Televizijsku voditeljicu i urednicu Sandru Križanec često su na njezinim putovanjima diljem svijeta znali zamijeniti za talijansku glumicu Monicu Bellucci.
Osim prirodne ljepote koja krasi ovu Slavonku, mnoge je sugovornike u svojoj bogatoj karijeri zadivila elokvencijom, neposrednošću i šarmom kakvim se rijetki mogu pohvaliti, piše Slobodna Dalmacija.
Punih dvadeset godina bila je zaštitno lice HRT-a, gdje je vodila gotovo sve informativne emisije, od Županijske panorame i Dnevnika do Hrvatske uživo i Otvorenog, te kao reporterka s terena pratila najznačajnije događaje u zemlji i svijetu.
A onda je prije pet godina odlučila kako je vrijeme da krene dalje pa je uz posao na jednom privatnom zagrebačkom učilištu postala dio tima N1 televizije, na kojoj je od samih početaka.
Upravo ste proslavili 25 godina rada na televiziji. Sjećate li se trenutka kad ste odlučili da će novinarstvo biti ono čime ćete se baviti u životu?
– Ne bih rekla da je to bila ljubav na prvi pogled. Primarno, bila je potreba. Radila sam da dobijem honorar i prehranim se dok studiram. Tek nešto kasnije dogodila se ljubav jer bilo je još ratno pa onda poratno vrijeme u Slavoniji i Baranji. Ljudi su bili raseljeni, tek izišli iz logora, ranjeni.
Na svakom koraku bila je priča koja vam se nudila na dlanu da je prenesete dalje u svijet. To je tada bila moja misija. Imala sam samo 21 godinu kada sam radila dokumentarac o ljudima koji su prošli pakao srpskih koncentracijskih logora. Tadašnji snimatelj HRT-a Goran Šantar i ja pokušali smo doprijeti do njihovih misli i osjećaja, snimali smo njihove izjave pune emocija, nalazili te iste ljude na snimkama iz 1991.
Možete li uopće zamisliti i njihovo i naše proživljavanje? Nazvao me tada Niko Franjić, koji je kasnije s Ivom Pukanićem bio žrtva atentata, i rekao da njegov brat ne želi ni govoriti ni živjeti otkad je došao iz logora, ali da je čuo da se nešto snima pa se možda meni otvori. I jest. To je jedan u nizu tih trenutaka.
Nebo i zemlja
Na HRT-u ste bili jedno od zaštitnih lica, no odlazak s Prisavlja nije vam ostao u lijepom sjećanju.
– Suradnju sam otkazala sama, nakon 20 godina, više nego korektno. Povukla sam tužbu koju bih sigurno dobila jer sam ih mogla tužiti za nekonzumiranje ugovora koji sam tada imala, a nisam radila poslove iz njega.
Željela sam samo da to gnusno razdoblje čim prije završi i da sačuvam zdravlje i zdrav razum. Žalosno je to što su mi pokušali u dvije godine ubiti onih 18 prelijepih na HRT-u. No, nisu uspjeli, i to je moja pobjeda!
Već pet godina radite na N1, gdje uređujete i vodite Dnevnik te emisiju Pressing. Koliko se posao na ovoj televiziji razlikuje od onoga na HRT-u?
– Uređivanje je uređivanje, ako znate svoj posao. Tehnički, HRT i N1 su nebo i zemlja. Na N1 tek jedan čovjek radi ono što na HRT-u radi točno njih šest. Mali smo, brzi, okretni. Nastojimo biti prvi, i jesmo. Nekada su ljudi, da bi već ujutro bili informirani, palili radio i slušali vijesti u 7.
Danas prebace na N1, a pogotovo onda kada u zemlji, a to je svako malo, izbije neka afera. Iz minute u minute donosimo nove informacije. Imamo odličan reporterski tim, snimatelje, producente i na kraju urednike. Naravno, tu je i naš web – najbrži prsti.
Gosti Pressinga uvijek su vam aktualni, no kad ste u prosincu pozvali slavonskog župana Alojza Tomaševića, kojem se sudi za nasilje nad suprugom, društvene su se mreže užarile od komentara jer mu se daje sat vremena prostora u eteru.
