Najveći dio ljeta Antun Vrdoljak proveo je u Riju, na Olimpijadi. Dok sjedimo u vrtu obiteljske kuće i čekamo da nam njegova supruga donese kavu, onako duhovit kao uvijek kaže da ionako nikakvu vlast tu nema. “Ona pripada drugima, recimo mojoj ženi, a imam i petnaest unučadi i jednog praunuka”.
Pričati s Tončijem Vrdoljakom zapravo je užitak. Kao da riječima slaže filmske scene, slikovito opisuje svaki detalj iz svog burnog života, gdje je bilo svega i svačega. Mnogi su ga obožavali kao režisera, mnogi kudili kao šefa televizije, a u športu je prošao sve ono što je zadesilo i Zlatka Matešu. Hrvatski športaši pod dirigentskom palicom obojice postigli su briljantne rezultate, a javnost ih je dočekivala drvljem i kamenjem.
U športu smo tako dobri, imamo talentirane športaše. S druge strane za politiku smo netalentirani, imamo drugorazredne političare, da ne kažem neki gori izraz. Bili ste i u športu i politici, kako to?
- Za politiku ne morate biti ništa, politika nije posao, nije zanimanje. To je privremeni posao, postane netko predsjednik vlade pa ga više uopće nema. Da ne kažem da je politika ono na što leptir i muhe lete.
Pa dobro, ali bilo je političara i iz vašeg Imotskog?
- U mom kraju je nepristojno ići u politiku. Što si ti kada si političar, kada te izaberu. Kakav si ti to čovjek kojeg biraju ili ne biraju, uzmu ili ne uzmu, opale nogu u stražnjicu i gotovo. To je efemerno zanimanje.
Bili ste u Riju, kakvi su dojmovi?
- Olimpijada je uvijek događaj, skupi se cijeli svijet i moram reći da mi malo ide na živce ta ceremonija otvaranja i zatvaranja, jer to traje do zla Boga dugo. Ali se tamo nešto događa, mladi iz cijelog svijeta se druže. To se ne može usporediti ni sa čim drugim. Ima jedna uspomena iz Atlante kada je Andre Agassi osvojio zlato, Larry King ga je intervjuirao i pitao što mu to znači. Agassi je odgovorio: “Ne znam hoćete me razumjeti, moji dolaze iz Afganistana, moj je otac bio reprezentativac u hrvanju, ali na Olimpijadi nije osvojio medalju. Kada sam ja počeo osvajati turnire rekao mi je da ništa ne vrijedi do zlatne olimpijske medalje”. Na kraju emisije poljubio je tu zlatnu medalju i uzviknuo: “Tata, imamo je”.
Jeste li očekivali deset medalja?
- Nisam, ali sam ih sanjao. Od toga su dvije neobično značajne. Taj Josip Glasnović je čudo Božje. Upoznao sam ga u Hrvatskoj kući u Riju i kada je otišao rekao sam Mateši da se možda nismo dovoljno dobro ponijeli prema njemu. “On ti je jednostavan čovjek, neće ništa zamjeriti”. Pa Blanka. Svašta bi dao da je osvojila zlato. Najteži trenutak koji sam doživio kao funkcioner, član MOK-a bio je u Pekingu, kada smo očekivali zlato. Mateša i ja smo sjedili u loži, Blanka je skakala, vodila i mene je zapalo da taj dan dijelim medalje. Kud veće sreće! S liftom sam išao dolje i našao Blanku kako plače ‘nisam kriva, nisam kriva’. “Što je”? “Izgubila sam medalju”. Šalio sam se ‘to je u mojim rukama, ja dijelim zlato, dat ću ga kome hoću’. Nije pomoglo, nije se nasmijala, bila je utučena i nikad je takvu nisam vidio.
Ali, ovo sada je bilo ipak malo čudo, posebna medalja za Blanku?
- Moram reći da je Blankina bronca veća od svakog zlata. To je značilo pobijediti sebe, a lako je pobijediti druge.
S Juan Antoniom Samaranchom bili ste u prijateljskim odnosima, on vam je i rekao da ste izabrani u MOO?
- Nisam to očekivao, naravno. Što mu reći na to? Preduhitrio me i kazao “kupi dva kofera i na put. Sat te čeka to, koferi i avioni, koferi i avioni”. Tako je i bilo. To je iscrpljujuće i tko to prihvati jadna mu majka.
Koja vam je ovo Olimpijada?
