Znala sam što je Alzheimer, znala sam što je demencija, moja nona je umrla od nje. Upoznata sam i s Parkinsonovom bolesti, ali multipla skleroza bila mi je potpuna nepoznanica.
I kada mi je prije nekoliko godina na setu iz čista mira prišla čistačica i ispričala da boluje od MS-a, progovorila o svojim iskustvima s tom bolešću, nije mi bilo jasno zašto se baš meni otvorila. Tek kasnije sam postala svjesna da je to uvod u priču za koju nisam ni znala da će uslijediti i da je ona poput nekog anđela koji je nenadano ušao i jednako tako brzo izašao iz mog života s razlogom - govori Ana Vilenica, 39-godišnja glumica koja stoji iza predstave “Duet za jednog” koja će premijerno biti izvedena u zagrebačkom Centru za mlade Ribnjak 20. siječnja.
Potresna je to drama autora Toma Kempinskog inspirirana životom svjetski poznate čelistice Jacqueline Du Pre čija je karijera prerano prekinuta dijagnozom multiple skleroze. Du Pre je u priči engleskog dramaturga i pisca “Duet for One” postala violinistica Stephanie Abrahams, a komad je praizveden 1980. u Londonu, da bi šest godina poslije dobio i svoju filmsku ekranizaciju s Julie Andrews, Alanom Batesom, Max von Sydowom i Rupertom Everettom u režiji genijalnog Andreija Konchalovskog. Kod nas ta predstava nikad nije postavljena na kazališne daske, a Vilenici je tekst, baš kao i susret sa ženom na setu, igrom slučaja došao u ruke.
Plakala u busu
- Prije četiri godine dala mi ga je prijateljica, glumica Danira Gović koju sam upoznala u Engleskoj, rekavši mi da ga moram pročitati. Putovala sam iz Zagreba za Rijeku, uhvatila malo vremena i krenula, a on me je toliko “lupio” da sam se usred autobusa rasplakala. Apsolutno sam se zaljubila u taj tekst, toliko me nešto nije ponijelo još od Akademije i odlučila ga napraviti za svoju dušu. Jer tema je suočavanje sa strahom, a taj problem je univerzalan. S tim se teško pomiriti, suočiti, jer ne želite da je stvarnost takva. U ovom slučaju radi se o bolesnoj ženi koja se jako teško nosi s činjenicom da ima multiplu sklerozu i da odjednom više ne može svirati. A violina je bila cijeli njen život. Odmah sam se zamislila kako bi bilo meni da mi netko tako oduzme glumu, jer više ne mogu kontrolirati svoje tijelo. To je potpuni gubitak identiteta koji ste gradili godinama - govori Vilenica. No drama ne govori samo o tome, nastavlja, pojašnjavajući u kojim ju je sve segmentima “Duet za jednoga” dotakao, već i o teškom prihvaćanju odgovornosti.
- Obično nam je uvijek lakše okriviti za sve naše probleme nekog drugog ili nešto drugo, bolest u ovom slučaju. To u svojoj široj slici uistinu podsjeća na društvo, vrijeme u kojem živimo gdje se loptica odgovornosti uvijek prebacuje na nekog drugog, a ono što drama sama kaže - unutarnja promjena jest moguća, iscjeljenje na duhovnom nivou. Fizičko nije, multipla je neizlječiva, vrlo teška bolest. Ali izuzetno mi se svidjela ideja rada na sebi, suočavanja sa strahom, preuzimanja odgovornosti - kaže Vilenica. Vrlo brzo odlučila je sama kupiti prava na izvedbu komada i sama postaviti predstavu. No temeljita, energična i vrlo društvena angažirana kakva jest, a što će potvrditi svi koju Vilenicu čak i površno poznaju, krenula je u istraživanje problematike bolesti, o kojoj kako je to odmah u startu priznala, nije znala baš ništa.
Tako se planirana predstava počela pretvarati i u druge projekte, poput dokumentarca sa svjedočanstvima oboljelih od multiple skleroze koji je u nastajanju, kao i javnoj podršci protestnoj akciji “Osudite i mene” potaknutoj nedavnom presudom Huanitu Luksetiću koji je dobio dvije godine zatvora zbog proizvodnje i nelegalnog posjedovanja indijske konoplje, za koju je on tvrdio da je koristi za proizvodnju ulja za liječenje MS-a od kojeg boluje, ali mu sutkinja nije povjerovala. Iako je ova potonja aktualnost koja može pridonijeti “Duetu za jednoga”, Vilenicu je to do te mjere ogorčilo da je odlučila na dan premijere podijeliti letke “Osudite i mene”.
Gdje je empatija?
- To samo pokazuje koliko je perverzan naš sustav koji očito funkcionira samo za one koje imaju novaca. Imate neizlječivo bolesnog čovjeka i sada ćete ga poslati u zatvor?!? Ne znam je li u pitanju kvocijent inteligencije, potpuni izostanak empatije ili činjenica da neki žive u svom osobnom zatvoru i ne gledaju dalje od svojih zidova. Ovaj slučaj im definitivno ide na dušu ako je uopće imaju - ljuta je Vilenica.
