ISTOK RODEŠ

NOVA HRVATSKA SKIJAŠKA ZVIJEZDA 'Tata me na skije stavio već s godinu dana. Cijelo djetinjstvo trenirao sam kao vojnik'

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 11.01.2019. u 16:57

Marko Todorov / CROPIX

 

Za obitelj Rodeš donedavno se malo kad u medijima čulo. A onda je jedna sjajna utrka na Sljemenu sve promijenila.

Otkako je Istok Rodeš ostvario dva rezultata karijere na utrkama skijaškog Svjetskog kupa, u Madonni di Campiglio i Zagrebu, telefoni u varaždinskom domu Rodešovih ne prestaju zvoniti.

Sve nas zanima kako je uspio, kad ga je otac Mario prvi put stavio na skije, ali ne samo to, već i kako provodi slobodno vrijeme, koji parfem voli, ima li djevojku (nema), gdje pije kavu...

 

Istok je odjednom - čovjek trenutka.

- Oprosti što kasnim, na sto strana sam. Svi sada žele razgovarati, fotografirati me - govori mi mladi, 23-godišnji skijaš koji rezonira glavom mnogo starije osobe.

- Tako vam je to ponekad s medijima - odgovorim mu s malom nelagodom.

- Nema veze. I to mi je u opisu posla, kužim da moram surađivati s medijima - komentira skijaš.

Nešto ranije njegovog oca zamolili smo da se prisjeti najranijih Istokovih dana na skijama.

Kako je sve krenulo?

- Ja sam se bavio alpinizmom, no polako sam odustajao. Promijeni se to kad čovjek ima familiju. Imao sam teških situacija, stradali su mi i neki prijatelji pa sam polako izlazio iz sporta. Istok je taman imao malo više od godinu dana pa sam ga odlučio staviti na skije. Zavolio ih je odmah, a ja sam nakon toga odradio još jednu ekspediciju, na Mount Everest, i nakon toga sam se ostavio alpinizma te posvetio Istoku i njegovom skijanju - prisjeća se Mario vremena za koje će Istok reći kako ih se i danas dobro sjeća. S razlogom.

 

Vikend na Pohorju

- To je moje djetinjstvo. Kada me netko pita čega se sjećam, ja kažem svakog vikenda na Pohorju. To mi je prva pomisao na djetinjstvo, i bitno mi je da tako ostane. Nekad, kada uđeš duboko u profesionalni, natjecateljski sport, zaboraviš zašto si se počeo baviti tim sportom. Može se dogoditi i da se pogubiš, kreneš u krivom smjeru, ali upravo to sjećanje na najranije dane i radost koju si imao na skijanju te može vratiti na pravi put. Zato se bitno sjećati tih dana - pojašnjava Istok Rodeš, nova zvijezda hrvatskog skijanja.

- Mi smo odlazili na Pohorje, jer nam je to sat vremena vožnje od Varaždina. Bliže nego da idemo na Sljeme - nadovezuje se njegov otac koji je Istoka s pet godina upisao u jednu školu alpskog skijanja na štajerskoj planini.

- Prihvatili su me tamo okej. Bio sam u grupi djece od 4 do 6 godina, i nije to bio baš neki ozbiljni trening, više kao skijanje po Pohorju tijekom kojega bi radili neke vježbice. A kada bi to bilo gotovo, skijali bismo do kraja dana tata i ja. I tako svaki vikend - prisjeća se Istok čiji je otac uskoro bio osnovao i varaždinski skijaški klub, u kojemu je okupio nekolicinu djece te krenuo s njima na ozbiljnije treninge.

- Tada su bili dosta aktualni Janica i Ivica, i dosta djece je to zainteresiralo za skijanje. Kupio sam svojim novcem kombi, uložio u opremu i sve što nam treba za trening te smo krenuli. Odlazili bismo na treninge, kao i na dječje utrke u blizini. Odmah sam primijetio da se Istok voli utrkivati, da ima taj natjecateljski moment u sebi. Međutim, nisam mu ništa pokušavao usaditi, niti sam imao velike planove za njega, ali znao sam da je dobar. Također sam radio na sebi, doškolovao se za trenera, htio sam da Istok, ali i ostala djeca iz kluba, imaju najbolji mogući tretman - govori Mario Rodeš.

- Mene nije trebalo tjerati na skijanje. Ja sam od prvih dana na skijama osjećao da je to moj put i da moram njime nastaviti - nadovezuje se Istok koji je pokazao da itekako može skijati 2011. godine u Italiji, kada je osvojio važnu dječju utrku Topolino, istu onu koju su kroz povijest osvajala brojna buduća velika skijaška imena, poput Ingemara Stenmarka, Marca Girardellija, Bojana Križaja i Janice Kostelić.

 

Samo pobjede

- Oduvijek sam bio natjecateljskog duha - komentira Istok. - Gle, imam šest godina mlađu sestru. Ponekad kad bismo išli skupa na skijanja, mama i tata bi me molili da je pustim da dođe prije mene, kao da me pobijedi i razveseli se. Ali meni oni to nisu mogli objasniti. Čega god se primim ja moram napraviti najbrže i najbolje, i neću stati sve dok nisam najbolji. Nema druge opcije za mene, i takav sam oduvijek - nastavlja Istok pa se prisjeća i najranijih dana u dječjoj reprezentaciji, u kojoj je završio nakon što je bio zapažen u skijaškom klubu svojega oca. Imao je tada 12 godina, a prolazio je kroz vojnički režim treninga.

