Serija “Čuvar dvorca”, svojevremeno najavljivana kao “najpapreniji” domaći projekt, opet se emitira na televiziji, a tom se prilikom Barbara Nola prisjetila kako je bilo raditi s velikim Ivom Gregurevićem, kojem je to jedna od posljednjih većih uloga, ali i sa suprugom Lukasom, koji potpisuje scenarij i režiju serije.
To su, kaže Barbara, bila sretnija vremena, koja su sada zamijenila ona neizvjesna zbog straha od koronavirusa, ali i potresa koji je uništio dom obitelji Nola.
- Tu seriju smo snimali nevjerojatnom brzinom. Snimalo se 30 dana na 270 lokacija. Nemam ja toliko veliku ulogu, ali ostali su se premještali brzinom svjetlosti. No svi su bili izuzetno pripremljeni. Ivan Veljača na scenografiji i Mirko Pivčević kao snimatelj mjesecima prije su se s Lukasom spremali da bi to mogli iznijeti, kao i Kinorama, koja jedina može napraviti tako zahtjevan projekt tako brzo. Bilo je frenetično i ludo, ali strašno zanimljiva tema koju je Lukas godinama izučavao. Za rođendan sam mu znala kupovati u antikvarijatima knjige koje govore o tom vremenu i radu Udbe, koja je organizirala i provodila likvidacije političkih protivnika po inozemstvu. Volim političke trilere i krimiće, a ovdje je tema raspad jednog sistema i njegove tajne službe i negdje na vidiku je, kad pažljivo gledaš, da će se nešto drastično dogoditi, što se i dogodilo ‘90-ih. Ima puno stvarnih motiva - prisjetila se Barbara.
Posebna joj je čast što je tada imala priliku biti u kadru s pokojnim glumačkim velikanom Ivom Gregurevićem i doživjeti ga na tako emotivan način.
- Jednostavno dođeš i gledaš u te velike oči i samo se prepustiš. Ima tih partnera na koje rijetko nailaziš, gdje gluma ide iz toga da ga gledaš, pustiš da te vodi i sve bude genijalno. To su geniji. Strašno mi fali Ivo, puno sam naučila o njega, iako nije bio čovjek koji brblja o svom poslu, kao što to mi glumci stalno nešto analiziramo. S malo riječi bi toliko toga objasnio i imao je osobinu da te tjera da budeš aktivan. Bio je jako precizan, veličanstven partner i glumac - opisuje glumica.
Nadrealno
“Čuvar dvorca” samo je jedan od suprugovih projekata u kojem je igrala.
- Ja za drugi život ni ne znam. S njim sam oduvijek i prijateljevala i surađivala. Obožavam s Lukasom pričati o njegovim projektima i kad ne radim s njim. Užasno puno toga dijelimo, dajemo si savjete, slušamo jedno drugo i zainteresirani smo. Meni je to najprirodnije na svijetu. Glumci s njim jako vole raditi jer ti daje jako puno svoga, preciznoga, što želi, a s druge strane te jako potiče i pušta u tvojoj kreativnosti. Čak te malo gura i provocira da sve isprobaš. Ima prirodni, mirni autoritet. S Lukasom mi je predivno živjeti i raditi. Odgovara mi kao osoba - tvrdi Barbara.
Upravo u vrijeme rada na “Čuvaru dvorca” Lukas Nola suočio se s jednim od najtežih životnih razdoblja, saznavši da ima rak grla.
- To je bilo suludo jer je Lukas prije snimanja više puta bio na operaciji i tijekom zadnjih priprema bilo je pitanje kad će se i kako to raditi i koliko će mu vremena trebati da se oporavi. Zaista težak period. Bio je u bolnici i nisam mogla ni razmišljati da će raditi. Znala sam da je to za pola godine u planu, ali sve je bilo upitno. Operacije izgledaju zastrašujuće, ali Ivan Veljača je dolazio u bolnicu i potpuno smireno, najnormalnije, kao da se ništa ne događa, raspravljao s njim o scenografiji. Bilo je to nadrealno, ali prekrasno iskustvo. Misliš da život pobjeđuje u takvim strašnim trenucima i zato mi je ta serija općenito čudo nakon takve teške kalvarije. Odjednom smo svi opet bili na setu i radilo se punom parom. Posebno iskustvo. Uvijek kad je nešto strašno, kao recimo sad, treba se sjetiti da se ipak ispliva u životu - smatra glumica.
Fobija od potresa
Stan obitelji Nola jako je stradao u potresu, a neizvjesnost oko obnove dodatan joj je uteg u vrijeme kad još traje panika zbog epidemije.