To i ne čudi jer posljednjih mjeseci, pa i koju godinu živi sa svojim projektom i ljudima koje je upoznala. Suze joj nerijetko poteknu kada sluša priču za pričom, komunicira s oboljelima od MS-a čija kratka definicija glasi: najčešće kronična, upalna, autoimuna, demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava.
- Znala sam da ću stupiti u kontakt s oboljelima, jer do tog trenutka to oboljenje bila mi je potpuna nepoznanica. Kontaktirala sam Savez društava multiple skleroze Hrvatske, oni su me spojili sa zagrebačkim ogrankom i ljudi su mi se sami počeli javljati. Neki su odustali, neki se još dvoume, neki žele ispričati svoju priču bez da otkriju svoj identitet pred kamerama. Pored intervjua pred kamerama, organizirali smo i dvodnevne radionice, shvativši da bi to mogao ispasti odličan dokumentarni film, a na toj ideji mogu zahvaliti guruu socijalno angažiranih kazališta redatelju Borutu Šeparoviću - ističe glumica. Ono što je shvatila istražujući tu tematiku jest da je ona toliko slojevita i neprepoznata, da se oboljeli susreću s velikim nerazumijevanjem okoline, ali i birokracije.
- MS nosi višestruku zaboravljivost tijela, a s druge strane imate krajnju netoleranciju društva prema oboljelima. Pravo na klizno radno vrijeme bilo bi im zlata vrijedno, jer vi kada navečer odete spavati ne znate nikada ne znate u kakvom stanju ćete se probuditi. Znam da je teško to slušati, ali jedna od gospođa mi u kameru ispričala kako je krenula na posao, sjela u auto i nekontrolirano obavila veliku nuždu. U suzama je oprala sebe, oprala auto i stigla na posao i dobila packu jer kasni pola sata. Tu je i nevjerojatan umor koji prati multiplu, a on nije vidljiv. Njega mi najbolje dočarala druga sudionica poslavši mi e-mail od četiri rečenice, napisavši mi kako ga je započela u 9, a uspjela završiti u 15 sati koliko joj je to napor predstavljalo - govori Vilenica. Suočila se glumica i s horor pričama o nemoći kad vam bolest samo oduzme tijelo, usred dućana i dok vam niz obraze klize suze od jada, vas kao predmet bacaju u ambulantna kola i odvoze, a vi ste svega svjesni...
Ljubavna priča
Ni status invalida, a time i na recimo parkirno mjesto im nije lako ostvariti - dobiju ga pod uvjetom da imaju invaliditet 60 posto na noge ili 80 ukupno. I na vještačenje se dugo čeka, kažu i često ne odobri. A to znači da im i pravo na invalidsko mjesto stigne kada ionako više ne mogu voziti...
- No ima i lijepih priča. Ljubavnih. Dvoje su se zaljubilo preko multiple. Oboje su bili u toplicama, zbog hladnih bazena, on je zakasnio na svoj termin pa su ga poslali na sljedeći. Morao je proći kroz kafić koji se eto, zove Ljubav, i upoznao svoju ljubav. A na radionicama sam ostala fascinirana jer sam primjenjivala metode dramske pedagogije i vidjela koliko su nadareni za glumu, a oni su mi odgovorili: “Pa mi glumimo cijeli život, jer se stalno pravimo da smo dobro. Što da radimo?” - priča.
Do sada je snimila šest intervjua, shvatila da neki ne vjeruju u konvencionalne metode liječenja čiji je uzrok i daljnja nepoznanica, da o efikasnosti ulja kanabisa i među njima vladaju predrasude, ali i svjedočila pričama da oni koji ga uzimaju nisu imali remisiju i po pet godina, a prije su je imali svake druge.
Projekt Huanito
Nakon predstavu koju radi u produkciji umjetničke organizacije Točka na i, koju režira Iva Srnec, a pored Vilenice glumi i Tomo Krstanović, a violinom prati Dunja Kobas, riječka glumica sa zagrebačkom adresom planira i humanitarno izdanje “Dueta za jednog” čime će se pridružiti obilježavanju Međunarodnog dana MS-a krajem svibnja.
- Ideja je da skupimo licitacijom ulaznica novac kako bi Centar mladih Ribnjak napokon dobio rampu za osobe s invaliditetom koju moljakaju već dvije, tri godine. Što se tiče dokumentarca rađenog iz pozicije glumice koja se priprema za ulogu, za njega još ne znam kada ću ga uspjeti završiti. Jer plan je da intervjuiram još ljudi, među kojima i Huanita, a tema je toliko kompleksna da i još treba vremena, no materijala već i sada imam previše. U kina nećemo, novaca za to nema, no nadam se da će barem neka od naših nacionalnih TV kuća imati sluha da o toj problematici progovorimo pred što većim brojem ljudi - zaključila je na kraju Vilenica.