JURE STANIĆ ZA JUTARNJI

NAJBLIŽI OLIVEROV GLAZBENI SURADNIK PRVI PUT NAKON PJEVAČEVA ODLASKA 'Reći ću vam nešto što nikome nisam naglas izgovorio zadnjih godinu dana...'

    AUTOR:
    • Tina Premec

  • OBJAVLJENO:
  • 28.07.2019. u 15:55

CROPIX

Jure Stanić  s Oliverom je prije njegove smrti spremao pjesmu ‘Daleko (Svitlo moje jubavi)’, Zamišljena je u Oliverovoj izvedbi i uz pratnju Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića na gitarama. Nisu je uspjeli završiti. Nisu ni demo snimili

“Sve ove moje pjesme tvoje ime nose i samo ti mi čitaš misli. Izgubljen bez tebe u ovom grubom svijetu, budi tu i znaj mi misli”. Početak je to pjesme “Ti mi čitaš misli” objavljene 2000. na albumu “Dvi, tri riči” Olivera Dragojevića. Bila je to Juri Staniću Mayu najdraža pjesma koju je napisao za Olivera, a i Oliveru se strahovito sviđala. Bila to jedna od mnogih koje je ovaj poznati autor napisao za neprežaljenog “morskog vuka”, koji je bitku s opakom bolesti izgubio 29. srpnja prošle godine.

Bliži se ta nesretna obljetnica pa i Stanić evocira uspomene na Dragojevića. Nije, kaže, cijelu ovu godinu izgovorio na glas koliko mu nedostaje, podijelio priče o njemu čak ni s prijateljima, a ovo sada radi isključivo jer smatra da treba dati svoj doprinos, javni obol sjećanju na dragog prijatelja.

 

- Strašno sam tužan, strašno... Godinu dana će sada biti i ja svaki dan pomislim na Olivera. Svaki dan sviram, svaki dan sam u glazbi, ali ne moram ni svirati... Ostala je golema praznina iza njega. Gibonni je srećom tu, pa malo popuni tu prazninu u glazbi, a meni je lakše kada čujem da postoji isto tako kvalitetno biće koje super radi svoj posao. Ali šutim, ne pričam ni s kim o Oliveru. O pravoj ljubavi i o pravoj boli uvijek se treba šutjeti - govori Stanić, koji je nakon drugog velikana koji također više nije s nama, Zdenka Runjića, napravio najviše pjesama za Olivera. “Tko sam ja da ti sudim”, “Pismo moja”, “Prati me kroz suze”, “Pred tvojim vratima”, tek su neke od njih. Bila je to suradnja duga 25 godina, koju je prekinula Oliverova smrt. Prvi svoj susret s tada već velikanom estrade, negdje sredinom ‘90-ih naravno pamti.

Četvrt stoljeća

- A tko bi to zaboravio? Ja sam se prije bavio potpuno drugom muzikom, svirao sam jazz, fusion i nisam imao baš nikakve veze s drugim žanrovima, posebno ne sa zabavnom glazbom. No, iako sam bio u svom glazbenom filmu, gledao sam Olivera i tako mi se počelo sviđati kako taj čovjek izvodi svoje pjesme. Nisam ga znao osobno, bili smo u istom gradu, a i on je nekih desetak godina stariji od mene. No, sjećam se da sam dugo u društvu govorio: ‘Ja bih ovom čovjeku tako volio nešto napisati’.

I onda, nekih desetak godina poslije, to se i ostvarilo. Čuo sam negdje da priprema album i napisao sam mu dvije pjesme. Odlučio sam otići do njega doma i dati mu ih. Noge su mi drhtale, no ipak sam mu zakucao na vrata, predao skladbe i otišao ća. Nisam ni stigao doma, a on zove na telefon i kaže mi da uzima obje - prisjeća se Stanić. Jedna se zvala “Moja tajna ljubavi”, a druga “Pupoljci i mraz”. Tog dana počela je Stanićeva suradnja s Dragojevićem duga četvrt stoljeća, a od svih Oliverovih albuma u godinama koje slijede, Stanić mu nije skladao tek za jedan.

Marijan Ban i Oliver

 

Hrabrost i ludsot

- Trebalo mi je hrabrosti, a još više ludosti da mu tako dođem. On je već tada bio legenda, a i radio je samo sa Zdenkom. Zahtijeva to i ludost i hrabrost, ali sve sam tako radio u životu i drago mi je zbog toga. I danas sam takav - nastavlja Stanić.

Runjić mu to nije zamjerio, kako bi se možda očekivalo. Dapače, podržao je mladog autora, kojeg je Stanić upoznao prije Dragojevića.

Sretni trenuci

- Nije bilo nelagodne situacije, a mogla je biti po nekoj logici. Čak je govorio Oliveru: ‘Jure ti je to odlično napravio, dobra je to pisma’. Krasan je čovjek bio. Ili sam ja imao sreće, ali ja sam inače najbogatiji čovjek na svijetu, jer mi ništa ne fali. Osim Olivera u glazbi. No, ne želim pretjerivati, svjesni smo života i vi i ja. Evo, sad sam rekao neke stvari koje nisam naglas izgovorio godinu dana. Jutros sam se i čuo s Vesnom, Oliverovom ženom, pa mi sve to vratilo... - priča skladatelj.

