U vitrini uz prozor s pogledom na povijesni trg, na kojem je nekad bila Peta vojna oblast bivše države, u tišini stoje porculanske figurice kupljenje po svjetskim starinarnicama i među servisima jedan Zwiebelmuster, uspomena na pokojnu mamu. Sitnice su vitrinu punile kako je protjecalo pedeset godina operne i diplomatske karijere Mirjane Bohanec-Vidović. Mnoge je donijela iz bivšeg SSSR-a u vrijeme kad se ništa luksuzno, novo ili lijepo nije moglo ponijeti iz Moskve. Od pokojne mame, koja je prala štenge da bi s kćeri preživjela poraće, ostala je i jedna krasna bidermajer sofa kakvu malo tko u današnjem Agramu još ima u primaćoj sobi.
Ne može proći gotovo ni dan da Mirjana Bohanec-Vidović ne izađe iz građanskog stana u blizini Križanićeve gimnazije, koju je nekoć pohađala, a da s njom na plac, u crkvu ili kavanu ne pođe i Ana Šafranek. Da netko od Zagrepčana ne primijeti da je u kultnom filmu utjelovila suprugu pijanog Franje koja će doživjeti fatalni susret sa šnelfotografom koji to nije, gosponom Fulirom.
- Naviknula sam se već. Naročito me vesele djeca. Sjećam se, jednom je na nekom koncertu jedna curica neprestano gledala u mene. Naposljetku je došla njena mama rekavši mi: ‘Oprostite, molim vas, što je ovo dijete buljilo u vas, ali ona je shvatila da ste vi Ana’. Slatka jedna curica, poslije sam za uspomenu poslala fotografiju - priča Mirjana Bohanec-Vidović (1939.), operna pjevačica, glumica, savjetnica za kulturu u bečkoj ambasadi, generalna konzulica u Hamburgu, humanitarka...
Zrinka Cvitešić
Danas memorabilije filma “Tko pjeva zlo ne misli” čine i nečiji unosni posao, za koji nju osobno nitko ništa nije pitao.
- Moju sliku tiskaju na majicama, Reljinu na upaljačima... Zajedno s Golikovom i Reljinom kćeri nastojim riješiti da zaštitimo i filmske likove i nas same. Pa, ne možete u inozemstvu tiskati jednu Barbru Streisand ako ona to ne odobri i ne dopusti. Doista ne znam zašto filmski radnici u ovoj zemlji nisu konačno nešto poduzeli po pitanju autorskih prava - primijetila je kako je u domaćoj filmskoj i televizijskoj industriji neriješeno pitanje naknada.
Mirjana Bohanec Vidović i Rene Medvešek
Redovni je posjetitelj zagrebačkog HNK u kojem je nekoć pjevala, a nedavno je gledala i predstavu “Tko pjeva zlo ne misli” sa Zrinkom Cvitešić u glavnoj ulozi.
- Uvijek je vrlo nezahvalno komentirati. Ne bih voljela govoriti ništa posebno, osim da je predstava zgodna i da je mogu preporučiti. Osobno mi se svidjelo što je Zrinka Cvitešić drugačije osmislila tu ulogu. Poslije predstave otišla sam u garderobu čestitati joj, silno se razveselila. Nije očekivala da ću doći na predstavu, a kamoli u garderobu, bilo joj je žao što me nisu pozvali na poklon na binu - ispričala je o susretu s glumicom.
Prijateljice
Na bidermajer sofi presvučenoj crvenom tkaninom fotografija je Košarkaškog kluba Cibona iz 1982., uspomena na osvajanje Kupa pobjednika kupova. Na fotografiji su trener Mirko Novosel, košarkaši Krešimir Ćosić, Aco Petrović, Andro Knego, Zoran Čutura... S njima je dr. Ivo Vidović, liječnik kluba, poznati zagrebački doktor opće prakse i dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja u Runjaninovoj. Petnaest je mjeseci prošlo otkako je suprug Mirjane Bohanec-Vidović preminuo.
- Razmišljam kako je lijepo imati prijatelje. U životu sam živjela s mamom u Tomašićevoj, imala sam kratki mladalački brak s pokojnim redateljem Vladanom Švacovom, a s mojim Ivom živjela sam 35 godina. I onda jednom času ostanete potpuno sami... strašno. Kad mi je suprug preminuo, moje su se prijateljice neizmjerno brinule za mene: pozivale su me na ručkove, izlaske. Puno vam znači kad shvatite da oko sebe imate ljude koji vas vole i cijene. Nas pet, šest žena naše druženje zovemo ‘psihijatrijski klub’. Kad se nađemo, svaka ispriča koje probleme ima i nastoji drugoj pomoći. Još tijekom snimanja filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ upoznala sam suprugu Kreše Golika s kojom sam ostala prijateljica do danas, a ona je meni dovela svoje prijateljice koje su iz potpuno različitih krugova - sretna je u društvu dama s kojima ide i na koncerte, predstave.
Navraćaju i sinovi iz prvog braka dr. Vidovića i njihova djeca, četvero unučadi.