– Kod nas postoji presumpcija nevinosti – čovjek nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja, ili sam nešto prespavala? Možda su zamjerili neki kojima nije htio gostovati. Naime, ovo je bio jedini njegov intervju nakon pokretanja postupka. A da je roba, roba je, to govori koliko nas je portala prenijelo. I još nešto – nađite mi jednu minutu intervjua gdje sam podilazila i bila neobjektivna.
S kojim našim političarima vam je drago uvijek iznova surađivati?
– Ni s jednim posebno. Ili ona – što se mora nije teško.
Biste li u emisiji voljeli ugostiti Aleksandra Vučića?
– Vučića sam upoznala dok je bio glasnogovornik, iliti portparol, Tome Nikolića. Došla sam u stranku u Beogradu u vrijeme Nikolićeve kampanje za predsjednika Srbije. Nisam tada znala da na konferenciji za novinare nema pitanja.
U jednom trenutku digla sam ruku i predstavila se kao Sandra Križanec, Hrvatska televizija. Nastao je muk. Nakon presice Vučić mi je dao svoju vizitku. Eto. U Crvenoj liniji na N1 gostovalo mi je nekoliko ministara iz Vučićeve vlade, uključujući Dačića. Nisu htjeli gostovati za N1 Srbija, ali za N1 Hrvatska jesu. I to je to.
Nemam s njima problem. Ne s njima, ni s kim. I da, bih li voljela posjesti preko puta sebe Vučića predsjednika? O da, itekako.
Predsjednica Kolinda nedavno je rekla kako je razočarana što se u javnosti mnogo piše o njezinu izgledu, frizuri i kilogramima te da su njezini prethodnici bili pošteđeni toga. Što mislite da je tome razlog?
– Javna osoba, ma tko god ona bila, pa i predsjednica, mora biti spremna i na to. Javnost je takva. A i mi smo posebna sorta ljudi, nije važno sto stvari dobrih koje netko napravi, ali ako negdje kiksa, eto ga.
Ili ako ima lošu frizuru, podočnjake, evo ti priče. To su samo ljudi, ne treba se time zamarati. Mislim, nisam ja tu da sudim jer se i dandanas zamaram raznoraznim likovima.
Jeste li se kao žena ikad susreli s neukusnim šalama od muških kolega?
– Iskreno, ne. Dapače, lakše sam u nekim situacijama funkcionirala s muškim kolegama nego kolegicama. Ne znam, možda je tu malo odradila i ženska ljubomora, nekolegijalnost. Ja znam reći: žena je ženi žena.
Kako se nosite sa stresnim situacijama?
– Nosim se loše, i nakon svih tih godina. Volim da uvijek sve štima, što je u ovom poslu gotovo nemoguće, a kad krene po zlu, luda sam. Platila sam zbog stresa preveliku cijenu. Zdravljem.
Nedavno ste rekli da se onaj tko vas je pokušao cenzurirati nije dobro proveo. U kojim ste slučajevima naišli na cenzuru i kako ste reagirali?
– Pokušavali jesu, uspjeli nisu. I opet sam platila, ali ni u jednom trenutku nisam pokleknula. Znate, posegnut ću u daleke devedesete. Ajde da vas vidim hoćete li reći nešto kontra vladajućih? Ja jesam, o cijeni ne bih. Najbliži znaju. Bilo, prošlo, idemo dalje.
Magistrirali ste ekonomiju, iako ste upisali politologiju od koje ste morali odustati jer su vam roditelji ostali bez posla i nisu vam mogli plaćati studij. Vidite li se jednog dana u svojoj struci?
– Nisam nikada izgubila doticaj sa strukom. Pitanje za vas – gdje prestaje novinarstvo, a počinje PR? To je bila tema moga magistarskog rada. Dakle, jedno bez drugog ne ide. Osim toga, imala sam svoju PR agenciju koja je punih 12 godina poslovala odlično dok u Slavoniji kriza nije uzela danak, pa sam je zatvorila jer nisam htjela roniti u dugove.