Družili su se puno, što i ne čudi kada su toliko dugo radili zajedno.

- I sad smo prije njegove smrti spremali jednu pjesmu, ‘Daleko (Svitlo moje jubavi)’, no nismo je uspjeli završiti. Ali tako je to... Zamišljena je u Oliverovoj izvedbi i uz pratnju Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića na gitarama. Sve je zamišljeno u nekom World Music điru, a Stefanovski i Tadić su snimili svoj dio, baš su guštali i samo je još Oliver trebao dati glas. Nažalost, nismo uspjeli snimiti čak ni demo, to ćemo u nekom drugom životu - govori gotovo ispod glasa Stanić. “Daleko (Svitlo moje jubavi)” jednog dana će sigurno otpjevati netko drugi, no čini se da će uvijek biti obilježena kao ona zadnja koju je Stanić napisao za Olivera.

“Daleko (Svitlo moje jubavi)”

Pasalo sve ka da neće

u monturi draće

nima te tu pored mene

srića se molaje

Daleko, daleko si mi ti

I život, i život ne vridi

Daleko, daleko si mi ti

A nikor te nikor ne jubi

Ka svitlo ove moje jubavi

Vidim te još,

Kako sritna, sekundaješ moru

A nima te tu

Pored mene

Srića se molaje

Daleko, daleko si mi ti...

(Jure May Stanić)

 

Kao i svima i njemu je draže o Oliveru pričati kroz sretne trenutke. Imali su milijun anegdota, bili su u svakakvim momentima i svakakvim situacijama, uglavnom silno duhovitim, ali većina ih, kaže, nije baš za javnost.

Vesna i Oliver Dragojević

 

Vela Luka

- Da, imao je taj reski, zajedljivi humor, a u duši je bio čudo od čovjeka. Hvala što mogu evocirati naglas uspomene, a baš se spremam u Vela Luku. To će sada vjerojatno postati tradicionalno okupljanje. I tako mi nedostaje, jer znate što, raditi s Oliverom jedna je druga dimenzija u ovom poslu. Biti toliko godina zajedno, raditi, a stvarno smo imali i uspjeha i bili smo opušteni. Od njega se moglo naučiti puno i baš se osjećam usamljeno u tom glazbenom svijetu. Uvijek je davao podstrek, što sam dobro osjetio kada sam bio mlad i još neafirmiran autor. Ali on nije radio razlike, ne samo sa mnom, nego sa svima. Bio je tako normalan, velik, a normalan.

Uvijek bi se javio na telefon, uvijek bio spreman pomoći ljudima. Znali smo izaći van u Splitu, idemo preko Rive popiti kavu na Pjaci, ćakulamo, a ljudi mu stalno prilaze. I baš za svakog je imao vremena pozdraviti ga. Imao je to poštovanje prema ljudima. Došao bi u kafić i svima bez puno pompe platio piće, bez obzira na to tko su i što su - govori. A kako je Oliver znao biti duhovit, a još više i nepredvidiv, osjetio je dobro Stanić i na svojoj koži.

Gibonni i Oliver

 

- Radili smo već nekoliko godina zajedno, a on je imao koncert u Lisinskom, obilježavao je 40 godina svog rada. Ja sam se iskreno u to doba još uvijek osjećao kao početnik, novak u toj cijeloj priči. Uglavnom, Oliver mi je poslao poruku da me čekaju dvije karte na blagajni Lisinskog i da dođem. I dođem, sjednem na svoje mjesto, koncert ide i negdje na pola Oliver stane, zahvaljuje nakon pjesme i kaže: ‘Sada ću pozvati jednog svog prijatelja, volim kako on piva’. Sjedim ja, sjede svi ostali i čekamo da vidimo tko je to, koji je to prijatelj. Inače me je hrabrio da i ja pjevam, čak sam jedne godine pjevao na festivalu, Zdenko i on su me nagovorili, ali ne bih više nikad. Međutim, čak i kada je izgovorio s bine: ‘Staniću...’, mislio sam da misli na Elvisa, ni na kraj pameti mi nije bilo da mene zove.

Još uvijek, naime, u tom razdoblju nisam prešao onu fazu strahopoštovanja, koje je kasnije preraslo u poštovanje i ljubav. Tajac u dvorani, nitko se ne diže, svi čekaju Stanića. I sjedim potpuno miran, čekam da se Elvis popne i zapjeva, a Oliver će: ‘Jureeeee!!!’, i tek onda sam shvatio da mene zove... I što da radim? Dvije tisuće pari očiju gleda u mene i ja se kao osuđenik izvlačim sa stolca, stižem na binu i pjevam. Druge mi nije bilo - smije se Stanić.

Zorica Kondža i Oliver

 

Za Velu Luku kreće vjerojatno 28. srpnja, da bi se okupio s drugim prijateljima i suradnicima legendarnog pjevača.

- Ne pada mi teško taj put, jer tamo se sve događa u radosti. I kad je bio sprovod, Stjepan Hauser i ja smo do tri sata u noći pjevali i svirali na rivi. Poslije smo se pitali kada smo se brodom vraćali za Split, pa što smo to radili. Okupili su se i ljudi oko nas, pjevali smo zajedno cijelu noć. Olivera treba slaviti, a to se najbolje radi pjesmom.

Opširnije


Izdvajamo