- U to vrijeme smo imali trenera koji je imao strožu politiku, ali to je normalno. Bio je to pravi režim, ali nije mi došlo nikada da se ostavim skijanja. Da mi netko sad kaže da se moram vratiti u ta vremena i krenuti sve ispočetka, ne znam bih li mogao. No, u svakom trenu mi je bilo super na treningu i nije mi žao što sam to proživio. Bilo nas je šest u dječjoj repki, sve nam je bilo plaćeno, i svakim danom smo se morali iznova dokazivati. Ako bih ja bio odustao, ne bi više bilo skijanja za mene na toj razini, i toga sam bio svjestan. Nije mi padalo napamet odustajati - prisjeća se Istok Rodeš davnih svojih treninga.

- U to vrijeme smo stvarno puno skijali. Dizanje ujutro vrlo rano, zatim jutarnje zagrijavanje. U 9 smo na stazi. Skijamo skoro do 16! Kad si tako mali, možeš puno više trenirati, možeš skijati na razini čitav dan. Ručak je bio oko 16.30, a zatim bi uslijedio popodnevni odmor. Tijekom njega možeš čitati knjigu ili ležati. Nema filmova, televizije, igrica ili muzike. Nema mobitela. Nakon odmora je išlo učenje, a s nama je znala ići i učiteljica, na inzistiranje moje mame koja je znala da jedino tako mogu učiti. Zatim bismo imali još jedan kondicijski trening, pa večeru i tuširanje. E onda je trebalo pripremati skije za dan kasnije.

Oko 20.30 bismo završili sa svim tim. Tada bi mogli upaliti mobitele i javiti se doma. U 21 smo bili u krevetu, a do 21.15 je bilo dozvoljeno pričati. Nakon 21.15, ako ti se ne spava, šutiš - pojašnjava Rodeš rane skijaške režime koji su prethodili profesionalnom sportu i posljednjim njegovim uspjesima.

 

Prva prilika

Dok je skijao s tatom zavolio je i telemark, a bio je u prilici voziti i duboki snijeg, što mu je i danas velika strast. Vidi se iz aviona da je Rodeš začaran adrenalinom, sa zanosom priča o brdskom biciklizmu kojega je od najranijih dana također prakticirao kao dio treninga. Danas se, priznaje, zanese ponekad i skače s biciklom, iako je svjestan kako bi trebao paziti da ne dođe do ozljeda koje bi mu poremetile sezonu. U rijetkim trenucima odmora ljeti odlazi na Bol i kitesurfa. Daskanje sa zmajem ga je, govori, toliko zainteresiralo da jedva čeka prvu priliku da to ponovi.

- Obožavam duboki snijeg. Moje skije za vožnju po powderu moraju biti uvijek u kombiju, i o tome nema rasprave. Ako zapada snijeg i trening je otkazan, ja skinem kombinezon, obučem duge hlače i skijam po šumi dok se skroz ne izmorim. Što se tiče bicikla, predobro znam našu varaždinsku stazu pa se ponekad opustim, pustim gas, skačem, ali pazim ja, ne brini - smije se pa nastavlja o alpskom skijanju.

- Nikad ne bih htio postati specijaliziran za neku disciplinu. Volim svaki oblik skijanja, svaki mi nosi radost na jedan način, bilo da se radi o slalomskoj utrci ili vožnji kroz šumu. Što se tiče samog natjecateljskog skijanja, volim skijati tako da znam da sam otpeljao vožnju ‘na rubu’. To ti je moderno skijanje. Pogledaj Hirschera recimo, on radi greške, ali ne izlijeće. Skija po rubu, ali i na tom rubu možeš biti siguran ako si sve posložiš. Najvažnije, na tom rubu te pegla i adrenalin, o kojemu sam ja ovisan.

Tata mi je uvijek govorio: ‘Skijaj na glavu, ali s glavom’. Toga se držim i danas - pojašnjava mladi skijaš koji je fantastičnim rezultatom oduševio domaću publiku na Sljemenu. Sjajne su rezultate ostvarili i njegovi kolege, Matej Vidović (15. mjesto) i Elias Kolega (20. mjesto). Hrvatska nikada nije imala trojicu skijaša u drugoj vožnji slalomske utrke. I sve su to ostvarili nakon brojnih napisa i tekstova koji im baš i nisu davali velike šanse za dobar plasman.

 

Dobra utrka

- Da, sada smo nas trojica pokazala da možemo, a za Filipa Zubčića, mog prijatelja i cimera, to znamo otprije. Dobro sam se osjećao pred sljemensku utrku. Isti sam rezultat napravio u Madonni, ali priznajem kako mi je prva vožnja na Sljemenu bila najteža u životu. Psihički mi je bilo teško prije utrke. Teško je napraviti dobar rezultat, kao onaj iz Madonne, ali još teže ga je ponoviti. Otuda i taj pritisak koji sam osjećao, plus domaći teren, publika.

Na kraju krajeva, osjećaš i da svi oko tebe nešto očekuju od te utrke. Znaš, to je Sljeme, i tu dugo nije nitko ništa napravio. Ali, nosio sam se s tim, uspio prijeći preko toga te odraditi dobru utrku. Za iduće utrke se osjećam lakše, nisam doma i svi me ne gledaju. Također, sada imam dva dobra rezultata, pokazao sam da mogu skijati, da sam tu na neki način, u top 10 u slalomu. Nitko mi to ne može uzeti - završio je skijaš.

A zatim, kada završi sezona, Rodeš će opet skinuti svoj natjecateljski kombinezon, izvući one skije za duboki snijeg i pronaći točku na kugli zemaljskoj gdje i tada, u kasnoj sezoni, ima svježeg pršića. Nestat će u šumi i skijati za sebe sve do trenutka kada će opet trebati ozbiljno trenirati alpske discipline i pripremiti se za novu sezonu.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo