U POL DEVET KOD SABE

JEDINI HRVATSKI BEND KOJEG POLICIJA ČUVA NA KONCERTIMA Drugi bendovi odbijaju svirati s njima, ali oni praše već deset godina

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.09.2019. u 15:17

Zagreb, 300819.
Studio Hanza Media. Koranska 2.
Queer band U pol 9 kod Sabe.
Na fotografiji: Ana Opalic, Marko Lucijan Hrascanec, pas Cvita, Martina Zvonic, Zrinka Kolaric.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX / CROPIX

 

- Mi od glazbe ne živimo. U pravilu smo u minusu, a ponekad i na pozitivnoj nuli. Ovo radimo isključivo iz ljubavi, i u tom kontekstu imamo taj prostor slobode da budemo out&proud.

I srećom, do sada, ako ne računamo par komentara na YouTubeu, nismo imali nikakve neugodne situacije u smislu homofobnih komentara ili fizičkog nasilja.

Stvarno su ljudi super reagirali gdje god smo svirali. Ali, imali smo jednu potpuno čudnu situaciju prije par godina. Bili smo pozvani na jedan manji festival na kojem smo trebali nastupiti s još nekoliko drugih izvođača.

Tek smo naknadno saznale da je izbio pravi mali skandal jer su jedni od izvođača koji su trebali nastupiti taj dan s nama rekli organizatorima da ne mogu nastupati s nama na istom stageu, jer mi ‘propagiramo lezbijstvo’.

Dakle, ne samo da outanjem riskiraš gubitak dijela publike, nego i sabotiranje dijela scene - pojašnjava Zrinka Kolarić, bubnjarica u zagrebačkom bendu U pol’ 9 kod Sabe, okolnosti suočavanja domaće estradne scene s bendom koji ove godine slavi deset godina postojanja, a koji se uskoro po svom osnivanju prometnuo u prvi otvoreno queer bend u regiji.

 

Marice i zaštitari

- Da, među prvima smo radili pjesme koje otvoreno tematiziraju lezbijsku ljubav. Međutim, naše svirke po Zagrebu i ostatku Hrvatske ne razlikuju se puno od nastupa drugih bendova. Odradimo tonsku, malo minglamo, ljudi počnu dolaziti, na ulazu su eventualno dva zaštitara reda radi, krene koncert i bude super.

No, ponekad nije tako. Imali smo više koncerata izvan Hrvatske na kojima su ispred klubova bile marice, policija, zaštitari... Imali smo i situaciju gdje smo nakon tonske morali van iz prostora kako bi ga policija mogla provjeriti.

Nastupali smo tom prilikom na jednom regionalnom queer festivalu, što je u gradu bilo procijenjeno kao događaj visokog rizika. Sasvim je drugačiji emotivni naboj na jednom takvom koncertu, nego na prosječnoj gaži. Takve svirke su za nas puno više od koncerta - nastavlja Zrinka Kolarić.

No, kako je to sve za njih izgledalo u početku, u vrijeme u koje se društvo tek učilo nositi s LGBTQ temama, koje i danas, čini se, nisu posve apsolvirane?

- Nije uvijek bilo lako. Bilo je tu obiteljskih drama, žestokih rasprava unutar samog benda o tome trebamo li inzistirati na lezbijskim temama. Neke su članice benda smatrale da trebamo biti ‘normalan bend’ i pjevati rodno neutralne pjesme. Meni je to bilo neprihvatljivo.

 

To je značilo lagati ili cenzurirati se, a to mi je bilo jadno. Kroz bend je prošlo puno ljudi i uglavnom smo se super zabavljali, ali znali smo imati i žestoke rasprave o tome što bismo i kamo trebali.

Danas imamo postavu koja vjeruje u to što bend radi. I nije nam uopće važno kako se tko od nas identificira. Puno je ljudi prošlo kroz bend - neke cure su bile gay, neke nisu, uvijek smo imali i muške članove benda...

Zato se predstavljamo kao queer bend - queer bend koji izvodi lezbijske pjesme. Važno je da volimo i vjerujemo u to što radimo i što predstavljamo na hrvatskoj glazbenoj sceni - odgovara Ana Opalić, klavijaturistica benda koji je svoj prvi album, “Prihvaćam sve” (2014.), objavio kao samizdat na platformi Bandcamp.

Drugi im je album “Stoj na glavi” (2017.) izdao Aquarius records, u čijem će izdanju izaći i njihov novi album “Sve je ovo igra”. Kada se, pak, priča o aktivizmu u glazbi, što je za bend oduvijek bio zadatak, treba istaći kako je on fino ispoliran, ne skreće u pamfletizam, što je muziku benda U pol’ 9 kod Sabe uspješno poguralo u dnevne boravke, neovisno o njihovim političkim i ideološkim predznacima.

Radio ih voli

- Za mene je uspjeh to što se naše pjesme redovito vrte na radiju. Činjenica da u nedjelju popodne na Hrvatskom radiju ili Radio Sljemenu možeš pod normalno čuti naše pjesme kao što su ‘Da je moguće’ ili ‘Stoj na glavi’ meni osobno znači puno više od top ljestvica i lajkova.

Zašto? Vidljivost. Stvorili smo situaciju u kojoj se u prosječnom hrvatskom domu uz popodnevnu kavicu tu i tamo zavrti i poneka lezbijska pjesma.

