Prvo dva reda Mont Blanca od kestena, pa Nina Mia s karamelom i malinama pored, zatim dva reda Tonke s bademima i biskvitom bez brašna, pa Boru od lješnjaka koji najbrže plane... Kako pastry chefica Katarina Bevanda iz kuhinje donosi pladnjeve s gotovim kolačima, tako ih njena kolegica, s rukavicama, po redu, simetrično i pažljivo slaže u škrinju. Pored stoji natpis: “Škrinju s kolačima otvaramo u 11 sati”, no unatoč natpisu već se stvorio red od desetak osoba. Tako je svaki dan, osim ponedjeljkom koji je u Jolie Petite Patisserie neradan.
Za stolom pored škrinje razgovaramo s Ljupkom Gojić Mikić, 37-godišnjom poduzetnicom. Ta riječ najbolje sažima sve što Ljupka zapravo radi.
Ona žonglira između slastičarnice, svog modnog brenda i djece, tri djevojčice - desetogodišnje Jane Sienne, osmogodišnje Mile Amelie i dvogodišnje Mari Dane. A odnedavno obitelj Ljupke i Mihaela Mikića ima još jednog člana, psića Domu, japanske pasmine shiba inu iz legla Lane Klingor, kojeg su djevojčice dobile na prvi dan škole.
- Pas je karakterom isti kao i moje cure, svojeglav, pa mi se sada čini kao da sam dobila još jedno dijete - priča nam Ljupka istovremeno njišući malenu Mari Danu na koljenu i odgovarajući na poslovni mail. Sve stiže i u maniri žonglerke, sve loptice drži u zraku. Ako ne stvaraš paniku i filozofiju od svega što radiš u životu, onda sve možeš, reći će Ljupka.
Nije još ni 11 sati, a ona je u punom pogonu. Već je odradila trening, otuširala se, oprala kosu i složila frizuru, uredila se za naš fotosession, nahranila cure te odvela Janu i Milu u školu, po povratku je počistila za psićem koji se još navikava na novi dom i već je dogovorila nekoliko sastanaka. Pitam je kada joj započinje dan.
- Ustajem u šest sati. Ali ne zato što sam savršena mama koja mora sve napraviti prije nego što se drugi članovi obitelji probude, nego zato što sam jako živčan tip bez kave. Od šest do sedam se moram posvetiti kavi, a onda mogu sve od sedam do pola osam s osmijehom obaviti. Ako slučajno zaspim do 6.45, svi su postrojeni i svi su tiho - smije se Ljupka.
Ljupka Gojić
Prije tri mjeseca, bez puno pompe, na zagrebačkoj Knežiji otvorena je slastičarnica Jolie Petite Patisserie.
- Mislim da su ljudi očekivali da ćemo imati veliko otvorenje, da će doći zvijezde i poznati, znala sam to čuti po kvartu. No, nismo to nikada niti planirali jer smatram da je slastičarnica otvorena za sve, ne za celebritije. Kod nas su svi dobrodošli, i javne osobe i susjedi i svi ljudi koji žele pojesti fini kolač. Za nas je to biznis, posao, a ne igra i pokazivanje - priča nam Ljupka, a onda se nakratko ispričava i odlazi pozdraviti gosta iz Japana. Nije to rijetkost, u slastičarnicu dolaze turisti, domaća ekipa s Knežije, ali i ljudi iz raznih krajeva Hrvatske.
- Mislim da smo mi u početku jako skromno na to gledali, pa smo zato sada toliko iznenađeni uspjehom. Nismo mislili da će biti ni približno ovome kako je. Bio je kraj sedmog mjeseca, Zagreb je bio prazan jer su svi bili na moru, stajala sam na uglu ulice, preko puta slastičarnice, i gledala ljude koji su stajali preko ceste u redu, kolika je gužva bila. Nisam mogla vjerovati - prisjetila se.
Svoje goste, kaže, stalno osluškuju i kao novi ugostitelji uvažavaju svaki dobronamjeran savjet. Tako, primjerice, često mijenjaju asortiman kolača.
Ovisno o sezoni, posjetitelji mogu kušati razne tartove, eklere, brioche, French toast, churrose, glazirane kolače te razne kolače na bazi kuhanog i lisnatog tijesta. Svim je kolačima zajedničko to što su napravljeni od vrhunskih sastojaka poput čokolada Callebaut i Valrhona te francuskog maslaca i vrhnja Elle & Vire.
Sve slastice priprema tim od šest slastičara koje vodi pastry chefica Katarina Bevanda, a njen najbliži suradnik je Juraj Klepić koji je zanat učio kod Petre Jelinić i Roberta Hromalića.
- Svi misle da otvaramo slastičarnicu s japanskim kolačima, no to su francuske recepture kolača, jer u Japanu su kolači francuski, samo što su Japanci prešišali Francuze smanjujući količinu šećera, što ih čini laganijim - objasnila je Ljupka.
U početku, plan je bio nakon Knežije ubrzo otvoriti još jednu slastičarnicu u Teslinoj ulici u centru, no od toga su zasad odustali.
- Sve bitno smo uložili u slastičarnicu, od živaca i ideje preko novaca do vremena. Kada smo vidjeli koji nas posao čeka i kako je ovdje sve odlično krenulo, odustali smo od Tesline. Najvažnije nam je zadržati slastičarnicu na ovom nivou. Mislim da će se vrlo brzo i financijski ovaj potez pokazati vrlo dobrim. Na koncu, nitko ni ne ulazi u posao i ne ulaže novac ako ne vjeruje da će mu se uloženo vratiti - objašnjava.
Osim redova pred škrinjom s kolačima, potvrda Ljupkinoj slastičarnici nedavno je stigla i u obliku nagrade “Odabrale mame”. Riječ je o prvom hrvatskom istraživanje zadovoljstva potrošača proizvodima i uslugama u kojemu ocjene daju isključivo hrvatske mame. Ljupka je nagradu primila za najbolju uslugu u kategoriji slastičarnica, a istraživanje je provedeno u kolovozu na uzorku od 1716 mama.
Slastičarnica je Mikina vizija. On je proučavao chefove, recepte, namirnice... Sve zna u gram, kaže Ljupka, a sada je već stekao povjerenje u ekipu pa je malo odahnuo. Upisao je trenersku akademiju i kreće 1. prosinca, jer iako može pasionirano govoriti o slasticama, nogomet je ipak njegova prva ljubav.
- Trenutačno imamo 20 zaposlenih, a kako je slastičarnica obiteljski projekt i mi smo svi uključeni. Za promociju sam ja zadužena, za koordinaciju, dobavljače i klijente zaduženi su Mika i moj brat Dado, koji je direktor tvrtke i perfekcionist koji sve drži pod kontrolom. Tata Ljubo je nadgledao majstore i popravljao iza njih, a mama Željka uskače pomažući oko čuvanja djece i vodi showroom modnog brenda Jolie Petite. Dio tima je i moja vjenčana kuma Vlatka Paurić - nabraja Ljupka i dodaje da pomaže što su svi na Knežiji.
Na zadnjem katu iste zgrade u kojoj je slastičarnica žive Ljupka i Mika. U stanu prekoputa je Ljupkin brat Dado, koji ih, kaže, zove susjedima iz pakla. Ljupkini mama i tata žive u zgradi koja je iz ugla, u kojoj je i Jolie Petite showroom, a u istom haustoru su i Ljupkini tetak i tetka. Djed i baka bili su u prvom haustoru, no djed je preminuo, a baka je sada u domu.
- Knežija je poseban kvart, pun zelenila i parkova, blizu centra i super za mlade roditelje, ali možda ja nisam objektivna jer sam tamo odrasla, no i cure kažu da im je ljepše na Knežiji, nego u centru, gdje smo živjeli, jer ih podsjeća na Hirošimu - ispričala je Ljupka, koja se prije dvije godine s obitelji vratila u Zagreb iz Japana u kojem je živjela devet godina.
Za uređenje interijera slastičarnice Mikići su odabrali dugogodišnju obiteljsku prijateljicu, bivšu pjevačicu grupe Divas Martinu Štritof, koja im je uredila i novi stan na Knežiji u koji su se prije godinu dana preselili iz samog centra grada.
Dok prolazimo kroz dječje igralište kako bi od slastičarnice došli do showrooma jasno je da se Ljupka sasvim udomaćila na Knežiji. Sa svakim stane i popriča, dogovori kavu i odgovara na pitanja o novim kolačima.
Njen modni brend Jolie Petite by Ljupka Gojić već punih deset godina osvaja trendseterice, a sada radi na zimskoj kolekciji ugodnih i mekanih vesta s prepoznatljivom curicom.
- Uz kolače, nisam zapustila modu, dapače, sada joj se napokon mogu potpuno posvetiti jer sam u Zagrebu. Sada sam baš skroz u tome, u showroomu, biram materijale i dogovaram. Ranije smo se mama i ja dogovarale preko telefona, skajpa, slika i poruka i povremeno bih dolazila u Zagreb. Ja sam uvijek bila uključena u taj kreativni dio s mamom, zajedno dizajniramo od početka, a brat je vodio sve. Sad se on više okrenuo slastičarnici, a mama je glavna u ateljeu. Nama je velika sreća što nam je sve to blizu pa smo svi posvuda i u sve uključeni - rekla nam je Ljupka i ispričala kako se uopće iz svijeta modelinga prebacila u dizajnerske vode i modni biznis.
- Dizajnom sam se počela baviti zbog mame. Ona je prvo za obitelj i prijatelje počela šivati curice po kojima smo postali poznati, ali ona je vrlo skromna žena koja ne kuži da se neke takve stvari mogu unovčiti. I tako me nazvala jedan dan još dok sam bila u Japanu i presretna mi je pričala kako je netko u gradu oduševljen njenim curicama te da su joj ponudili da ih izrađuje za neki concept store. Rekla sam joj da takvo što ne dolazi u obzir. Ja sam tada bila prvi put trudna i uhvatio me veliki strah jer sam se navikla na svijet modelinga i uhvatila me panika oko toga što ću dalje. Mama me nazvala u pravom trenutku jer sam se odmah javila bratu. Objasnila sam mu da ne da mami da šalje curice drugdje u dućane i predložila mu da zajedno otvorimo svoj biznis. Ja sam radila krojeve, a mama curice - prisjetila se. Ona i mama u tome uživaju, iako ima i teških dana, kao i u svakom poslu.
