Stvarno si stari onak’... Ono, ja sam oduševljena, sve kak’ ti hendlaš, užasno si točan, užasno si opušten, zabavan, svaka čast. Ti si točno Marko kakav smo mi zamislili, to je nevjerojatno, a ulogu nismo pisali prema tebi i za tebe. Za Marka smo se zezali da je to Will Smith, ‘Zločesti dečki’, samo što ne priča engleski.”
Tim je riječima sasvim spontano jedna od scenaristica serije “Na granici” Nove TV u pauzi snimanja pohvalila glumca Filipa Juričića u ulozi Marka Lasića.
- Hvala da tako nešto kažeš, takve povratne informacije, baš od scenarista, nama glumcima trebaju da ih čujemo - uzvratio je glumac bez kojega dio gledatelja više ne može niti zamisliti popularnu seriju domaćeg predznaka.
Život od pohvala
S 37 godina veteran je hrvatskih telenovela jer su one puno mlađe, snimaju se 14 godina.
- Koliko god ti tobože nije bitno, mi glumci živimo od honorara i pohvala. Kad me hvale, pogotovo ljudi iz branše, kad ti jednu pohvalu izrekne pisac kojemu je scenarij njegova beba, čini mi se da ima smisla to što radim. Jer, za točan razvoj nekog karaktera važne su sitne nijanse o kojima svi mi glumci doma dumamo - rekao je Filip Juričić.
Njegov lik policajca Marka dolazi u granično selo Lokvica po kazni, ne zna se po koji put, možda peti, možda stoti, nešto je zeznuo u Zagrebu. U selu ljudi žive od šverca paprike, duhana…
- U seriji je prikazana jedna light verzija šverca, pitka, ljudska. Hoće li Marko na kraju završiti s curom koja mu se u selu sviđa, koju tumači Nadia Cvitanović, to ni ja ne znam. Vi gledate desetu epizodu, mi snimamo otprilike četrdesetu, a posljednja još nije niti napisana, tako da ishod serije još ni mi glumci ne znamo. Situacija je u svakom slučaju opuštena, nema u scenariju neke krvne osvete između mene i ljubavnog konkurenta u tumačenju Momčila Otaševića - nastavlja glumac.
Uživa, među ostalim, u pomaknutosti lika načelnika lokalne policije, kojega glumi Siniša Ružić. Ružić je debitant kad je riječ o većoj ulozi u žanru popularnih serija, kao i Nina Erak, dok je Nadia Cvitanović debitantica uopće u televizijskoj formi. Puno debitanata u žanru različitih godišta.
Tata Pero
- Nikome ja tu ništa ne savjetujem. Savjetujem kada dođu amateri, djeca, ako me nešto pitaju. Nikad ne sugeriram stvari ljudima koji su završili Akademiju, pogotovo ne starijima od sebe. Na ovom našem setu je jedna zdrava, normalna škvadra. Osjetite sami da je tu neki mir, zadovoljstvo, što na kraju, iz mog iskustva, daje i najbolji rezultat - objašnjava glumac kojega gledamo u velikim ulogama u serijama još od “Ljubavi u zaleđu” u kojoj je tumačio nogometnu zvijezdu.
- Dva lika koja su me odredila svakako su Marko iz ‘Ljubavi u zaleđu’, jer je to bio početak moje karijere na televiziji kada su me svi upamtili te sam stekao prvu popularnost koja se pokazala i kao lijepa i kao ružna, i zatim Dinko iz ‘Larina izbora’ gdje sam imao prvu priliku igrati negativca. Potiho sam snimuckao taj ‘Larin izbor’, a kad se serija počela prikazivati, dogodio se boom i osjetio sam navalu popularnosti veću nego ikad.
Kada bih u to vrijeme putovao avionom u Split, splitski aerodromski taksisti svađali bi se tko će me povesti u grad, kod koga ću besplatno ljetovati... Uživao sam u lijepim reakcijama publike - nastavlja Juričić koji slovi kao možda i najbolji glumac u nas u žanru telenovela.