I nikom ništa - svi smo i dalje živi, obitelj se nije raspala, hrvatsko društvo se nije urušilo (OK, je, ali ne radi naših pjesama). Većina ljudi vjerojatno ni ne skuži tekst jer im radio služi kao zvučna tapeta. Neki možda skuže, al’ im bude simpa pjesma pa hajde.

Ali, u jednom od tih prosječnih hrvatskih domova popodnevnu kavicu piju njih dvije i nadam se da ih naša pjesma barem malo razveseli. Kad si cijelo vrijeme izložen homofobiji i živiš u strahu, skrivajući svoj identitet, ti mali momenti pozitivne prezentacije lezbijskog identiteta, pjesma u kojoj se napokon možeš prepoznati, znače nevjerojatno puno - obrazlaže Zrinka Kolarić pa nastavlja o tome kako njihove pjesme nisu “aktivističke u doslovnom smislu”.

Univerzalne emocije

 - One su u pravilu ljubavne (uz pokoji izlet u egzistencijalizam) i to je nešto s čime se svi (neovisno o spolu, rodu, seksualnoj orijentaciji) mogu poistovjetiti. Emocije naših pjesama su univerzalne. Tako je svejedno koju zamjenicu staviš, ljubav je ljubav.

U našem društvenom kontekstu, nažalost, još uvijek nije svejedno koje zamjenice koristiš u pjesmama - jedina poželjna kombinacija su ‘ona’ i ‘on’. I upravo to je aktivistička komponenta naše glazbe - u našim pjesmama ne skrivamo da ‘ona’ voli ‘nju’ i ne pretvaramo ‘nju’ u ‘njega’. O aktivizmu zatim progovara i Ana Opalić.

- U trenutku kad smo odlučile da se u svojim tekstovima nećemo cenzurirati nego otvoreno i iskreno pjevati o svojim životnim dramama i nedoumicama već smo napravile aktivistički čin. Biti out u našem društvu je aktivistički čin. Naročito kada ste out u medijima ili na našoj glazbenoj sceni. To nosi sa sobom određenu težinu, jer vas uvijek svi primarno gledaju kroz tu prizmu, ali koja je alternativa? Biti u ormaru?

Ili muljati, glumiti da smo nešto što nismo? - pita se klavijaturistica Ana Opalić, koju smo zamolili da nas pobliže upozna s planovima za novi album.

- Novi album radili smo s dva producenta: Konradom Mulvajem i Marinom Hraščancem. Ovaj put uz bubanj koristimo i ritam mašine te puno više sinteva nego prije. Općenito, Sabe na ovom albumu imaju novi sound. Jako smo zadovoljni albumom i već s Konradom radimo na nekim novim materijalima.

Marin Hraščanec nam je bio važan jer je jako pedantan i precizan i natjerao nas je da se više bavimo detaljima u aranžmanu. Između ostalih, on je radio produkciju pjesme ‘Ja sam netko drugi’ koju smo snimili s Remi i svi smo oduševljeni rezultatom. Izvrsno zvuči! Svaki put kada slušam tu stvar presretna sam kako je sve na svom mjestu. Konrad Mulvaj producirao je pjesme rađene s ritam mašinom i s njim je bilo super pomicati granice zvuka na koji smo navikli.

 

Otvorilo nas je za neke nove ideje. Puno smo naučile radeći na ovom albumu i nekako nas je ohrabrio i usmjerio za rad na novim materijalima. Album ‘Sve je ovo igra’ izlazi početkom listopada i na njemu će se osim devet naših autorskih pjesama naći i dvije obrade. Jedna je pjesma ‘Bicikl’ Nine Romić, a druga je pjesma ‘Propadamo’ Ante Perkovića. Nju smo prvi put izveli s Antom negdje 2012. u Medici. Još onda skovali smo plan da ćemo tu stvar snimiti kao suradnju - duet Ante i Martine.

Kad se Ante 2016. priključio bendu, ponovo se aktualizirala ideja o snimanju pjesme. No, nažalost, Ante nas je jako brzo napustio. Od onda je ta pjesma nekako ‘na čekanju’. Ove se godine na Antin rođendan ponovno pokrenula priča o neobjavljenim Antinim pjesmama te mogućim kompilacijama u izdanju Aquarius recordsa i diskografske kuće Mudri Brk.

Tada smo odlučili da je vrijeme da iznova aranžiramo i snimimo ‘Propadamo’ - pojašnjava Ana Opalić, pa najavljuje i veliku obljetničarsku turneju benda.

- Osim velike promocije u Zagrebu (17. 10., Veliki pogon Tvornice kulture), imamo dogovorene koncerte u Ljubljani (16. 10., Kino Šiška) i Beogradu (8. 11., Dom omladine), a za Sarajevo smo u fazi dogovora.

Cilj nam je tijekom 2020. što više svirati. Što se Hrvatske tiče, u planu su nam Pula i Rijeka. U Slavoniji nismo do sada svirali, a voljeli bismo i do Dubrovnika - završava klavijaturistica benda koji je kroz hitove poput “Sve je ovo igra”, “Želim robota”, “Starimo” i prateće albume jasno i glasno, bez skrivanja, progovorio o temama (lezbijske) ljubavi i svim onim dramama koje je prate.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo