Ante Erceg, 27-godišnji nogometaš Hajduka, bio je nedavno junak dvoboja protiv Brøndbyja na Poljudu kada je postigao dva gola za prolaz i doživio ovacije svih na stadionu prilikom izlaska iz igre. Za nogometaša koji je odigrao odličnu prošlu sezonu bilo je to ispunjenje sna koji je dugo čekao budući da je svoju karijeru počeo u drugom klubu grada prod Marjanom, Splitu, a onda je nakon pola godine igranja u Turskoj došao u Hajduk. Gradom ga zaustavljaju brojni navijači, koji se s njim žele slikati... Glavna je zvijezda splitskih “bijelih”, a prisjetio se još malo dvoboja s Dancima...
Poraz od Dinama
- Sad kada su se malo slegnuli dojmovi, moram reći da je to stvarno nešto neopisivo, nešto što moraš doživjeti na punom stadionu u tako jednoj velikoj utakmici. Meni se posrećilo da sam zabio dva pogotka, zaista prelijepo. Bilo je divno, no šteta je što smo u nedjelju izgubili od Dinama, to me rastužilo, ali idemo dalje. Ovo što mi se dogodilo protiv Brøndbyja bio mi je veliki san, maštao sam o nečemu takvom.
Svježe je dobio i nagradu navijača kao najbolji igrač.
- Nagrada navijača, članova kluba je po meni najvrednija. Ono kada ljudi u tebi prepoznaju borbenost, želju, srce, zato bih se svima njima zahvalio na toj predivnoj nagradi.
Prepoznali su navijači da za njega nema izgubljene lopte.
- Meni je Hajduk u srcu, svaku utakmicu dajem sve od sebe koliko god mogu i to je prepoznato.
Život na Mejašima
Na početku prošle sezone stigao je na mala vrata iz turskoga drugoligaša Balikesirspora, a onda se pretvorio u jednoga od najvažnijih igrača...
- Imao sam prije toga i problema s ozljedama i nisu svi očekivali da mogu napraviti ovo što sam napravio.
U porazu protiv Dinama u Maksimiru nije sudjelovao, žao mu je što se ozlijedio Marko Futacs, njegov partner iz napada kojemu je putem Facebooka poželio brzi oporavak.
- Gledao sam utakmicu kod kuće u miru. Nisam igrao, ne možeš ništa napraviti. Uvijek imam želju za igranjem, ali ovaj put stvarno nisam mogao. Imam malu ozljedu koju moram sanirati do utakmice s Evertonom.
Ispričao nam je Ante i svoje početke sa stadiona u Parku mladeži.
- Krenuo sam sa sedam godina, otac me odveo u Split, a trebalo je gotovo dvadeset godina da dođem u Hajduk. Nakon odlaska u Tursku, napokon je došao poziv iz Hajduka.
Tada se ugledao u jednoga Ercega koji je stariji od njega... Prvi igrački uzor bio mu je rođak Hrvoje koji je nastupao za Split, Mosor, kasnije Posušje i Široki Brijeg.
Mnogi misle da je povezan rodbinski s nekadašnjim golgeterom i sportskim direktorom Hajduka Tomislavom Ercegom, ali nije. Od bivših igrača Hajduka kao mali je imao jednoga kojega je volio gledati.
- Drag mi je bio Miki Rapaić, u to vrijeme on je bio pojam. Ercega sam cijenio također.
Obitelj Erceg živi na Mejašima, istočnom dijelu Splita, otac Ljubo, majka Luce te mlađa braća - blizanci Miro i Ivan. Podrijetlo vuku iz Druma kraj Imotskoga.
- Ja sam jedini u nogometu, braća imaju svoje karijere, jedan je voditelj restorana, a drugi radi kao elektrotehničar.
Više puta se spominjao njegov dolazak u Hajduk dok je igrao za Split.
- Nisu me iz Splita htjeli pustiti u gradskog rivala, ali sada sam tu i drago mi je.
Prije dolaska u Hajduk pola godine je bio u Turskoj, iz te zemlje nosi lijepa iskustva.
- Bilo mi je sasvim ugodno, imao sam ugovor tamo još dvije godine, no kada sam čuo za poziv iz Hajduka, nisam dvojio ni u jednom trenutku. Odlučio sam se vratiti doma. Znao sam da još puno mogu dati i dokazati se, i sretan sam što je tako ispalo. U Turskoj su me jako cijenili, ljudi tamo jako štuju igrače, pozdravljaju ih, slikaju se s njima. Zaista predivno iskustvo.
A kakav je život izvan nogometa, s kim se druži, ima li izlazaka?