- Vjerujem da ljudi u dijelovima grada koji nisu jako stradali nisu ni svjesni koliko stravično izgledaju prostori u kojima mi boravimo. Ovo je jeziva situacija. Suludo je obnavljati unutrašnjost stana kad će se za godinu dana kuće koje su statički jako oštećene morati potpuno ogoliti, do cigle, i na njima će se raditi sanacije. Meni je nevjerojatno da se zbog nedonošenja Zakona o obnovi već sad ne može početi sa sanacijom zgrada jer nema smisla kozmetički obnavljati stanove kad će se sve iznova rušiti. Bili smo i izvan Zagreba neko vrijeme, s mojom sestrom i nećacima, malo smo se bavili poljoprivredom, maljanjem zidova, stvarima koje opuštaju, kao što je igranje s nećacima - priča Barbara.
U potresu je stradalo i njezino kazalište Gavella te Likovna akademija koju pohađa njezina kći Mara.
- Dok pričamo usta su mi puna šute. Ne izlazim iz trenirke. Čistimo i krpamo rupe po stanu, ali ne previše, da statičari ipak mogu vidjeti situaciju kad jednog dana dođu. No, za Gavellu se uprava trudi naći neki zamjenski prostor i neke projekte koji se mogu realizirati u koprodukcijama i negdje drugdje, naravno ako korona popusti. Počele su audicije za snimanja, tako da ima optimizma. Ne mislim da je kraj svijeta. Najviše me strah potresa, imam fobiju od njega. Svojevremeno sam u Dubrovniku bila s najboljom prijateljicom Jelenom Miholjević kad je bio potres i natjerala sam je da dvije noći spavamo u parku umjesto u hotelu. Za sve ostalo mislim da će se riješiti. Može se dogoditi da se za deset dana bolest ponovo razbukta i da sve stane, ali neki ljudi počinju snimati, zvali su me na audicije za televiziju i ako, daj Bože, prođem, nadam se da ćemo početi. Ljudi će se snaći i raditi u raznim okolnostima, neće ovo trajati vječno - napominje.
Barbara je odigrala čitav niz uloga i za televiziju, film i kazalište i u svim medijima podjednako uživa, no neke su joj se role posebno usjekle u pamćenje.
- Različito je od projekta do projekta, ali obožavam biti na setu, isto kao što i obožavam raditi divne predstave s divnim ljudima. Ima to veze s tim i kakvu ulogu igram, kakvi su mi partneri, kakav je tekst ili scenarij. Ne bih se voljela ničeg od toga odreći. No, na snimanju nemam baš nikakvu tremu, samo užitak, a u kazalištu, iako sam ondje cijeli život, malo se tu i tamo borim s tremom. Jako sam ponosna što sam igrala u ‘Nebo, sateliti’ od Lukasa, a sad u kazalištu najviše volim ovu aktualnu ulogu kod Magellija u “Malograđanima”. Jako volim i ulogu u “Gola u kavezu”, koju već deset godina igramo u kazalištu Ecije Ojdanić. Što se tiče serija, nikad neću zaboraviti koliko sam obožavala glumiti ludu Gordanu Štiglić. Ali čovjeku su uvijek u glavi neke zadnje stvari. Rado bih ponovo snimala neku veselu seriju, sad sam se već jako zaželjela seta. S druge strane bih radila u kazalištu Krležu ili bilo što, no čini se da mi se Krleža neće nikad dogoditi. Voljela bih biti i u mjuziklu, raditi nešto zabavno i optimistično - nabraja glumica.
Sin Jakov
Već godinama joj je velika želja i napisati scenarij.
- Neću više ni govoriti o pisanju scenarija jer me već i moja odrasla djeca ismijavaju, pa se osjećam kao potpuni idiot. Budući da se sad bavim nekim imovinskim stvarima u životu, nažalost mi energija odlazi na to. Ali, kad sve sredim, onda ću sigurno početi pisati, a neka oni misle da je to moja nebuloza. No, uvijek je neko izvanredno stanje, jedno prođe, drugo dođe, nešto što moraš spašavati - objašnjava.
S obzirom na to da su im roditelji veliki kreativci, nije ni čudo da su njihov sin Jakov i kći Mara krenuli sličnim životnim putem.
- Jakov studira režiju i već je napravio divni kratki film i dobio nagrade, piše i za serije, a Mara na Likovnoj akademiji studira nove medije. To je prekrasan i kreativan fakultet. Radi razne projekte u kojima svi sudjelujemo. Tko zna, možda jednog dana, kada djeca budu željela s nama raditi, napravimo i neki obiteljski projekt. I sad radimo sve zajedno. Ja ih uvijek ispitujem za svoje uloge i strašno mi je drago ako me netko od moje djece pita za savjet ili da mu pomognem, ali oni su samostalni ljudi i imaju svoje živote i karijere. Mi smo već prošlo vrijeme, a oni su buduće - zaključila je glumica.