Majice s curicom s kojima smo počeli još uvijek su tražene, kaže. Pokušavaju gurati krojeve bez curice, no onda ih klijentice traže da im ih naknadno našiju. Jolie Petite curice postale su toliko popularne i prepoznatljive da se danas često susreću i s kopijama, ponekad znatno lošije kvalitete.
- Ponekad sam stvarno šokirana, jer ono što je u svijetu normalno, kod nas nije. Kada smo pokretali brend, ja sam znala da se stvari mogu i trebaju zaštititi ako želiš raditi ozbiljno. Zato smo ga mi zaštitili, i to na jako puno godina. Kod kopija vidi se očita razlika u kvaliteti i ljudi ne razumiju da me ne mogu kopirati i onda to prodavati pod mojim imenom i koristiti se mojim brendom jer to je krivično djelo. Zbog toga smo nekoliko puta podizali tužbe koje smo i dobili. Ljudi prodaju nešto što se raspadne i onda kupci zovu nas kako bi se žalili, a to nije naša roba - zaključuje.
Mnogi ne znaju, no modni brend nije zapravo prvi Ljupkin biznis.
- Jao, to je jedna smiješna priča. Moj deda Vlado bio je čovjek s nosom za biznis i dok je još bio živ govorio je da sam ja jedina od njega naslijedila smisao za biznis, što je meni uvijek bilo najveći kompliment. On je prvi u bivšoj Jugoslaviji počeo uvoditi centralno grijanje, a poslije je prvi prepoznao potencijal biznisa sa stočnom hranom i prodajom pilića. A moj prvi veliki uloženi novac od prve kampanje za Pantene Pro V zapravo je bio s djedom. Pitali su me što bi radije, da me novci čekaju na računu kada navršim 18 ili bi ih odmah uložila s djedom u inkubatorsku stanicu za jaja. Budući da je deda već puno uložio u proizvodnju stočne hrane, ja sam odlučila kupiti strojeve. To je bio moj prvi biznis - smije se Ljupka.
Ako pogledate sve što je dosad postigla, može joj se jedino čestitati i učiti od nje, jer Ljupka je udžbenički primjer uspješne poslovne žene.
- Meni je tako smiješno reći za sebe da sam poslovna žena. Skužila sam da i žene i muškarci vole naglašavati svoju važnost, kako puno rade i kako su jako bitni, no za mene je to život, situacije koje ga kroje i poslovi kojima se bavimo. Moja situacija je da imam treće dijete koje nije u vrtiću pa radim kombinacije tko će ga čuvati i kada je zgodno da ide sa mnom. Sigurno ima ljudi koji će reći da je meni lako jer sam se udala za nogometaša, no zaboravljaju da sam se i ja naradila. Posao je za mene bilo modeling, voljela sam ga, ali sam se od svoje 13. do 26. godine zbilja fizički naradila. Trebaš ti izdržati konstantan jet lag jer si u avionu barem pet puta tjedno, pa bolesti, snimanje u badiću na -20 ili u kaputima na +40 stupnjeva. Tako da ja ovo što sada radim, i to u svom kvartu, ne doživljavam poslom. Meni je ovo sve gušt i zadovoljstvo, a da cijela obitelj nije uključena, bilo bi mi puno teže - zaključuje.
Sve ovo tko je danas i što ima smatra da joj je dalo manekenstvo.
- U New Yorku i Parizu su me držali kao malo vode na dlanu, cijenili su me. U Hrvatskoj mi je bilo puno teže biti manekenka, iako ovdje nisam toliko niti radila. Velike su predrasude i još uvijek prepoznajem taj primitivizam po pitanju modela u Hrvatskoj, ali i nogometaša, oduvijek. A zamislite, kada se manekenka i nogometaš spoje, onda na sve strane frcaju predrasude - ispričala je Ljupka.
Od svih poslova najdraži, ali i najteži je - biti mama. Poslije 15 sati kuha ručak, priča s curama, igra se, organizira tko ih vodi na ples i ostale aktivnosti.
- Kad je riječ o djeci i odgoju sam perfekcionist, iako inače nisam osoba takvog karaktera. Možda zato nikada nisam imala dadilju. Ne mislim da je netko manje dobra mama ako ima dadilju, samo se divim tim ženama na njihovoj hrabrosti - rekla je Ljupka.
Njezin dan završava oko 20.30, kada sve tri djevojčice ušuška u krevetićima i poljubi za laku noć.
- Naravno da od 20.30 do 21 sat sto puta iziđu iz kreveta. Jana, koja lagano ulazi u pubertet, sjeti se da mi nešto užasno važno mora ispričati. Mila isto poželi razgovarati, a Mari viče: ‘Mama, tata!’. Od 21 sat je mir. Uvijek imam velike planove za slobodnu večer, ali na kraju redovito zaspim - smije se Ljupka.