THE CURE NA INMUSICU

DAN KAD SU DARKERI DOŠLI NA SVOJE Pripadnici scene 80-ih otkrivaju što im je značio bend koji večeras prvi put svira u Zagrebu

    AUTOR:
    • Karmen Miletić

  • OBJAVLJENO:
  • 26.06.2019. u 16:40

Darko Tomas, Davor Pongracic, Damjan Tadic / CROPIX

Rujana Jeger, Emil Matešić, Tomislav Petrović

 

“Neizostavan dio mog života ranih osamdesetih su stihovi, glazba i stil oblačenja benda The Cure. Bilo je to nešto u čemu sam pronalazio dio moje izgubljene posttinejdžerske dušice. Cure je utjecao na sve nas okupljene oko Dark Dance slušaonice u Jabuci.

Naša ekipa je ne znajući za europsku i svjetsku gotik scenu sama, intuitivno, pokrenula neku opciju u Jabuci, a, prema slušaonici, zvali su nas ‘darkeri’. Neovisno od imena gotik, mi smo imali naše autohtono ime za taj pokret”, priča nam Emil Matešić, nekadašnji zagrebački darker, a danas direktor KIC-a, ususret koncertu benda The Cure na zagrebačkom INmusicu.

Zagreb, 030914.
KIC.
Emil Matesic umjetnik i ravnatelj KIC-a.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongracic / CROPIX

Emil Matešić umjetnik i ravnatelj KIC-a.

 

Koncert ovog poznatog engleskog benda u publici će okupiti ekipu koja je od druge polovice ‘83. pa negdje do konca ‘85. godine, u slušaonici Dark Dance, u klubu Jabuka, “brijala” na takozvanu darkersku glazbu - uz The Cure, slušao se tu neizostavni Bauhaus, The Birthday Party od Nick Cavea, Joy Division, DAF...

Crni bambus

“Na prste jedne ruke mogao si nas prebrojati, možda je nas ‘darkera’ bilo tridesetak. Jabuka je inače vikendom bila puna srednjoškolaca i studenata, a nama su za tu našu muziku dali srijedu i četvrtak. Klub je bio prazan, mislim da je bilo više redara i šankera nego nas. Klub je držao brat Tomice Petrovića i valjda nam je zbog njega dao da, eto, tamo budemo.

zasgreb 221106
tomica petrovic
foto damjan tadic
-ziv-
Damjan Tadic / CROPIX

Tomica Petrović

 

Tomica Petrović započeo je karijeru tako što je meo pod i skupljao boce, a krenuo je onda organizirati koncerte, i to genijalne. Tada sam imala 15 godina.

 

Stajali smo uz zid i bili ful zabrinuti za egzistenciju svijeta, to je bila neka naša poza. Prvi koji je počeo ludo plesati po Jabuci bio je Emil Matešić, onda su se pridružili i drugi, ali pola ih je i dalje buljilo u pod i pilo crni bambus”, prepričava nam svoju darkersku fazu književnica Rujana Jeger.

Zagreb, 131213.
Praska ulica.
Povodom 45 godina Jabuke otvorena je i izlozba sa mnogim eksponatima koji svjedoce o bogatoj proslosti kluba. Otvorenje su obracanjem okupljenima uvelicali Rujana Jeger i Pero Kvesic.
Na fotografiji: Rujana Jeger.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Rujana Jeger

 

“Emil nam je sa svojim plesom izgledao toliko otkačeno, da smo mu se nakon nekog vremena i mi pridružili, a u tim krugovima također su zaplesali Rujana i Tomica”, piše pak Goran Polak na svom blogu o osamdesetima zvanom “Stražarni lopov”, naglašavajući da je u nekim klubovima poput Lapa i Kseta bilo sličnih programa i prije Jabuke, ali smatra se da je ipak Jabuka muzikom koja se puštala na Dark Dance slušaonicama i svojim dark imageom direktno inicirala pojavu darkera.

 

“Kad pričam o tom životnom razdoblju, uvijek se sjetim Petrovića koji je imao izuzetno dobre plesne pokrete na Blancmange i njihov hit ‘Feel me now’ koji je jedan dio važan za utjecaj na nas 80-ih godina. Sve je izgledalo poput neke savršene koreografije mladosti!”, prisjeća se Emil. Ples je tih godina bio intuitivan, svatko je stvarao svoje mini koreografije, neke posebne “vrtnje” u gotovo praznom klubu, a i dan-danas, tvrdi Rujana, točno se vidi u klubu tko pleše kao darker tog vremena.

Bend The Cure, osim u glazbenom smislu, na ovu je ekipu utjecao najviše u smislu estetike - crne odjeće, natapiranih frizura i crnih olovaka na očima.

Crne traperice

“The Cure je ‘krivac’ za to što su si dečki mogli staviti crnu olovku na oči, a da ih nitko u Jabuci ne gleda čudno, ali riskirali su da dobiju po piksi kad prolaze pored Saloona. Najviše je utjecao na naše frizure, ne baš najpovoljnije za neke. Crne traperice i crne majice smo oblačili jer smo se nekako trebali razlikovati od pankera. Pankeri su dolazili u Jabuku, kao na primjer moj muž”, kaže Rujana prisjećajući se kako je s frendicom kupila jedne crne traperice “po pola” - “rastezljivi jeans u ono vrijeme bio je prava inovacija koja nam je spasila živote i cirkulaciju. Jedan tjedan bi ih ona nosila, drugi ja”, opisuje ova književnica.

