Što kažu prognostičke karte, kakvu jesen možemo očekivati, pitamo poznato TV lice, našu meteorologinju Dunju Mazzocco Drvar?
– Jesen sam već odavno prognozirala, dajte nešto teže! Krajem kolovoza najavila sam petnaestak vrlo toplih dana u rujnu. Bilo ih je 17. Također, očekivala sam “pokoji vruć dan”, a bio je takav jedan. Najavila sam pljuskovite oborine uz lokalne izljeve, a dobili smo poplavljenu Istru. Mislim da je jasno da je početak jeseni bio poslušan pa se nadam da će tako biti i s nastavkom. Listopad nam donosi uobičajeni pad temperature no ukupno će ipak biti topliji od prosjeka. Druga polovina mjeseca donijet će češću kišu i prve mrazeve. Ono što mene veseli jest činjenica da bi velik dio listopada trebao biti sunčaniji od uobičajenog. Za prve pahulje bih na kladionici stavila na zadnjih deset dana studenoga, a na prvi snježni pokrivač bih se okladila već za nekoliko dana nakon prvog padanja.
Posljednjih godina povećao se interes publike za ionako popularnu vremensku prognozu. Što mislite, zbog čega je to tako?
– Mislim da prognoza spada među servisne informacije za koje smo se naučili da su nam na dohvat ruke. Nešto kao ona Googlovea Đurđa koja nas navodi u vožnji, radna vremena doktora, frizera, potrebni brojevi telefona… Danas sve možemo dobiti klikom na svojem telefonu pa to očekujemo i od vremenske prognoze. Razmazili smo se. Otud slijedi i navika da sve imamo dobro organizirano. Slavimo dječji rođendan na otvorenom. Nekad smo imali prognozu koja je glasila “mjestimice mogući pljuskovi” i jednostavno smo riskirali. Danas u aplikaciji koja daje prognozu po satima tražimo tri sata u kojima nije nacrtana kiša i za ta tri sata zakazujemo rođendan. S jedne strane je to u redu jer za to bi tehnologija trebala služiti. S druge, mislim da smo ipak previše opterećeni tim redom. Na žalost ili na sreću, meteorologija nije i nikada neće biti posve determinirana pa će nam se ponekad dogoditi pljusak bez obzira na to što nam je pokazala aplikacija.
Što je vas privuklo meteorologiji?
– Toliko su mi puta već postavili to pitanje, a ja još uvijek nisam smislila pravi odgovor. Pretpostavljam da mi se svidjelo baš to što nije sasvim određena. Što je to znanost određena prirodnim zakonima koje sam željela naučiti, opisana matematičkim alatima s kojima sam se uvijek dobro snalazila, a opet u njoj ima i nesigurnosti koja izaziva na neprestano nadmetanje s nečim nedovoljno poznatim.
Je li točno da ste svojedobno željeli biti kazališna redateljica?
– Točno je. Od malih nogu sam u kazalištu, a moja dramska mama Ksenija uvijek je govorila da sam matematičarka sa srcem k’o autobus. Radila sam dječje i adolescentske predstavice s kojima smo sudjelovali na Susretima kazališnih amatera. Uvijek su se bavile problemima koji su mučili djecu odnosno tinejdžere, ali je moj redateljski potpis bila ta matematička čistoća. Na primjer, jedna minijatura se zvala “Sud savjesti”. Školarka je bila okružena profesorima koji su je ispitivali naštrebano gradivo. Oni su ispitivali jedne te iste rečenice sve glasnije i sve brže, a ona ih je izgovarala sve dok se nije srušila od muke. Tada još nisam znala da će me iste brige moriti i 25 godina kasnije i da ću trubiti i skakati na onom događaju gdje će nas 40 tisuća u sunčano proljetno popodne čekati tramvaj.
Što je presudilo da kazališne daske zamijenite oblacima?
– Ah, shvatila sam da je bolje živjeti u oblacima nego na daskama.
Koliko su vremenske prognoze danas preciznije za razliku od onih prije 10-ak godina?
– Puno! Prije svega, prognoze profitiraju od razvoja tehnologije, i to ne samo IT-ja nego i telekomunikacija. Tako se izmjereni podaci mogu brže i jednostavnije ugraditi u proračune i značajno popraviti rezultate. Velik doprinos daju radarski i satelitski podaci kojih ima sve više i sve su kvalitetniji. Ali, nisu prognoze samo preciznije, nego su i dalekosežnije. Danas imamo znatno bolje modele za dugoročne prognoze pa i klimatske scenarije, nego prije deset godina.
Je li globalno zatopljenje mit ili stvarnost?
– Devedeset sedam posto znanstvenih članaka danas potvrđuje da je globalno zatopljenje stvarnost. Problem je u tome što se u medijima daje dovoljno prostora klimatskim skepticima i što ih se ne dovodi u situaciju da svoje stavove pokušaju obraniti pred relativnim brojem onih koji misle drugačije od njih. Nedavno je voditelj John Oliver u svojem talk-showu na HBO-u napravio zgodan eksperiment i prikazao kako bi izgledala debata između tri skeptika i 97 znanstvenika koji dokazuju klimatske promjene. To je to.