- Popijemo piće, družimo se, ali kada igramo europske utakmice imamo dosta obveza, nemamo baš vremena. Stalno smo po hotelima, na putu zajedno, ne nađe se prostora za izlaske. Prošle sezone sam se najviše družio s Ćosićem i Kvesićem koji više nisu u Hajduku. Sad sam dobar s Pešićem, Juranovićem, Kožuljem, Šehićem i Vlašićem, ima tu dosta dobrih momaka.
Plavuša u publici
Uz njega su uvijek njegovi najbliži koji su mu podrška.
- Moja obitelj je najviše uz mene. S obzirom da smo dosta u klubu, kada dođem doma onda baš i ne pričamo puno o nogometu.
U publici smo primijetili i jednu atraktivnu plavušu koja je posebna u Ercegovu srcu...
- To je moja djevojka Ana, zajedno smo otkako sam došao u Hajduk. Možda je i ona utjecala što imam dobru sezonu, ona mi je velika podrška.
Kada nije na stadionu, Ante koristi slobodno vrijeme opuštajući se.
- Kad imam vremena rado pogledam neki film ili seriju. Volim pročitati i dobru knjigu, većinom su to autobiografije. Čitao sam o legendarnom treneru Sir Alexu Fergusonu, pa o Zlatanu Ibrahimoviću. Od glazbe slušam sve, od naše pa do strane. Od filmova su mi najdraži trileri, često odem i u kino, ali ljeti rjeđe zbog obveza.
Novi ugovor do 2020.
Prati i druge sportove, premda mu je nogomet broj jedan, što je razumljivo.
- Volim pogledati tenis na televiziji, rukomet.. žao mi je što nisam gledao finale vaterpolista zbog obveza. U pauzama između sezona sam ranije znao zaigrati tenis s prijateljima iz djetinjstva.
Hajduk će se za ulazak u Europsku ligu susresti s engleskim Evertonom, jakom momčadi koja će biti sigurno izazov “bijelima”.
- Idemo utakmicu po utakmicu, tako da Everton nije još došao na red, ali je sigurno da ćemo ih analizirati. Bit će poseban osjećaj istrčati na Goodison Park. To je velika nagrada za sve nas, klub, naše navijače. Dat ćemo sve od sebe i ukoliko se ukaže prilika probati proći dalje. Jedno je sigurno, nećemo ih se preplašiti.
S druge strana trebao bi biti Wayne Rooney, donedavno zvijezda Manchester Uniteda i engleske reprezentacije, koji sada nastupa za Everton.
- Gledao sam puno njegovih utakmica za Manchester United, spada među moje draže igrače, bit će mi čast igrati protiv svoga, da tako kažem, idola. Imaju odličnoga trenera Koemana, u gornjem domu su, zaista su odlična momčad.
Nedavno je Erceg produžio ugovor s Hajdukom do 2020. godine, zbilo se to u Kopenhagenu prije susreta s Brøndbyjem kao svojevrsno iznenađenje.
- Imali smo popodnevni odmor nakon ručka, nisam očekivao da će se to tako odigrati. Zvao me Ante (glasnogovornik Bilić, nap. p.) i kazao da se spustim nešto u prizemlje. Dolje me dočekao predsjednik Kos i kada sam vidio dres s brojem 2020 bio sam iznenađen. Bilo je zaista emotivno, skoro da se nisam rasplakao.
Ne krije da su sve njegove ambicije vezane uz Hajduk s kojim želi što bolje rezultate.
- Presretan sam ovdje i prezadovoljan, osjećam se odlično, ljudi u klubu me vole, navijači, a zapravo sam tek došao. Naš prvi cilj je, ako je moguće, ulazak u Europsku ligu, to bi bilo dobro za sve. No, ako se ne uspije, Hajduk ide dalje, treba pokušati u prvenstvu ili u Kupu doći do trofeja, da napravimo korak više u odnosu na prošlu sezonu i razveselimo naše navijače i ljude u klubu.
Nije razmišljao puno o tome što bi radio da nije nogometaš, malo smo ga zatekli pitanjem...
- Završio sam prometnu, vjerojatno bih vozio Hajdukov autobus na putovanja, ha, ha. Nemam još kategoriju za buseve, to se moglo tek nakon 23. godine, ali nisam imao ni vremena ni volje s obzirom da sam igrao nogomet, ali zato dozvolu za kamione imam.
Nedavno je oko Splita bjesnio požar koji je došao i do njegovih Mejaša koji su gasili i navijači Hajduka.
- Torcida mi je spasila kuću. Mi smo se vraćali s treninga iz Dugopolja, razgovarao sam ocem tada na telefon dok smo se vozili. Kad sam došao kući, otac mi je rekao da je bilo oko 60 torcidaša koji su gasili. Nije bilo zaista ugodno. Zahvalio bih se svim vatrogascima i svima koji su gasili te pokazali srce. Neka ovi golovi protiv Brøndbyja budu posvećeni i njima.