Priču o Zlatku Daliću nismo radili na klasičan način. Sjeli, upalili diktafon i razgovarali 45 minuta, pozdravili se i prenijeli njegove riječi. Bio bi to jednodimenzionalan uvid u tipa koji se u dva tjedna prometnuo u novog hrvatskog junaka. Bilo bi prejednostavno, a njegova priča nije takva. Dapače. Prošao je svašta dok nije, eto, počeo iskakati sa svih strana, TV, novine, portali... uskoro će valjda ispadati i iz reklama... Ne sumnjamo, baš štoviše, u interes lica kojeg su zavoljela djeca, kao i starije generacije. Dalić je danas, marketinškim rječnikom, idealan čovjek za puni opseg takozvanog “targeta”.
- Ne, ne, to me nikako ne zanima - smije se. - I ovo mi je već prava tlaka. Sad kad ludilo prođe, nadam se barem mjesec dana mira. Treba mi, uostalom, da krenem skicirati planove.
Skicu ideje na koju se Hrvatska “napalila”. Skica nečega što bi, sanjari obični hrvatski navijač uoči počinka, tvrdog kreveta i lakog sna, trebalo postati remek-djelo ovog 51-godišnjeg Livnjaka.
Korak do senzacije
Izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić
- Da, ne skrivam se iza alibija, zaista vjerujem da ova generacija zavrjeđuje napraviti nešto što nije posljednjih godina...
A to je nešto veliko, monumentalno, nešto za cijeli život.
Uglavnom, dakle, priču o Zlatku Daliću valja pričati otpočetka, kroz slike koje smo s njim prošli, od igračkih dana, kada je za karijere postao Varteksova ikona, preko školovanja kod mentora Ćire, pa rada s Ladićem u mladoj reprezentaciji, gdje je, konačno, ovu generaciju i upoznao. I tada je bio na korak do senzacije. Igrala je, naime, ova generacija 2010. izlučnu utakmicu mladih reprezentacija za odlazak na Euro (Lovren, Vida, Badelj, Rakitić, Perišić...), no uz pomoć suca, Španjolska je slavila, iako je dojam dosta jak i danas: “mini vatreni” bili su na koračić od sna.
Trbuhom za kruhom
- Nije nam bilo suđeno, no svaki od ovih igrača ima pravo na ponos. Napravit će oni veliku karijeru... - kazao je tada kao Ladićev pomoćnik u mikrofon Sportskih novosti.
Ispostavilo se, međutim, da su svi napravili veliku karijeru, samo što je on išao okolnim putem. Kroz Aziju. Ubrzo nakon što ih je HNS, naime, razdužio, Zlatko Dalić otisnuo se u nepoznato stvarajući trenersko ime ispočetka. Praktički kao anonimac.
- Otišao sam trbuhom za kruhom u Saudijsku Arabiju. Samome sam si rekao - idi i probaj. Dvije sam godine radio u pustinji, nitko nije ni znao za mene. Jedini sam trener u Aziji koji je četiri godine zaredom prošao grupu u Ligi prvaka i dvaput igrao četvrtfinale te po jednom polufinale i finale - kazat će danas.
Da mu je bilo lako, nije. No Dalić ima životnu priču koja je posebna, čvrsta. I koja je i danas zapravo nit vodilja. Dalić, Hrvat porijeklom iz BiH, snažne obiteljske spone, drži do tog zajedništva. Konačno, s roditeljima Ivanom i Katom u svakodnevnom je kontaktu, baš kao i s bratom Miranom te sestrom Mladenkom, a još u Livnu je davno upoznao i prigrlio životnu družicu Davorku, s kojom je podigao dva sina, Tonija i Brunu, koji danas studiraju u Zagrebu.
Ostvario snove
- Oni su vječna podrška i inspiracija. Nisu bili uz mene u velikim putešestvijama Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, oni su bili kod kuće i stizali povremeno, kad su mogli, kad bi razdvojenost postala neodrživa. No bili smo jaki; ja sam čvrsto odlučio ostaviti trag tamo gdje me nitko nije znao, gdje sam bio anonimus, a oni su u mene beskrajno vjerovali. To je bio i ostao temelj koji traje i danas.
Na slici: S lijeva Branko Ivanković, Slobodan Mikac, Stjepan Cvek i Zlatko Dalić.
I upravo su oni bili ti koji su usmjerili Dalićevu “vatrenu” priču. Malo se, naime, zna da je Dalić nakon odlaska iz Al Aina dobio bogatu ponudu iz Rijada, od kluba Al Shabab, koja je bila praktički višemilijunska. Zvali su da ga doleti i da parafira basnoslovne uvjete, koji bi osigurali puste generacije Dalićevih. No u tome času, upravo su ključnu ulogu odigrali Davorka i klinci.
- Znaš, desetak dana prije Šukerova poziva, bio sam u Dubaiju i sjedio s ljudima iz tog kluba. Željeli su, baš jako, da dođem u Rijad. Na prvu sam se premišljao, jasno, zapravo bio sam na korak od pristanka. Onda sam ipak uzeo time-out, zgrabio telefon i nazvao svoje. Počeli su me odgovarati, moliti da se vratim doma jer će sigurno stići nešto bolje.... Poslušao sam ih.