Pudlica Tesa
- Jako ih volim, odmalena su sa mnom. Zajedno smo za rođendane i blagdane. No, lani se nisam osjećala da mogu slaviti Božić. Ne mogu, eto, ni ove godine. Moj muž bio je neopisivo dobar čovjek, blag, obožavao me. Bili smo bliski, razumjeli smo se, slagali. Često sam mu znala reći: ‘Pa dobro, čovjek se s tobom ne može niti posvađati’. Bio je drag čovjek, uvijek voljan svakome pomoći. Mi bismo jedno drugome za Sv. Nikolu stavljali darove u prozor. I sada kad se probudim i vidim da nema ničega, neopisivo mi je teško. Teško mi je veseliti se, iako bi čovjek trebao u ovo vrijeme biti radostan - govori Mirjana Bohanec-Vidović koju su u tuzi snašli i zdravstveni problemi, oni koji proizlaze iz stresnih situacija.
- Kad mi se zdravlje već ozbiljno narušilo, moje su prijateljice došle na ideju da si nabavim malog peseka. Uzela sam malu pudlicu Tesu koja mi pravi društvo i unosi mnogo veselja u moj život - govori o svakodnevici nakon smrti supruga koji je karijeru posvetio sportskoj medicini, pokrenuo časopis Košarkaški medicinski vjesnik, bio u Olimpijskom odboru za košarku te organizirao seminare za liječnike i fizioterapeute u košarci.
Danas se u tuzi sjeti djetinjstva u Tomašićevoj.
- U ono vrijeme nisam pripadala srednjoj građanskoj klasi kakvu u međuratnom dobu, prikazanom u filmu, utjelovljuje Ana Šafranek. I danas obožavam sendvič sa šunkom, nešto što si ja i mama nismo mogle priuštiti jer smo se teško probijale kroz život. Sjećam se kako je za neke praznike mama pekla štrudl i onda je štrudl izgorio. Bila sam beskrajno nesretna. Jednu haljinu dobila bih za Uskrs, drugu za Božić. Imala sam samo jednu lutku s kolicima, kad je mama umrla pronašla sam je među njezinim stvarima. I onda je poslije Križanićeve gimnazije i završetka Muzičke akademije slijedilo moje probijanje u pjevačkoj karijeri. Slučajno sam dobila stipendiju Austrijskoga kulturnog instituta za Beč i Salzburg. Onda sam se vratila u Zagreb pa se dogodio Golikov film. Godine 1993. odlučila sam se za diplomaciju, a nakon 50 godina radnog staža shvatila sam da sam umorna. Radim nešto tu i tamo. Humanitarni rad i Lions klub nikad nisam napustila, no malo sam se povukla otkad mi je muž umro - priča bivša operna pjevačica koja još uvijek radi kao mentor za soliste, ali svojom voljom ima samo dvije učenice. Ima i Zakladu za mlade pjevače te je u Gradskom vijeću za kulturu. U ovom času s maestrom Tončijem Bilićem nastoji se ipak primiti jednog konkretnog posla.
- Riječ je o operi ‘Čarobna frula’ koju bismo radili u varaždinskom HNK, no to je još uvijek samo ideja. Zamislili smo da Mozarta radimo s mladima, varaždinskom školom. Razgovarali smo s intendanticom Jasnom Jakovljević, no najteže je pribaviti sredstva. Ja bih u projektu bila asistent režisera, a režisera još nismo pronašli. Orkestar bi bio ili Varaždinski komorni ili možda jedan orkestar mladih s Akademije - najavljuje.
U Operi zagrebačkog HNK, svidio joj se u posljednje vrijeme “Don Carlo”.
- Lijepa produkcija s Tomislavom Mužekom i Ljubomirom Puškarićem koji me impresionirao.
Puškarić i Kunc
Neostvarena joj je želja ostala pjevati u Massenetovoj “Manon”.
- Prekrasna opera, ali nije kao Puccinijeva ‘Manon Lescaut’, nego više lirska.
U svojim TV najavama Siriščević spominje ljubitelje opere i one koji će to tek postati. Koji bi naslov bio primjeren za ove druge?
- ‘Zrinski’ ili ‘Ero’, u svakom slučaju hrvatski naslov. U moje doba postojala je Muzička omladina. Toliko sam puta pjevala za djecu i mlade i nikad se nisam uzrujala to što bi oni tijekom mojih arija brbljali i žamorili. Vjerovala sam da je uspjeh ako samo dvoje od te djece sutra poželi ići u operu. U današnje je vrijeme premali akcent na umjetnosti u srednjim školama. Sve ovisi o entuzijazmu roditelja ili pojedinih profesora - kritizira sustav obrazovanja. Kada je bila djevojka, uzor joj je bila Zinka Kunc, kraljica bel canta u Metropolitanu.
- Mekoća piana, predivne linije koje sam slušala samo na pločama. Upoznala sam je jednom kad je došla u Zagreb, u času kad je njezina karijera već bila završila .
Posljednji put nastupila je lani na koncertu Kraljeva ulice. Pjevala je s Tamburaškim orkestrom “Ja ljubim”.
- Danas mogu pjevati starogradske, ali bez velikog raspona. Mogla bih otpjevati ‘Non ti scordar di me’, ali ‘O sole mio’ bih prepustila tenorima - kaže sopranistica koja je u HNK ostvarila 40-ak uloga, pjevala po SSSR-u, europskim opernim kućama, u SAD-u, Kanadi, Australiji, upoznala papu Ivana Pavla II. i Vanessu Redgrave.