Je li (pre)nategnuta teza o Vici Vukovu kao hrvatskom ultranacionalistu ili je puno realnija sentimentalna priča o raspjevanom Šibenčaninu koji je plijenio toplim mediteranskim belkantom, ne krijući pritom svoj domoljubni naboj? Odgovor na tu dvojbu odavno je jasan onima koji su sa šibenskim slavujem proveli desetljeća. U klupama šibenske gimnazije, na estradi ili u Hrvatskom saboru, piše Šibenski.hr.
Vice je bio i ostao istinski (lokal)patriot, koji je bježao od svih ekstrema. Jednako u glazbi i politici. Puno više od neprovjerenih politikantskih priča govore njegovi tonski zapisi: "Zvona moga grada", "Pismo ćali", "Bodulska balada", "Dalmatinska elegija"... Melodije koje su se nevjerojatnom brzinom prenijele s djedova na unuke, a koje će, nema sumnje, ostati svojinom Lijepe naše. Posebice onima koji život provode na rivama i pjacetama, u kalama i na skalama, na valima i žalima.
Zdenko Runjić i Vice Vukov
Sve je za Vukova, kažu, krenulo loše poslije jednog od koncerata onda popularne manifestacije "Pesma leta", održanog u vojnom odmaralištu u Baškom Polju. Iako je Vice prije toga glatko pobijedio i u Beogradu, i u Subotici, i u Nišu, na priredbi održanoj pred relativno malim brojem gledatelja trijumfirao je njegov beogradski rival Đorđe Marjanović.
– Je li, bre, Vice, ti ne pobedi na svom, hrvatskom terenu – isprovocirao je Vukova jedan od binskih radnika dok je poslije koncerta vukao kabele za ozvučenje.
Vukov mu je odgovorio prilično oštro:
– Nije ovo bio moj teren. U gledalištu su bili samo oficiri JNA, dok je hrvatski živalj slušao koncert iza žičane ograde.
Provokativna priča binskog radnika za tren se zakotrljala tiskovinama, pa je šibenska zvijezda postala "državni neprijatelj broj jedan". Tu nije puno pomogla ni solidarnost kolega s estrade, koji su mahom ustali u Vicinu obranu. S obje, i hrvatske, i srpske strane.
Vice Vukov 1998.
Greška u koracima
No, kad se afera već pomalo stišala, Šibenčanin je napravio novu grešku "u koracima". Vice je pobijedio na opatijskom koncertu "Pesme leta", ali se na grub način ponio prema supruzi opatijskoga gradonačelnika, koja mu je kazala:
– Vice, vi ste bili moj idol prije incidenta u Baškom Polju, a sad ne želim više čuti za vas.
I opet su krenuli žestoki medijski napadi na šibensku estradnu zvijezdu. Vukov je svejedno na Splitskom festivalu zapjevao s hrvatskim grbom na prsima. Domoljubno znakovlje mu nije, međutim, pomoglo da nadmaši sugrađanina Mišu Kovača koji je, uz pratnju splitske klape Filip Dević, trijumfirao s Mihaljinčevom "Proplakat će zora".
– Prije izlaska na binu, radi izvođenja pobjedničke pjesme, Vice me zamolio da i ja stavim na prsa hrvatski grb. Shvatio sam da mu nije važno hoće li pobijediti baš on, već da trijumfira pjevač s hrvatskim grbom. Kao javnom potporom Miku Tripalu i Savki Dapčević-Kučar, predvodnicima hrvatskog proljeća – kazao je nekoliko godina poslije Mišo Kovač.
Pad Savke i Mike Vukov je dočekao na australskoj turneji. Prekinuo je već započeti koncert, te odmah počeo telefonsko konzultiranje s užom obitelji, posebice suprugom Dijanom Bulat, rođenom Splićankom. Ona mu je savjetovala da se ne vraća u Zagreb, te preporučila da privremeni mir potraži kod njezinih roditelja u Parizu. U francuskim danima utjehu je pronalazio samo u tajnim susretima u Milanu s bratom Joškom, za kojega su Šibenčani govorili da je kao pjevač čak i nadareniji od Vice, o čemu na posredan način svjedoči i Joškova unuka Tina. Nadarena riječka pjevačica, koja je s Arsenom snimila remake "vječne" i nostalgične "Vraćam se tu".
Vice Vukov i Dražen Vrdoljak pred nekadašnjom Zvečkom 1999.