- Ni ne znam. Više od deset, svakako, od 1992. godine. Puno je tu sjećanja, događaja. Sjećam se Atlante kada su nas rano ujutro probudili, dogodila se strašna stvar, pukla je bomba u parku gdje su bili mladi i poginuo je turski snimatelj. Rusi su odmah postavili pitanje da se prekinu Olimpijske igre i tada sam se prvi put javio za riječ. “Zabranimo Igre ili dopustimo da budu samo u totalitarnim zemljama, jer tamo nema ni praćke, kamoli bombe”. U Pekingu sam bio prije Igara i gradom su prolazile rijeke biciklista, a za vrijeme Olimpijade nije bilo niti jednog. To je kao da narodu oduzmete noge, ali su te igre bile besprijekorno organizirane.
A ove u Riju?
- Bio sam u Riju davno i jako mi se dopao. Tada sam bio smješten u hotelu na samoj Copacabani, a žena se znala ljutiti kada bi otišao, sjeo na pijesak i gledao taj mravinjak koji neumorno igra nogomet ili odbojku. Sada to nisam zatekao, morali su sve to reducirati zbog organizacije Igara. Jedan dan smo žena i ja htjeli prošetati, ali to nije bilo moguće, sve je bilo zagrađeno, pregrađeno. Onaj Rio kojeg mi zamišljamo ili pamtimo nije bio za vrijeme Olimpiojskih igara, nije bilo tih gologuzih cura.
Kako je to bilo devedesetih, kada je i počeo hrvatski olimpijski san?
- Nemojte zaboraviti da sam bio jako ismijavan kada sam rekao da ćemo ići na Olimpijske igre. A sve je počelo kada smo željeli otkazati Atletsko prvenstvo Europe u Splitu, 82 dana prije početka. Tada sam to smatrao sabotažom prema novoj državi, jer je Jugoslavija imala i Olimpijske igre, a mi nismo bili u stanju ni to organizirati. Mene je zapalo da to vodim, a mislio sam da će mi se otvoriti zemlja pod nogama.
Jeste li se konzultirali s Tuđmanom?
- Išao sam do njega i rekao mu “Imam vijest koja te neće razveseliti”. Prekinuo me i najavio da upravo dolazi Artur Takač, njegov veliki prijatelj i savjetnik Samarancha. “Dobro da ste tu, jer poruka je i za vas. Poručuje vam predsjednik Samaranch ako doista otkažete atletsko prvenstvo da dvadeset godina ne samo da nećete dobiti nikakvu organizaciju, već ni jedan hrvatski športaš neće nastupiti na nekom relevantnom natjecanju”, kazao mi je gotovo izbezumljeni Takač.
Jeste li mu rekli ono tipično naše “da će sve biti u redu”?
- A šta sam mu drugo mogao reći. Tuđman je pitao što sada napraviti. Odgovorio sam da možemo preseliti prvenstvo u Zagreb ili nastaviti raditi u Splitu gdje nije bio izgrađen do kraja ni hotel, a nismo nabavili ni startne pištolje. Kada smo odlučili kupiti dva takva pištolja Bora Jović nas je iz Beograda optužio da se naoružavamo. Predložio sam da pozovemo predsjednika Sabora Žarka Domljana, mog Imoćana, pa neka on radi. Gledao me u čudu, pa Tuđmana i rekao: “Znate, gospodine predsjedniče kolika mi je bila čast postati predsjednik Sabora. Ali ako moram ići u Split primite istog časa moju ostavku. Moja majka je iz Omiša, ja znam što je Split, ja tamo ne idem poginuti”. Premještaj prvenstva u Zagreb nije dolazilo u obzir i tako je ostalo da ja to idem raditi dalje.
To mora da je bilo veselje!
- Ja o tome apsolutno ništa nisam znao. Dan prije odlaska u Split nazvao sam Mirka Novosela i pitao ga što sutra radi. “Rođendan mi je, punica mi uvijek spremi večeru”. “Dobro, stići ćeš na večeru”. Došao sam po njega, sjeli smo u auto i otišli na aerodrom i kada smo sjeli u avion šapnuo sam mu: “Sada mi kaži kako se organizira atletsko prvenstvo Europe”? Onda je Mirko kao krajnje sistematičan čovjek počeo govoriti i bilo mi je jasno da se od toga ništa ne može napraviti. U Titovoj vili Dalmacija dočekao nas je gradonačelnik Splita, hadezeovac i gomila ljudi koje nikada nisam vidio. “Sada su tu samo naši, hadezeovci, provjereni, one sabotere smo potjerali”. Nisu imali veze ni o čemu, pa smo vratili ‘one stare’.
Kako su vas Splićani dočekali?