I za nagradu deset dana kasnije u ruke dobio “vatrene”, doduše u ne baš najboljoj situaciji u odnosu na plasman na SP.
- Povratak? Kada ovdje izgradite ime, onda u Europi samo prava ponuda iz pravog kluba i lige može biti adekvatna. Ali ako me već pitate, u Europu mi se ne ide, a u Hrvatskoj bih, bude li se otvorila prilika, bio zainteresiran samo za poziciju izbornika.
Ogroman pritisak
To je bilo krajem 2016. godine. Godinu potom, Zlatko je ostvario svoje snove.
- Ne, nisam se plašio, jer vjerujem u sebe, u svoje znanje, ali posebno u ovakve igrače koji su izuzetni. Tajming je bio ‘ajme majko, no da nisam vjerovao da ne mogu preokrenuti situaciju, baš nikada se ne bih u to upustio. A po prirodi nisam zec koji se plaši izazova. Svjestan, jasno, ogromnog pritiska, znao sam da me samo uspjeh “spašava”. No vjera i znanje odličan su generator sreće ako ih znate iskoristiti. Ja sam ih u suradnji s igračima oslobodio i vratio momke na put koji im pripada, a on se zove Svjetsko prvenstvo.
Dalićeva vizija tog puta, međutim, ne staje samo na “coubertinovskom” plasmanu. Dapače, Zlatko kuje - zlato. Dobro, možda malo pretjerujemo, ali...
- Naravno da vjerujem da ova generacija može izaći iz sjene ‘vatrenih’. Uvjeren sam da ćemo u Rusiji biti sjajni. Ovi su igrači na okupu 10-ak godina, a nikako da naprave veliki iskorak. Vrijeme je za to, vrijeme je za velike stvari. Napravit ćemo to zajedno - bez krzmanja, vrlo hrabro ističe.
Spreman za pothvat
Da bude miran i spreman za takav pothvat, koji Hrvatska sanja od 1998., dobio je ugovor koji je prvotno odbijao “dok ne riješi posao”, pa sada u miru (valjda!) može birati suradnike i nakon ždrijeba 1. prosinca u Kremlju skicirati suparnike i igrače s kojima želi na zalazu njihove reprezentativne karijere kreirati mini-čudo. U međuvremenu će se, pak, (pokušati) skloniti od javnosti i interesa medija na koji nije naučen. Kao trener je dosta fleksibilan, u medijima se isprofilirao kao izuzetni govornik, no Dalić je privatno pomalo introvertiran tip koji traži svoj mir. Kuća na nepoznatoj lokaciji uz more, gdje je ljetos nakon “sto godina proveo dva mjeseca i s obitelji našao svoj mir”, te jedna kućicu uz Dravu. Tamo pored njegova Varaždina, gdje je izvezao svoje obiteljsko gnijezdo. Priroda, rijeka, zelenilo i familija, to je Dalićev recept za dugovječnost.
- Kad sam s obitelji, to je najbolji odmor. Ovoga ljeta sam napokon imao baš to, što nisam imao već sedam-osam godina: Bio sam dva mjeseca na moru. Odmor za tijelo i dušu. More i ta moja kućica uz Dravu, u tome uživam. I tamo kanim, naime, vrlo skoro trajno pronaći svoj mir. Premda sam u trenerskom svijetu još mlad, imam samo 51 godinu, ne kanim umrijeti na ovim tvrdim klupama. Želio bih ovu generaciju ‘vatrenih’ učiniti sretnom, naciju ponosnom kao nakon Grčke, a onda negdje još odraditi ugovor ili dva i gotovo. Kao trener želim egzistirati još najviše deset godina. Bit će mi tog stresa, nervoze i svega sasvim dovoljno - zaključit će razgovor negdje na putu prema svojoj oazi.
Zlatko Dalić i Dražen Ladić
Punjenje baterija
- Skočit ću još do Livna, da vidim svoje i osjetim emociju koja me zapljuskuje tamo u zadnje vrijeme. Uživam biti tamo, uz roditelje, brata, sestru, uz ljude koji me znaju cijeli život...
Uz sve milijune petrodolara, u Livnu, na moru te Dravi, Zlatko Dalić osjeća se ipak najbolje. Uz energiju koju je doveo sa sobom, vjeruje da će ta mjesta postati još sretnija sljedećeg ljeta, tamo negdje u srpnju, nakon što svoje “vatrene” odvede do uspjeha o kojem sanja(ju). Prve tri utakmice govore da je na dobrom putu, no svako je “vatreno” nogometno ljeto, baš kao u jednoj pjesmi, jako varljivo... Dotad, novi miljenik nacije uživat će blagodati plasmana koji ga je ipak odredio kao trenera u širokoj masi. Plasmana i uspjeha o kojem je sanjao. Život je ponekad zaista lijep. Pogotovo ako se zovete Zlatko Dalić.