- Što kaže moj susjed, bolje biti prvak svijeta u lovljenju leptira, nego prosječni inženjer. Ali, ima kolega koji su također talentirani i nose serije i kad mene nema. Eto, kolega Otašević... simpa je, normalan, opušten. Konkurencija ti je, uostalom, potrebna kako bi sam rastao. Dakle, bolje da je Otašević sa mnom u seriji, nego da nije - govori o kolegama glumac kojemu je najbitnije tatino mišljenje.
- Tata Pero, penzionirani glumac, oduvijek je moj mentor. Pratio je sve moje ispite na Akademiji, sve moje predstave i serije, ukratko sve moje faze. Tata nikad ne laže. Kad je nešto loše, nakon što projekt završi, reći će da je loše i zašto je loše - kaže glumac koji je član ansambla kazališta Komedija.
Zbog uloga u serijama ima posebnu prođu u teatru kad predstavu u kojoj igra gledaju škole. Djeca ga nagrade posebnim pljeskom, makar igrao i najmanju ulogu.
Lanjske je sezone u Komediji odigrao naslovnu ulogu u “Revizoru” i pretežu komentari - ne, naravno, samo među klincima - da je Gogoljeva junaka vrlo dobro iznio.
Neprijatelj Magud
- Ruska literatura je općenito teška, tako da taj moj Ivan Hlestakov još uvijek pluta i još uvijek ga ne držim za rogove. Lako možeš upasti u zamku da ga igraš kao karikaturu. I Gogolj je sam bio razočaran i u depresiji zbog tumačenja tog lika na sceni kojeg je u prvoj postavi igrao nekakav operni pjevač na neki banalan način.
Dakle, uloga nije zakucana: ako revizora igraš obično, dosadan je, ako ga igraš kao karikaturu, opet ne valja. A po tekstu uopće ne vidiš u kojem točno trenutku jedan kockar i bonvivan skuži da u nekom selu misle da je on revizor, a ne mlada protuha, kakvih danas ima u Zagrebu koliko hoćeš. I koliko se on folira kad počne uživati u toj zabludi, kad počne uživati među ulizicama, gdje me, sva sreća, dobro denfa sluga, moj kolega i moj veliki neprijatelj Ivan Magud - smije se.
U djetinjstvu je maštao da bude Hamlet, danas mu je u teatru zanimljivo sve iz ruskog opusa, ponajviše Čehovljevog.
- Trebao sam igrati studenta u ‘Ivanovu’ i prije desetak godina ući u Gavellin ansambl s tom ulogom. Imao sam u to vrijeme nekih privatnih problema pa se nisam prije deset godina zaposlio u Gavelli, nego sam prije četiri godine došao u Komediju. I danas mislim da sam po vokaciji više dramski glumac. No, sve je na svom mjestu: u Komediji radimo dosta ozbiljan repertoar, pripadam ansamblu u kojem sam, što je vrlo bitno, s kolegama blizak i, iskreno, jedva čekam da mi počnu predstave.
Imamo super mladog direktora, orkestar, zbor, balerine, crkve u blizini, plac, kafić, sve. Već 1. lipnja znam sve podjele za iduću sezone. Mogu se debljati, trčati, ići na jogu, seminare, izučavati francusku, rusku, srpsku literaturu... Nema prostora za opravdanja u stilu ‘sad su mi ulogu u zadnji čas dali i kak’ da ja to sad napravim’. Evo, znam da ću raditi ‘Legendu o sv. Muhli’ Mate Matišića. Igrao sam već taj komad s Histrionima i svugdje je imao velik uspjeh. Ja igram Muhlu koji se predstavlja kao svetac i svećenik, a u biti je opsjenar koji tumači ženama kako će začeti.
Na Kaptolu
U davna vremena, u koja je komad smješten, mišljenje jednog fratra u nekom pasivnom kraju krajnje se uvažavalo, što lik kojega igram koristi na najgori mogući način. Sve je to okupano u jednu farsu o kojoj će imati što reći i svećenici iz našeg susjedstva na Kaptolu. I oni ponekad gledaju naše predstave kao što mi glumci, kad je kriza, zakucamo na vrata kod susjeda franjevca.
Oni su malo opušteniji red, red za vjernika početnika, ne atakiraju, ne zapovijedaju, s tim smirenim fratrima imao sam samo ugodnih iskustava. Njihov kut gledanja na svijet nekad mi olakša pitanja iz moje užurbane svakodnevice - kaže o franjevcima na Kaptolu.
Planira vjenčanje
Za Velu Gospu Filip Juričić dobio je drugo dijete, drugog sina, ime mu je Lav.
- Vidim dijete ujutro i navečer, kao i u pauzama snimanja jer živim blizu Velesajma gdje je set. Dođem poslije posla, taman oko 19 sati, na večernje kupanje, uspavljivanje. Prošli vikend smo malog i prvi put odveli na more - priča o djetetu sa zaručnicom Nikom s kojom, kaže, planira i vjenčanje.
A starijem sinu Janu, kojega ima s bivšom partnericom Mateom, danas je 11 godina, ulazi u pubertet.
- Kako sam se preselio bliže njemu, sve je više kod mene. Svaki drugi tjedan je cijeli tjedan kod nas, ima svoju sobu, tako da svi živimo na nekom okupu. Ja kvocam, on ne sluša, tako to ide. Šesti je razred, nije više mali sinek, fora mu je kad tata nije doma. Ali, dobar je u školi, izrasta u dobrog čovjeka. Imam dva sina i zadovoljan sam - otkriva o obiteljskom životu. Gledajući unatrag karijeru, s 20-ak je, kaže, uvijek nešto htio, a nije imao prilika, sve je bilo nešto u sitno, sve neka statiranja. U dvadesetima je bio siguran da će komadima i ulogama mijenjati svijet i ljude.
- Tridesete su za mene mirnije razdoblje, imam bolje uloge, pozicionirao sam se, imam svoje kazalište, nešto snimam. Ne mislim više da ću mijenjati svijet, ali uvijek u meni negdje tinja da ću s nekom ulogom napraviti nešto izvanredno. Svakom je glumcu, naime, iznad svega u karijeri bitno da jednoga lijepog dana zaigra veliku ulogu u jednom, recimo, kanonskom naslovu, gdje će i naslov i uloga biti akceptirani kao apsolutni uspjeh na kojem će mu čestitati i oni koji ga inače ne vole.
Kad ti se tako nešto dogodi, bilo bi dobro da jedno vrijeme ništa drugo niti ne radiš. Evo, ja nisam bio neki veliki fan kolege Grabarića dok je on cvjetao, ali njegova uloga Rikarda III. je nešto što mene inspirira i što ću još jednom otići gledati. Jer, Grabarić i uspjeh njegova Rikarda III. primjer je okolnosti o kojima svaki glumac sanja - kaže.
Od uspješnih starijih hrvatskih glumaca izdvaja Ivu Gregurevića, a od srpskih pokojnog Pavlu Vuisića.
- Surađivao sam sa Zrinkom Cvitešić u ‘Zečjoj rupi’, bila mi je izuzetna čast kada sam je otišao gledati na West End. Bio sam sretan i zbog nje i što sam sam bio na dijelu njezina puta, kao što sam sretan i zbog međunarodnih uspjeha Gorana Bogdana. Ne volim, međutim, kad u glumištu podržavamo stvari koje nisu istinite. Kad ljudi protestiraju zbog smjene direktora ITD-a, a svi jako dobro znamo da ITD dugo nije što je nekad bio.
Ono što se posljednjih godina u tom kazalištu događa neusporedivo je s razdobljem kada je taj teatar bio jedan od najvažnijih u bivšoj državi. Meni nekadašnji ITD fali, a ne ovaj o kojem svi viču. Iako ne mislim ni da je dobar izbor novi ravnatelj koji bi mogao dovesti do nestanka ITD-a, što je svakako najgora opcija - zaključio je Juričić.