Pjesme 'na crno'
Pet godina Vicina progonstva na pariškoj adresi prekinuo je, kažu, 1976. godine, njihovim prešutnim dogovorom, pokojni SDP-ov lider Ivica Račan. Šibenčanina nitko nije dirao, ni propitivao u njegovu zagrebačkom domu. Završio je fakultet, ali nitko nije gotovo petnaest godina čuo glas Vice Vukova na nekom službenom koncertu. Samo su se kazete s njegovim pjesmama, snimljenim na crno, tajno prodavale onima koji se nisu htjeli odreći dalmatinske glazbene legende.
Zagrebačka dvorana "Lisinski" ne pamti toliki broj rasprodanih koncerata jednog izvođača kao kad je početkom devedesetih godina Vukov, konačno, dobio zeleno svjetlo za svoje javne nastupe. Četrnaest puta je legendarni Šibenčanin uzastopce napunio zagrebački i hrvatski hram glazbene kulture.
Treba li uopće potencirati koliko je Vice za vrijeme svoga francuskog progonstva patio za rodnim Šibenikom? Posebice za Teslinom ulicom u kojoj je proveo djetinjstvo s Arsenom i Mišom, te Arsenovim bratom, slikarom Milutinom. S Arsenom je pjevao i u gimnazijskoj klapi, i u zboru glazbene škole.
– U gimnazijskim je klupama Vice bio pametna linčina. Za razliku od brata Joška, koji je bio i vrijedan, i inteligentan, pa me nije začudilo što je kasnije uspio kao gospodarstvenik – sjeća se šibenski inženjer Ante Dunkić.
Sjećanja su svježa i profesorici glazbe Mariji Sekso, koja je pravodobno otkrila i svjetski priznatog pijanista Maksima Mrvicu.
– U šibenskoj glazbenoj školi Arsen je stršio muzikalnošću, a Vice predivnim glasom. Nije, stoga, ni čudo što je kao već kao tinejdžer dobio ulogu Janka u opereti "Ševa" – kazivala je Marija.
Svom se rodnom gradu Vice Vukov simbolično vratio kao saborski zastupnik, ali i kao predsjednik Kluba Šibenčana u Zagrebu, te jedan od osnivača šibenskog Lions kluba, koji je utemeljio zajedno s prijateljem Ivom Brešanom i najplodnijim šibenskim kroničarom prof. Ivom Livakovićem.
Ivica Račan, Vice Vukov, Tonino Picula, Neven Mimica i Ljubo Jurčić
Bolji svijet
Ako se još jednom podsjetimo Vicinih dana u Hrvatskom saboru, onda ostaje dvojba je li on pojavljivanjem na listi SDP-a vraćao svoj davni dug Ivici Račanu ili je, što se čini vjerojatnijim, shvaćao da njegov mandat pod okriljem ljevičara znači doprinos jedinstvu građana Hrvatske!? Da nije hereza biti u stranci, čiji najstariji članovi nisu bili baš nježni prema njemu sedamdesetih godina minulog stoljeća. Tako se dogodilo da istodobno s Vicinim SDP-ovim mandatom njegov nećak Igor Maly bude pomoćnik ministra Kalmete u HDZ-ovoj vladi. Dva desetljeća poslije Vicina kći Ivana dobila je savjetnički posao kod Andreja Plenkovića.
Da je Vukov iskreno vjerovao kako ćemo u neovisnoj Hrvatskoj izgraditi neki bolji, pravedniji svijet, govori i njegova uvjerljiva interpretacija pjesme "Kad raziđe se dim", koju su mu šibenski susjedi Arsen Dedić i Krste Juras napisali neposredno poslije brutalnog napada pobunjenih Srba na Šibenik u rujnu 1991. Arsen, Kike i Vice su gotovo proročanski poručili da će, kad raziđe se dim od granatiranja, Šibenčani izgraditi još ljepši Krešimirov grad. S obnovljenim tvrđavama, novim hotelima, ušminkanom šetnicom uz more...
Tu sliku novog Šibenika, u kojemu su kulturna baština i turizam potisnuli smog i tvorničke dimnjake, Vice nije, nažalost, dočekao.
U zanimljivoj i burnoj skalinadi njegova života bile su kobne skaline. Pao je u zgradi Hrvatskog sabora 2005. te tako teško stradao da se nije probudio iz kome ni tri godine poslije. Osim uže rodbine, posebno su ga oplakivali njegovi susjedi Arsen i Mišo. Baš kao što su Arsen i Vice prvi požurili u Mišin zagrebački dom da zajedno gorkim suzama isprate tragičnu smrt njegova sina Edija, piše Šibenski.hr.