- Gledali su me kao najgoreg razbojnika. “Kako dosad niste radili, tako ćete od sada raditi”, rekao sam im i da ćemo one koji će se baviti sabotažom hapsiti. Jedan među njima, koji je po Markovićevom zakonu prvi privatizirao neku firmu pitao je ‘jel vi to nama pritite’? Bio je pukovnik Udbe, pa sam mu odgovorio: “Viš’ mali, ti jedini znaš, ja vam pritim”. Tako je počelo, radnicima sam stalno donosio sanduke piva i na kraju smo ipak sve nekako pripremili.
Samaranch i ostali bili su na kraju zadovoljni?
- Išao sam s njim pješke do aviona kada je odlazio iz Hrvatske i pitao me znam li zašto je to tražio. “Ma znam, jer se na pisti ne može prisluškivati”! Samaranch se nasmijao i rekao ‘Naučio si! Nešto te hoću pitati, kada ćeš podnijeti zahtjev za prijem Hrvatske u MOO”? Mučilo me već prije da ga ja to pitam, ali nisam znao kako početi i na sreću on je počeo razgovor. Odgovorio sam “Čekat ću da nas vi pozovete”. “Pametno”, odgovorio je Samaranch.
Ali, tada nismo još bili članica UN-a, što je bio preduvjet za MOO?
- Tako je, gdje smo mi tada bili od UN-a. Ali, Samaranch je rekao da nas mogu ‘uvjetno primiti’ i tako je i bilo.
Kada ste vi vodili hrvatski šport žestoko su vas napadali, kao sada Matešu, a uspio je u nemogućem. Je li to hrvatsko prokletstvo?
- Nije, to je nešto strašno logično. Mi ovdje nemamo narodne vlasti. Reći ću nešto što je vrlo opasno, a to je da šport pripada domovini. On počinje od kuće, odgojem. Nema hrvatskog velikog športaša koji nije i hrvatski veliki rodoljub. To ne postoji. Ne možete se baviti športom, a ne željeti da vam zastava stoji iznad glave. Sjetite se samo Kostelića, mnogih drugih. To je osjećaj koji neki naši ljudi naprosto nemaju, pogotovo u strukturama vlasti, ali i u medijima. To se kod nas proglašava nacionalizmom.
Pa bilo je i onih koji su tražili da se zabrani stavljanje ruke na srce dok svira zastava?
- U ime Oca i sina, pa cijeli svijet drži ruku na srcu. U hrvatskoj himni se spominje ‘srce’ i Matoš pjeva o tome. Pa mi imamo javne dojavljivače u svijetu koji javljaju što se ovdje u športu događa, da je netko vikao ‘Za dom spremni’. Ja naravno mislim da je glupost vikati ‘Za dom spremni’, da se razumijemo. Jer, nikakve politike na stadionima ionako ne smije biti.
Ali, toga ima, pogotovo od one čuvene utakmice sa Crvenom zvezdom?
- Sjećam se i one prve u slobodnoj Hrvatskoj između Hajduka i Dinama u Zagrebu. Hajdukovci su bili na istočnoj tribini, a oni sa sjeverne su se prebacili i počela je strašna tučnjava. Joško Morić je tada bio šef policije u Zagrebu i došao je u ložu i rekao mi: “Gospodine potpredsjedniče, mi smo izvadili 75 revolvera iz džepova”. Pitam “što ste napravili”. “Zaplijenili te revolvere”. “A gdje su ti fakini? Zamislite da je netko ušao s tim pištoljem”. Tada sam poludio i napao policiju i rekao da su te revolveraše trebali ‘izdegenečit’. U Imotskom se to kaže, kao i ‘ubit ću Boga u tebi’, to su prijetnje, naravno. Tada je Tanja Torbarina napisala ”on hoće odbijati bubrege našoj djeci”. Shvatio sam da u nas dugo športa neće biti, jer se politika strahovito umiješala.
I sami ste bili u svađi s nekim političarima, recimo Željkom Jovanovićem. Tužili ste ga, što je sada s tim?
- Baš jučer sam razgovarao s odvjetnikom da se to obnovi. Jovanović je meni rekao da sam “prodao riječke Mediteranske igre za svoje članstvo u MOK-u”. To je teška laž, svinjarija. Tužio sam ga sudu, a pozvao se na imunitet kao ministar, pa onda kao zastupnik. Sad sam čuo da je interegnum kada ga se može tužiti. Svašta sam pretrpio u športu, baš svašta. A nikad nisam primio ni kunu ili dnevnicu od Hrvatskog olimpijskog odbora. Nikad ništa nisam dobio, osim batina.
Recimo kao kada ste najavili odlazak Hrvatske na Olimpijadu?
