Nisam znao da je Meštrović takva svjetska “faca”, da je napravio čak 3000 skulptura te pio kavice s kraljevima i predsjednicima država. Ružička je, pak, zauvijek promijenio industriju parfema i umjetnih testosterona pa kad idući put netko zamiriše u prolazu, sjetite se Ružičke. Snimanje epizode o Gupcu u Zagorju je bilo najzabavnije i najegzotičnije, a kako je i moje prezime porijeklom iz tog kraja (Kraljev Vrh), zamislio sam se nad svojim genima jer u njima možda ima i malo Gupca - referira nam Robert Knjaz svoje dojmove o snimanju druge sezone serijala “Hrvatski velikani”.
Osam epizoda
Njegov autorski projekt, još jedan u nizu zabavno-dokumentarno-povijesno-istraživačko i inih formata, koji je u prvoj sezoni izazvao niz hvalospjeva, na male ekrane Hrvatske radiotelevizije vraća se u nedjelju 25. ožujka u 20.40 sati na Prvom programu.
- Kao i prošle sezone, imamo osam epizoda, a velikani čije zanimljive živote ekraniziramo su naš najpoznatiji kipar Ivan Meštrović, sveti Lepold Mandić, književnica i borac za ženska prava Marija Jurić Zagorka, hrvatski kemičari i nobelovci Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog, vođa seljačke bune Matija Gubec, znanstvenik i vizionar Ruđer Bošković, otac domovine Ante Starčević te još jedna žena, poetesa Vesna Parun - najavljuje Knjaz.
Najteži zadatak u “Hrvatskim velikanima 2.” bio mu je objasniti komplicirane kemijske izraze i dostignuća Ružičke i Preloga, prvenstveno samome sebi, a onda i širem pučanstvu.
- Jer, ono što je kemičarima kao popiti vode, nama običnim smrtnicima je naramak upitnika iznad glave. Teško mi je bilo i držati koncentraciju i sve te biografije u glavi kroz sva putovanja i toliko dugo jer su snimanja trajala više od šest mjeseci - govori.
‘Svlačionica’
Priprema cijelog projekta zajedno s montažom trajala je oko godinu dana. Naravno, trebalo je prvo sve dobro istražiti jer serijali te tematike ne trpe faktografske pogreške.
- Pretpriprema? Ma, fenomenalna, luda i nezaboravna! Sklekovi, samoodricanje, stega. Nakon toga smo istraživali živote velikana, pa se zagrljeni smijali i plakali nad njihovim sudbinama. Onda smo iz njihovih biografija izvlačili najbitnije i najzabavnije stvari, napravili sinopsis i krenuli u dogovaranje lokacija za snimanje i sugovornika na lokacijama. Zato na projektu cijelo vrijeme radi oko 25 ljudi, i to specijalaca, kojima ništa nije teško. Hvala im, ljubim ih u oko - odgovara u svom prepoznatljivom stilu Knjaz koji stoji na čelu nezavisne tvrtke Sirovina i sinovi koja je za HTV i producirala “Hrvatske velikane”.
No, ako netko misli da je ovo lagan posao, vara se.
- Blažena bila ‘Svlačionica’ ili ‘Mjenjačnica’ gdje u par dana snimiš jednu epizodu i gotov si, znaš na čemu si. Kod ‘Velikana’ smo zbog mase lokacija, koje se dupliraju, morali cijelo vrijeme snimati i razmišljati o svim epizodama. Konkretno, ako ideš u Dubrovnik, ne snimaš samo Ruđera, nego usput snimiš u Cavtatu Meštrovićev mauzolej i u Herceg Novom rodnu kuću sv. Leopolda Mandića. Nećeš ići za svaku epizodu ponovno dolje. I tako ideš od lokacije do lokacije i skupljaš puzzle za više velikana. Tek mjesec, dva prije emitiranja počne montaža i tada vidiš što si zapravo snimio. A i što još fali. Tu se tek suočiš s epizodom i njezinim manama. I onda ponovno u dosnimavanje, i to paralelno uz montažu. Jednom riječju, najkompliciraniji projekt u životu, vjerujem da se velikanima ove dvije godine itekako štucalo. Zašto nisu mogli biti na jednome mjestu? A mi danas kao puno putujemo - ističe Knjaz.
To mu je inače najteži dio posla, iako se, kaže, putovanja svima čine kao nešto najzabavnije.
- U utorak u zoru na avion za London, tamo paralelno snimanje nobelovaca i Ruđera, pa nakon dva kišna dana i muke sa snimanjem letimo za Pariz. Histerično snimanje Ruđera i Meštrovića dan i pol, pa let za Prag. Pet sati u Pragu u kojem moraš stići na tri lokacije za Preloga i onda si u petak navečer u Zagrebu, a ne znaš ni kako se zoveš, ni tko ti nosi glavu. I onda u ponedjeljak opet kofer u ruke i juriš za Zürich. I tako danima i mjesecima. Herceg Novi, Cavtat, Dubrovnik, Orahov Do, Split, Šolta, Otavice, Šibenik, Zlarin, Zadar, Karlobag, Žitnić, Gospić, Senj, Rijeka, Krašić, Vukovar, Osijek, Vrpolje, Budimpešta, Sarajevo, Beč, Zürich, Padova, Milano, Rim, Venecija, London, Pariz, Chicago, South Bend... Doslovce stotine dana snimanja, ali tako je to kad su naši velikani bili pravi vrtirepi pa su stalno mijenjali mjesto boravka - izrecitirao je Knjaz svoje kretanje posljednjih mjeseci.
Finalna sezona
Dogodovština s tih putovanja je, naravno, na bacanje. Tako mu je snimatelj sjeo na mazgu u Budimpešti, nju je nesretnu ubola pčela i krenuo je rodeo...
- Ili kad nas je u Londonu vozio ludi taksist pa je vožnja sličila pola na otmicu, pola na utrku Formule 1. U Chicagu smo upali u krivi kvart pa je bilo znojenje leđa i inicijacija ulaska u bandu. Bilo je dosta zabavno, a ponekad i napeto, velikani bi bili ponosni na nas - zaključuje.
A druga sezona bit će i ona finalna “Hrvatskih velikana”. Kako objašnjava, osam epizoda bilo mu je premalo, a 16 taman da se mogu osvrnuti i reći - vrijedilo je.
- Ipak smo ostavili neki trag i zapis o našim velikanima koji se može reprizirati za godinu ili za deset i iz kojega netko može imati zabavan presjek naše povijesti. Mi smo obradili 20-ak velikana, a ostale prepuštam drugima. Meni treba odmor od povijesti i ovog načina snimanja, pa planiram malo laganije i internacionalnije teme, na primjer ‘Najluđe svjetske fešte’ za koje smo snimili pilot na Tomatini u Španjolskoj. To je serijal u kojem obrađujemo fešte, ljudsko veselje i slavlje, potrebe za takvim eventima, ali i prikazujemo te gradove, države, narode i njihove običaje. Jedan zabavno-putopisni miks pun emocija. Iako, nažalost, opet ima putovanja, ipak mu se jako veselim!