Takvo iskustvo ponovno? Da, ne isključujem.
Po čemu sve pamtite odrastanje u Slavoniji?
– Prelijepo odrastanje uz roditelje, brata, baku i djeda, u vikendici nedaleko od mojih rodnih Našica. Vrt, voćnjak, vinograd, mirisi proljeća, zime u snijegu do koljena, smijehu i radosti. Sve do toga prokletog rata i teških godina nakon. Onaj tinejdžerski dio zapravo nisam imala, kao ni mnogi drugi diljem Hrvatske.
Što prvo napravite kad dođete kući?
– Skinem žbuku, čitaj šminku. Mrzim biti našminkana, ali stvarno. Onda tuš, pa čaša vina, razgovor s mojim Ivanom ili dobar film, ali nerijetko i samo sjedenje u mraku uz svijeće, ako dođem kasno. Tišina je najbolji prijatelj, katkad.
Otvoreno govorite o dugogodišnjim problemima koje imate sa štitnjačom i srcem. Liječnici su vam savjetovali da usporite užurbani tempo života na kakav ste navikli. Pridržavate li se njihovih uputa?
– Ne. Užasna sam. Tvrdoglavi Jarac u horoskopu koji šteti prvenstveno sebi. Ljuta sam sama na sebe, ali kao da si ne želim pomoći pa dok ide – ide. Nisam usporila tempo, nisam se prestala sekirati za nebitne stvari, nisam aktivni sportaš. Grozan sam pacijent.
Brak i majčinstvo
Svojedobno ste spali na samo 45 kilograma. Što je sve bio okidač za to?
– Razočaranje u mnoge ljude, njihove postupke, odnose. Jednostavno kao da nisam više htjela biti dio pokvarenog svijeta u kojemu nema pravde. Samo se jedno jutro više nisam ni htjela, a kasnije ni mogla ustati. Ali evo me danas s 20 kilograma više (smijeh).
Već ste nekoliko godina u vezi s Ivanom Antonom, djelatnom vojnom osobom. Vjerujete li još u instituciju braka?
– Ivan Anton je, kao što ste rekli, djelatna vojna osoba, ne voli život pod reflektorima i svoju privatnost doista nastojimo držati dalje od svega. Također mislim da moj privatni život nije ono o čemu bi se trebalo pisati, radije neka se piše o mom radu i onome što sam postigla.
Velika mi je potpora u svemu, u onim lošim trenucima života, naročito. Nadam se i ja njemu. Što se braka tiče, vjerujem u tu instituciju, ali uz niz stvari. Prije svega, ako ti je s nekim O.K., funkcionirate, ako nije, bolje da se raziđete i to je to. Život je kratak da jedno drugo trpite.
Ne mislim pritom da treba olako dizati ruke od veze ili braka, ali papir kao takav nije mjerilo. Za kvalitetan odnos itekako se morate truditi, ali stvar mora ići obostrano i doista svakodnevno.
Je li vam žao što se niste ostvarili kao majka?
– Iskreno, jest.
Jeste li ikad razmišljali o posvojenju djeteta?
– Jesam, premda nije to jednostavno kako gledamo na primjeru hollywoodskih faca. To nije život. Život je oko nas, događa se, morate biti spremni na takav čin ne 100, nego 200 posto. I zato se divim ljudima koji su nakon procedura čekanja i silne gnjavaže dobili dijete na taj način, kaže za Slobodnu Dalmaciju.
Putovanja
Kako zamišljate svoju budućnost? Možda negdje izvan Hrvatske s obzirom da ste velika obožavateljica putovanja?
– Imala sam puno planova, ali sam zadnjih godina malo stala, valjda je zamor materijala, trebam predah za sjesti i vidjeti kako dalje. Ali u svemu tome nisam sama, odlučujemo svi u čijim sam životima, zar ne? A putovanja? E tu se nisam umorila. Opet bih voljela vidjeti Moskvu, Tajland, Australiju, sva mjesta gdje sam bila, ali i nova. Od daleke Kenije i Zanzibara do bliže Barcelone. Ako bude zdravlja, bit će i puta!