- Kako su se samo smijali. “On bi išao na Olimpijadu, kako da ne”. Evo, otišli smo i od te prve medalje u Barceloni, tu smo.
Kako je uopće došlo do ideje za film o Gotovini?
- Antu Gotovinu sam upoznao za vrijeme rata i taj sam film htio raditi kada je uhapšen i kada mu se sudilo. Kada su se vlasti u Hrvatskoj tako kukavički i svinjski ponijele, a bile bi izručile i Bobetka. Prije njegove smrti razgovarali smo o Gotovini kojeg je izuzetno cijenio i tada mi je rekao: “To je najveći časnički talent kojeg je Hrvatska imala od bana Jelačića”. Bobetko ga je obožavao.
Kako ste Gotovinu vi upoznali?
- Na čudan način. Bio sam zadužen za vrijeme rata za Sisačko-moslavačku županiju, gdje sam 1971. kada sam ostao bez posla napravio farmu kokoši. Rekli su mi da se ‘lijevo krilo’ Gotovininih ljudi razbježalo. Što je, tu je, sjeo sam u auto i vidio katastrofu, odbačene kalašnjikove, razbacane boce piva. Išao sam u općinu i saznao da su se ljudi razbježali zbog tenkova, a da je jedan mladić poginuo. Na kraju smo postrojili jedinicu i tu je počelo moje poznanstvo s Gotovinom.
Koliko je Gotovinina biografija zahvalna za film?
- Ima tu detalja koje ne može ni najbolji američki dramaturg smisliti. Recimo prizor kada je imao četiri, pet godina, njegov brat tri, sestrica godinu dana. Igrali su se u svom dvorištu, a mama je mijesila kruh. Odjednom se čuje ‘mina’, majka istrči van, skuplja djecu jer će letjeti kamenje. Međutim, Ante potrči preko zida i majka počne trčati za njim. Drugi put mina, treći put i ona se baci po njemu. Mina eksplodira, nju pogodi kamen i ona umire štiteći njega.
Kako ćete prikazati Gotovinu?
- Znate, morate imati muda kada vam netko u Haagu kaže ’24 godina robije’. To je drama sama po sebi. On je sjajan čovjek. Iz zatvora je svaki dan pitao za svako od svoje troje djece. “Jel’ mala bila na matematici, jel’ mali naučio hrvatski”. Kada se vratio i počeo raditi s tom ribom pitao sam ga: “Dobro, Ante, ako to krene, što ćeš onda”.
Što je odgovorio?
- Rekao je da misli da će krenuti. “Kupio bih onda jedrenjak od 30 metara pa oko svijeta”. Šalio sam se i pitao je li sastavio posadu, mogu li i ja s njim. “Posadu? Sam”. Sad političke stranke traže od njega da se aktivira, da bude predsjednik. Odmah bi ga izabrali, ali kako da taj Gotovina svaki dan odlazi u ured i da mu tajnica kaže ‘danas vas čekaju sindikati...’. Ma ajde u...
Je li vam rekao kako je ‘lociran i uhapšen’?
- Kako da ne. Njegov veliki prijatelj Željko Dilber jedini je znao gdje je Ante. Kada je bio na prvom otočiću ispred Zadra donosio mu je dva puta tjedno čiste gaće i brinuo se da se promijeni brod koji je bio u pripravnosti, kako policija ne bi posumnjala. A kako su ga ulovili? Nije se mogao sakriti, engleska je policija otkrila Dunjin telefonski poziv. Bilo je čudno da nisu i više i prije koristili tu silnu tehniku.
Kako je Ante reagirao kada ste mu rekli da ćete snimiti film?
- On je jednostavan čovjek. Kada se vratio iz zatvora knjiga snimanja je već bila gotova i našli smo se u Palaceu. “Čuj, ta knjiga snimanja je gotova, nisam odustao od filma”, rekao sam mu i predložio da je pročita. “Ta knjiga snimanja je gotov film”, pitao je. “Ne, to je skela”. “Ma što ja o tome znam, budi pametan. Ako bude film, pozovi me na premijeru i to je sve”. Nikakve novce nije htio. On je beskrajno odmjeren, mudar čovjek. Sve razumije, sve.
Stari ste hadezeovac, pratite li sve što se sada događa?
- Jedan sam dan dobio da platim zaostalu članarinu i platio sam. Ali ne idem više u stranku.
A tko će pobijediti na izborima?
- Ma, j... mi se. Imam 85 godina, a uostalom i od te generacija ljudi s kojima sam se družio u HDZ-u više nikog i nema. Osim Jože Manolića.