Glazba za ustoličenje novoga Predsjednika države i dalje ne miruje. Osim brojnih komentara po javnim medijima i društvenim mrežama, u dva dana pojavila su se gotovo nezapaženo i dva službena priopćenja.
Najprije ono Hrvatskoga društva skladatelja, strukovne udruge autora glazbe i tekstova sviju žanrova, a potom i drugo zajedničko priopćenje Croatia Recordsa i Hrvatske glazbene unije.
Prvo se odnosi na prešućena imena autora pjesme "Tvoja zemlja" najavljivane bez iznimke kao "Vicina pjesma", drugo na masovne pohvale i pokude, čak i jednu sudsku tužbu protiv interpretacije hrvatske himne Josipe Lisac.
Nemaju ta priopćenja na prvi pogled nikakve veze, pa ipak i imaju jer su oba zaštitnički intonirana. Prvo rekla bih s punim pravom, o drugom bi se dalo diskutirati. Naime, zvati jedno djelo koje ima i tatu i mamu " Vicinom pjesmom" u najmanju je ruku nepristojno i ignorantsko ponašanje prema imenima i radu skladatelja Alfija Kabilja i pokojnoga tekstopisca Drage Britvića. Čak i da obojica nemaju ugled kakav imaju, da su rečenu pjesmu napisali anonimci, i tada bi joj trebalo navesti autore, jer je bez njih ne bi ni bilo.
Nema zbora, Vice Vukov svojom ju je izvedbom učinio amblematskom kao i tolike druge, no medijske preferencije interpreta na štetu autora uzimaju sve više maha, primjer mogu biti i pjesme Zdenka Runjića s obožavanim Oliverom Dragojevićem, i sve to počinje nalikovati na osiromašenje duha pa i morala kojima se autorstvo obezvređuje, gotovo i poništava.
No priča o "Vicinoj pjesmi" posve je ostala u sjeni one druge pjesme, Lijepe naše, koja je pak nabrusila komentare na izvedbu i time izazvala još jedno priopćenje, ali drugih krugova. Ne mogu se sjetiti sličnog primjera kojim je jedna izdavačka kuća ušla u ulogu odvjetnika jednog pjevača/ pjevačice! Pa makar se ona zvala Josipa Lisac, makar bila kultna diva već desetljećima, posebna umjetnica koja ima i poštovatelje, ali i one kojima se ne sviđa.
S obzirom na takav status, ali i na činjenicu da svaka interpretacija podliježe ocjeni šire javnosti i struke, priopćenje koje ističe njezinu unikatnu pojavu, slobodu interpretacije, skorašnju nagradu za životno djelo, čak i njezinu dob, ne čini se umjesnim. Kao ni priopćenje o priopćenju da gospođa Lisac više neće komentirati slučaj Lijepe naše!
Ne mora ako neće, to je njezino pravo kao što je i pravo javnosti izreći svoje mišljenje. Ovakvo ili onakvo.
Ako je već trebalo reagirati onda se to moralo odnositi samo na eventualne uvrede ali ne i na sudsku tužbu koja ma koliko bila groteskna podliježe nekim drugim parametrima. I na kraju, eto nam naših kulturoloških mjerila.
Po jednima glazbene autore možemo zatajiti, po drugima interpreti imaju status nedodirljivih. Nije baš tako. Osim kantautora svi drugi ovise jedni o drugima. Pogotovo oni živi, jer pokojnici se ne mogu braniti. Lijepoj našoj roditelji su već davno pokojni a ona je što šta i bez njih preživjela. I dalje će, u ovakvoj ili onakvoj izvedbi! No advokatura joj ne treba. Ako treba, branit će se sama, kao i do sad.