Bobo Jelčić dao joj je zahtjevnu ulogu. Ona ima 24 godine, a glumi ženu koja živi u konstantnoj napetosti zbog kaosa u koji joj se pretvorio život. Ispod površinskog braka s tipom koji je po mnogočemu dobar i drag, ona je u vezi s jednim drugim, kompliciranim i dosadnim mračnjakom koji ima gomilu problema u vlastitoj glavi.
To je žena koja potiskuje gomilu stvari u sebi, pa kada pukne, onda pokazuje sasvim drugačije lice. Da, to je uloga koja zahtijeva, osobito što je riječ o ulozi koja se ne nameće, ali se od nje jako mnogo očekuje za uspjeh predstave. U jednom trenutku, odbijajući svog ljubavnika, licem zaronjena u trosjed, rita se kako bi ga udaljila od sebe. Životnost te scene pokaže publici svu njenu tragediju, a to nije jednostavno izvesti. I ne ovisi o redatelju ni o ideji predstave, ovisi o tome ima li to glumica u sebi ili ne. Petra Svrtan očito ima.
Sigurna zona
Položila je diplomski na glumačkoj akademiji prije doslovno nekoliko dana, ali je već zauzela mjesto u svijetu glumaca, imala je sreću pa glumila u djelima koja su postavljali zahtjevni redatelji i pokazala da nisu griješili. Za diplomski je glumila u “Snu Ivanjske noći” koji je postavio Krešo Dolenčić. Kaže da je jako zaigran i da je tu energiju prenosio na sve iako je točno znao što želi postići. Kao stipendistica HNK je na trećoj godini glumila prvi put kod Magellija, u “Ženi”, a potom u “Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja”.
Drago joj je što je glumila u njegovim predstavama, a onda ju je iznenadila provokacija tvrdnje da Magelli bez razloga skine glumce i pošalje ih gole na scenu. - On ima taj neki sistem da izbaci glumce iz njihove sigurne zone i natjera ih da se snađu u otežanim uvjetima - kaže, zamijenivši osmijeh koji inače stalno ima na licu ozbiljnim izrazom. Kad govori o glumi, ne zeza se, govori ozbiljno jer joj je to važno. Opisuje kako Magelli često napravi razne stvari, da nije riječ samo o skidanju glumaca kako bi ih natjerao da pokažu što stvarno mogu i dokažu se, nego da radi razne druge stvari. Nju je natjerao da nauči svirati harmoniku. Kaže da je bila iznenađena, ali si je i rekla - dobro, mogu ja to, naučit ću svirati harmoniku, nosit ću i tih pet kilograma na sceni, cijelo vrijeme ako treba - opisuje.
- Ima Magelli tu perverznost, igra se sa psihom glumaca da vidi što oni sve mogu. Glumice ‘Dviju Koreja’ hodaju na dvadeset centimetara debelom sloju vune u štiklama, a on je cijelo vrijeme vikao na nas - normalno hodaj! - kao da je jednostavno hodati po tome, a u stvari si jako nestabilan. Mama mi je pričala da je tjerao glumce da igraju prekriveni brašnom, ili da su na trampolinima. Ima tu ludu ideju u glavi kojom glumcima izmakne tepih i onda izvuče najbolje od njih. Zato je dobro glumiti s njim - kaže. Dodaje da bi mogao napraviti predstavu na klizaljkama, da to još nije napravio. Ali je ne bi to natjeralo da odustane, pokušala bi. Pritom se sjeti Ozrena Grabarića koji studente poučava da moraju biti potpuno apolitični kada pripremaju uloge, ne smiju se ograničavati vlastitim preprekama, pa dakle glumiti sve kako bi uloga bila ono što se smije ponuditi publici.
- Istina je, kako glumiti nekoga tko je, ne znam, pripadnik neke vjerske sekte ako si intimno protiv njih? To ograničava - kaže. Veli da se u dogovoru s redateljem može doći do svega, da treba zajedno s njim pročitati ulogu, vidjeti kako je on nešto zamislio, na koji način vidi pojedinu ulogu i predstavu i da tada može sve. Glumila je na Dubrovačkim ljetnim igrama, kod Icice (Ivice) Boban u Marinu Držiću - Viktorija od neprijatelja. Oduševljena je jer kaže da joj je to otvorilo mnoga vrata. Snježana Abramović ju je pozvala da bude u novoj predstavi, u “Probi orkestra” koju radi Edvin Liverić, a čije premijera će biti na početku nove sezone, u rujnu. U međuvremenu ju je Jelčić pozvao da glumi u autorskom projektu “Govori glasnije!”.