 

Slušaonica Dark Dance u Jabuci nekoliko godina dok je postojala bila je pravi estetski, stilski i glazbeni rasadnik svih onih koji su voljeli tu struju postpunka. Ono što je ekipu tamo privlačilo jest iznimna tolerantnost, osim sličnog glazbenog odabira, ljubav prema književnosti, odnosno kako bi Rujana to rekla “bili smo poetske dušice koje su čitale Baudelairea, Edgara Allan Poea i išle u Kinoteku gledati Fellinijeve filmove”. Kasnije je slušaonica Dark Dance preimenovana u “Party of confusion”, trajalo je to jednu školsku godinu, a onda je ugašena. Darkeri su se raspršili po nekim novim mjestima, njihova glazba već je pomalo ušla u mainstream, ali ekipu tog vremena i dalje spajaju zgode koje su im obilježile živote.

“Sjećam se da Rujana i ja nismo imali love, pa smo po pola kupili ploču The Curea, zvala se ‘Pornography’. Bio je dogovor da će biti kod mene pola godine pa kod nje pola godine. Ta ploča je sad ipak kod mene završila i to mi je drago jer sam joj iznimno privržen. Kompletan ‘Pornography’ toliko je neraskidiv dio mene, poput srca”, opisuje nam Emil.

SAMSUNG
 

Na koncert Curea, prema mišljenju naših darkerskih sugovornika, ići će svi oni koji vole glazbu 80-ih, jer iako su počeli kao darkerski bend, nakon nekoliko albuma pretvorili su se u kvalitetan pop.

Previše pop

“Meni osobno su nekako previše pop. Kao da su se nakon genijalnih prvih albuma malo previše iskomercijalizirali. Bio sam na onom prvom koncertu u Ljubljani 1989., a isključivo sam zbog njih i na ovogodišnjem INmusicu”, kaže nam Goran Polak.

 

Emil Matešić će na koncert Curea i u Zagreb i u Srbiju jer ovog ljeta nastupaju na festivalu Exit. Rujana je dosad bila na četiri njihova koncerta, a neće propustiti ni ovaj na INmusicu. “Navodno će svirati dva i pol sata. Na koncertima na kojima sam bila, znali su svirati i više od tri bez pauze. Njihovi su nastupi uvijek genijalni, s najboljim light showom koji sam vidjela. I da, bitno je napomenuti da oni sviraju sve svoje pjesme. Dakle, ako imaš i neku najopskurniju omiljenu pjesmu, znaj da će The Cure odsvirati i nju. Bez puno verbalne komunikacije s publikom, glazbom znaju doprijeti do nas, a to mogu samo veliki bendovi”, zaključuje Rujana.

Aleksandar Dragaš: Robert Smith bio je i ostao nesumnjiva ikona darkerske subkulture

Premda će Robert Smith reći da ni on, ni njegov bend The Cure nisu rodonačelnici gothic-rocka, ovdje poznatog i pod imenom “dark”, nemojte mu vjerovati. Naime, uza sve zasluge drugih sastava iz tog “darkerskog” post-punka i synth-popa, poput Joy Divisiona, Siouxsie And The Banshees, Bauhausa, The Culta, Depeche Modea, Killing Jokea, Dead Can Dance, Sisters Of Mercy, Missiona, Cocteau Twinsa, The Birthday Party (Nicka Cavea) i drugih, većina “darkera” bi za ikonu te subkulture ipak odabrala Roberta Smitha.

S obzirom na koncertnu reputaciju, iako već jako dugo nisu objavili novi album, The Cure ipak ne dolaze prekasno, pa čak ni u sklopu još prisutnog vala nostalgije za mitskim 80-ima koje nam se iz današnje vizure čine gotovo nestvarno lijepim godinama. Uz to, The Cure je i jedan od najutjecajnijih bendova koji je od vrckastog i poletnog post-punk debija “Three Imaginary Boys” (1979.) preko tri totalno “darkerska”, turobna i tjeskobna albuma - “Seventeen Seconds” (1980.), “Faith” (1981.) i “Pornography” (1982.) kasnije ostvario i zavidnu nisku “top of the pops” hitova, poput “The Walk”, “Love Cats”, “In Between Days”, “Close To Me”, “Why Can’t I Be You”, “Catch”, “Just Like Heaven”, “Lullaby”, “Lovesong”, “Pictures Of You”, “Never Enough”, “High”, “Friday, I’m In Love” i drugih.

Ti će hitovi carevati i na gramofonima zagrebačke Jabuke i Radija 101, postajući soundtrackom generacije čija je mladost ovdje nasilno odrezana škarama da bi ju se iz benignog i bezbrižnog “darkeraja”, odnosno zadnjeg privida normalnosti, progresa i moderniteta - unatoč glupostima poput afere “Crna ruža”, tako tipične za propali pokušaj socijalizma - uvalilo u krvavu tamu, lupeško blato i ludilo rata. Uz to, Smithova djela, inspirirana i Camusom i Baudelaireom, a još više osobnim neurozama i bojaznima, ukazala su da otuđeni i drugačiji mogu postati omiljeni i prihvaćeni, pa i izvršiti enorman utjecaj na pop-kulturu.

Bez The Curea teško bi do uspjeha stigli Dinosaur Jr., Mark Lanegan, Nirvana, Smashing Pumpkins, Jane’s Addiction, Radiohead, Nine Inch Nails, Interpol, Placebo, Editors, The Killers, pa čak i Tim Burton u čijoj filmskoj estetici ima podosta pojavnosti Roberta Smitha iz kojeg su kuljali depresija i očaj neželjenog djeteta koji, pak, nikada nije poželio imati dijete jer svijet smatra nesretnim mjestom. E pa, Roberte, dobro došao na jako jadno mjesto koje će večeras uz tvoje tužnjikave melodije barem na nekoliko sati postati manje nesretno. (Aleksandar Dragaš)

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo