Kad me u nedjelju ujutro probudio potres vrištala sam, tresle su mi se ruke, noge. Srce mi je snažno lupalo, kao da me nešto u srcu štrecnulo. Sjetila sam se učas ranog jutra 26. 7. 1963. Kroz glavu su mi projurile slike onih koji su toga dana poginuli, lica školskih prijateljica, kao i najbližih članova obitelji koji su umrli u desetljećima kasnije, 1973., 1979., 2006. - ispričala je glumica Kostadinka Velkovska, rođena u Skoplju, koja od kraja 60-ih živi u Zagrebu i danas je u zagrebačkom stanu u izolaciji, iz koje je izašla jedino u nedjelju ujutro kada se zemlja uzdrmala.
Kao petnaestogodišnjakinja preživjela je potres u Skoplju jačine 6,9 prema Richteru, u kojem je poginulo više od 1300 ljudi, a više od 3000 bilo je ranjenih.
U razornom je potresu bilo uništeno gotovo 80 posto nekadašnjeg Skoplja. Do 26. srpnja 1963. stanovala je u povijesnom dijelu grada, u Čairu, gdje je najnovija kuća bila najmanje pedeset godina stara.
- Potres u Skoplju također se zbio kad smo svi smo spavali, oko 5 i po ujutro. Neopisivo je tutnjalo iz utrobe zemlje. Probudili smo se, istrčali. Stepenice u kući su se srušile. Kad smo istrčali, shvatili smo da je u kući ostao zarobljen moj bratić, stričev sin, kojem su bile samo četiri godine. Plafon se u kući srušio, srećom, nije ga ozlijedio. Dijete nije glasa ispustilo kad smo ga izvlačili. Vidjela sam gomilu srušenih kuća, ranjene. Uslijedila je evakuacija djece iz grada. U kampovima djeca su slušala imena poginulih, naknadno preminulih od ozljeda. Svako malo čuli bi se urlici: bili su to urlici djece koja su saznala da su im otac ili majka poginuli. Nakon potresa objekti u koje se nije više smjelo ulaziti bili su obilježeni crvenom bojom. Moja obitelj ostala je bez kuće, na cesti. Otišli smo u Kočane, odakle je moja mama. Tata je bio, bježeći iz kuće, razbio bradu, mjesec dana nije mogao jesti. Dva mjeseca bila je zabrana ulaska u grad, i tek sam se krajem rujna vratila u Skoplje zbog početka školske godine. Bili smo u šatorima koje je onda, pak, zadesila nekakva poplava, i opet sam se vratila u Kočane i tamo krenula u školu - priča o vremenima koja je proživjela s mamom Paulinom, tatom Blagojem, sestrom Zlatankom i bakom Lenkom, koja je obitelj primila u Kočanima.
Skoplje se, sjeća se, povremeno treslo čitavih 12 mjeseci nakon potresa.
- Nije bilo potresa jačine prvog, ali ljudi bi na svaki idući koji su jače osjetili istrčavali van. Kako su godinu dana potresi trajali, postali smo imuni na njih, disciplinirani u oprezu, unatoč strahu. Ljudi su u domovima uklonili lustere, ostavili samo žarulje. Prema ljuljanju žarulje mjerili su jačinu potresa, je li potrebno da izađu iz domova. Neki su u mjesecima nakon tragedije znali sanjati veliki potres. Sjećam se slučaja da je čovjek, ne zbog stvarne prijetnje, nego zbog potresa koji je sanjao, skočio kroz prozor i ozlijedio se. Ovo sad ne pričam da bih strašila Zagrepčane, nego da im ukažem na koje načine i u kojim situacijama, iz iskustva potresa u Skoplju, treba biti oprezan - napominje glumica, čiji je pokojni otac Blagoje nakon potresa dobio stan od grada, bio je prvoborac NOB-a i radio je u policiji.
Uspoređujući to kako se Zagreb nosi s posljedicama od potresa, pa i strahom koji Zagrepčanima ometa san od kakvog su patili i Makedonci, jer i tamo je potres bio ranojutarnji, spomenut će mentalitete.
- Makedonski je mentalitet drugačiji. Makedonci, i kad je najgore, pjevaju. Oni bi tijekom kasnijih manjih potresa izašli ispred kuća i pjevali. Zagrepčanima bih poručila da budu smireni, disciplinirani, koncentrirani. Budući da su drugačiji mentalitet, ne može se očekivati previše pjesme. U Domovinskom ratu imali smo zajedništvo u kojem smo pobijedili. Sada zajedno možemo pobijediti i koronu i posljedice potresa - poručuje glumica Velkovska, inače i članica kazališnog žirija nagrade Zlatni Studio Jutarnjeg lista i Hanza Medie.
U dobi je od 72 godine, i trenutno u višestruko nezavidnoj situaciji. Početkom godine dijagnosticiran joj je benigni tumor na mozgu i 29. siječnja operirana je u bolnici Sestre milosrdnice. Operacija je dobro prošla, no oporavak, kako i biva kod delikatnih zahvata, traje. Sama živi, susjedi i prijatelji pomažu joj donoseći joj lijekove i hranu.
- S obzirom na sve što se u međuvremenu dogodilo, danas sam kao živa zazidana, ha, ha. Ne mogu nikako van. Operirao me prof. doktor Krešimir Rotim, jedan od najboljih naših i svjetskih neurokirurga - istaknut će glumica koja je u karijeri, osim ostalih uloga, glumila i Majku Tereziju.
- Svetica tame voljela je ljude, voljela je pomagati i gladnima i bolesnima. Bila je hrabra, energična, jakog sentimenta, suosjećajna prema ljudima. Činila je za njih sve. Svim ljudima koji su ovih dana angažirani da pomognu drugima, Majka Terezija može biti velika inspiracija - reći će.
Kostadinka Velkovska u životu je, osim svega što je spomenuto, proživjela ranu smrt sestre, Zlatanka je imala 21 godinu kad je umrla nesretnim slučajem, zatim samoubojstvo oca nakon sestrine smrti, smrt supruga Damira Podkrajca s kojim ima sina Nikolu, pa smrt majke. U životu je više puta bila podvrgnuta različitim operacijama.
- Da sad kažem na kojim sam sve operacijama bila, ljudi bi rekli “ona je trula”, ha-ha. Svi doktori kažu kako sam veliki borac, da sve pobijedim. Imam disciplinu, poslušnost, vjeru, nadu. Dobri ljudi uvijek si mi bili motivacija da izdržim, da se borim. Imam sina Nikolu, unuka Frana, unuku Doru. Imam čvrsta prijateljstva, divne ljude od povjerenja. Mnogi su se ljudi udaljili od stvarnih, čvrstih odnosa, lebde. Možda će neki u ovoj situaciji shvatiti kako su prava prijateljstva temelj života. Prijatelje biramo, rodbinu ne - napominje glumica. Već je nekoliko godina u službenoj glumačkoj penziji, no i svi su njezini radni kolege bez radnih obveza danas. Nema snimanja, nema kazališta.
- Kako i druge građane, tako i glumce, muči financijska neizvjesnost, ali i vremenska, kad će sve prestati. Za umjetničku populaciju koja puno radi, trči s posla na posao, stanje u kojem se mora mirovati teško je. Ne znam kako, ali nekako bi se glumci trebali više uključiti u humanitarni rad, kao što su za rata obilazili fronte i nastupali za vojsku. Volonterski posao može ti zadržati mentalni optimizam, da se osjećaš da si i ti nekako koristan. Za glumce, koji su inače jako okrenuti sebi i umjetnosti, važno je da sada učine nešto za druge ljude. Jer trenutno je kazalište kao mjesto okupljanja opasna stvar. Kazalište je dragocjenost civilizacije u miru. I kad bismo otvorili kazalište, mislim da nitko ne bi došao gledati predstavu. Ljudi su prestrašeni i nemaju previše koncentracije, osim za preživljavanje dana. No kako je kazališta duhovna hrana, preporučujem odlične predstave na www.jutarnji.hr - reći će.
Nakon potresa u Skoplju, u bivšoj Jugoslaviji, uvedeni su drugačiji parametri za izgradnju novih zdanja. Japanski arhitekt Kenzo Tange sudjelovao je u podizanju grada iz pepela.
- Nove su građevine podignute da izdrže najsnažniji potres. Šalili smo se kako su naše nove zgrade poput ljuljački, da možeš s njima na sve strane, gore, dolje, lijevo desno - sjeća se.