Jelčić joj je onaj profesor kojega će uvijek spomenuti, njega i Ozrena Grabarića, njih smatra svojim uzdanicama, a onda doda, bez kurtoazije, kako joj je bila važna Dora Ruždjak, Icica, ali kaže kako ima sreću da je studirala u trenutku kada na Akademiji predaju izuzetno kvalitetni profesori. - E, možeš ti sutra doći na probu? - glasila je Jelčićeva rečenica. - Nikada nisam radila na autorskom projektu, to je jako zahtjevno, jer stalno dopisuješ, mijenjaš, improviziraš i nije jednostavno to izvesti - kaže. A potom doda rečenicu koja sve objasni: - Bio je to znak od Boga, raditi s Bobom Jelčićem je stvarno velika stvar - opisuje kako se osjećala.
Stanje šoka
Petra Svrtan nije trebala biti glumica. Nije, jer nikada nije pokazivala interes za taj poziv iako je, s roditeljima Ninom Erak i Borisom Svrtanom, živjela onu privatnu stranu glumačkog života. U kući u kojoj su stalno bili razni umjetnici, gdje se stalno razgovaralo o tekstovima i glumi, gdje ne postoji nikakav drugi svijet osim svijeta koji oživi na pozornici, ona je brijala po nečemu sasvim drugom. Učila je glazbu. Završila je srednju muzičku, svi su, pa i ona sama, očekivali da će nastaviti s glazbom.
Dok se jednog jutra nije probudila i rekla svima da ništa od toga, da upisuje Akademiju. - Pa da, znamo, ideš na Akademiju - opisuje Nina Erak reakciju Borisa Svrtana. Naravno da su roditelji očekivali da će nastaviti s glazbom jer je samo o tome govorila, nikada nije pokazivala namjeru upustiti se u igre glumaca. Nina, naime, smatra da je glumački poziv najljepši jer glumci nikada ne odrastu, stalno se igraju. A onda kaže da su bili u blagom šoku kada im je kći rekla da će ići na glumačku, a ne muzičku akademiju.
Grozan prijemni ispit
- Nisam mogla vjerovati - opisuje Nina. Petra se smije kada prepričava svoje pripreme, kaže da je majci pročitala neku pjesmu Vesne Parun, a ona joj je nakon prijemnog rekla da je bila grozna. Ali, Petra je, po svemu sudeći, velika radnica. Osim što će to svi reći za sebe, ona stvarno djeluje kao netko tko, da bi sve stigao u danu, mora dobro isplanirati sve što radi. Satnica joj je precizno određena i ne dopušta si odstupanje. Navečer ode rano spavati, gore od klinaca, ali to joj je, izgleda, jedini način kako može ozbiljno pripremati ulogu.
To ne znači da ne zna kako izgledaju tulumi, normalna je osoba. Nina i Petra zajedno glume u “Govori glasnije”, ali kako nisu u istom trenutku na sceni, Nina kaže da je gleda kao što to radi svaka majka, brine o tome hoće li zapamtiti tekst, kako će što izvesti. Da, to je ono što ljudi nikada ne mogu prestati, brinuti se o onima koje vole.
Rekla joj je, kao glumici, da je svaka uloga početak, da se za svaku mora pripremiti i pristupiti joj od samog početka jer da u glumi nema onoga jučer, da se od toga ne živi. Boris je, naravno, ponosan. I on je prevladao prvotnu zbunjenost i bio dio male obiteljske ekipe koja je podržavala Petru da se upusti u nesigurnost glume. Uostalom, nitko, ni Nina ni Boris nemaju baš puno argumenata kojima bi mogli oponirati odluku o glumačkom pozivu.
Pomalo upoznaje glumu pred kamerom, glumi u “Crno-bijelom svijetu”. Privlači je gluma i u tom mediju, znatiželjna je i svjesna razlika, činjenice da se kamera nalazi na raznim mjestima oko nje i da mora brinuti o njoj. O tome joj ovisi uspjeh uloge.