napokon, to je samo show, koji mora ići dalje.
U prvom krugu za Zlatni studio čitatelji glasaju za po jednog od ponuđenih kandidata ili ostvarenja u svakoj od 20 kategorija, a potom se zbrajaju njihovi glasovi i kreće se u drugi krug biranja koji završava 19. veljače. U prvom krugu u svakoj kategoriji ostaju po tri nominacije, a čitatelji potom ponovno glasove daju najboljima.
Odluku o pobjednicima donose glasovi čitatelja portala Jutarnji.hr (50%) i kuponi iz Studija (50%).
Tko su pobjednici, doznat ćemo u izravnom televizijskom prijenosu na Hrvatskoj televiziji 27. veljače u 20 sati.
UPUTE ZA GLASANJE POŠTOM:
Izrežite listić i zalijepite na dopisnicu ili pošaljite u kuverti. Glasati možete do 29. siječnja, slanjem na adresu: Zlatni Studio, p.p. 221, 10000 Zagreb