Ma sigurno je se sjećate s televizije – danas 55-godišnja Sandra Jurak, godinama je bila prateći vokal i osobna asistentica Alke Vuice ("backove" je pjevala i Jasminu Stravrosu, Halidu Bešliću...), a uz to paralelno radila kao montažer i realizator TV programa u Sportskoj redakciji HRT-a.
No, ono što ju je zadesilo 2010., kad je spletom okolnosti ostala bez posla i morala se 'vratiti kući' – k mami, u mali stan, kvart iz kojeg je otišla prije 30 godina – te potpuno preokrenuti život, dostojno je filmske priče, piše Slobodna Dalmacija.
Pomislila je to i redateljica Višnja Skorin kad joj je Sandra jednoga dana pokucala na vrata poželjevši u njezinoj producentskoj kući 3D2D Animatori snimiti videospot za vlastitu pjesmu "Da je meni ono što mi nije". Kantautorici je, uz spot, Višnja odmah predložila i snimanje istoimenog dokumentarnog filma, nedavno premijerno prikazanog na Sarajevo Film Festivalu gdje je u svojoj kategoriji završio na petom mjestu prema glasovima publike.
"Da je meni ono što mi nije" nije, međutim, kako bi se po naslovu dalo naslutiti, Sandrina jadikovka o svemu što ju je snašlo nakon gubitka posla 2010.
– Vječni sam optimist... Uvijek govorim da su mi u životu inspiracija žene i prijateljice koje su proživjele puno gore životne situacije od mene – uz smiješak će Sandra, čiji je film sinoć doživio i hrvatsku premijeru na opatijskom Liburnia Film Festivalu. A nije da joj je bilo lako – nakon odlaska s HRT-a trebalo je plaćati račune, pa je svjetla reflektora i dugogodišnji iznimno aktivan život na estradi i zagrebačkom Prisavlju zamijenila "običnim" poslovima.
Da je meni ono što mi nije / If Only Dreams Came True - trailer from 3D2D Animatori on Vimeo.
Nijedan joj nije bio stran, od čišćenja stanova i brige o zgradi do njege nemoćne starice, bake Šaćire. Ipak, njezina najveća želja bila je živjeti od glazbe, jer svoja poznanstva s ljudima s estrade i boravak po tonskim studijima nikada nije kapitalizirala. Vrijeme je proletjelo, u pedesetoj godini i s dvadeset kila viška, "slava" joj se činila nemogućom misijom, ali Sandra se nada(la) kako nikada nije kasno. Dokumentarac prati njezin životni put sve do ulaska u RTL-ov show u koji se prijavila vjerujući u uspjeh.
Unatoč svemu optimistična
– Film obuhvaća sve moje emotivne faze vezane uz moj povratak na estradu. Dvadeset godina radila sam na HRT-u kao montažer i realizator TV programa, uvijek na ugovor o djelu. Zapravo sam sve te godine bila vanjski suradnik. U trenutku kad nas je 2010. na HRT-u jako puno ostalo bez posla, a sve to vrijeme pjevala sam i prateće vokale, više nisam mogla preživjeti samo od toga. Morala sam tražiti novi posao, a znate kako je kad s gotovo 50 godina završite na birou za zapošljavanje. Shvatite da zapošljavaju samo 20 godina mlađe od vas, tržište rada za ovakve poput mene je mrtvo. A i za te mlađe jedva da ima posla, pa iseljavaju. Ja, međutim, nisam htjela nikamo iseliti. Volim svoju zemlju i nikada je ne bih napustila – govori Sandra, prisjećajući se iznimno izazovnoga životnog razdoblja. Iako je prvotno pala u depresiju, ubrzo su joj se vratili volja i svojstven optimizam.
– Jednostavno, prilagodila sam se – čistila stanove, njegovala starije osobe, čuvala djecu... U tom traženju posla svih ovih godina završila sam i neke škole i tečajeve, postala sam specijalist za digitalnu i videomontažu, odnedavno i maser, jer uskoro mislim otvoriti salon za uljepšavanje u mom kvartu, Gajnicama. Uz to, u trenutku kad sam ostala bez posla, moja je neostvarena želja bila baviti se glazbom, ali kao kantautorica i autorica. A kako je trebalo rješavati egzistenciju tako je ta glazba stalno trpjela, ta pjevačica i skladateljica u meni je stalno patila. I onda sam joj odlučila dati prostora u svom životu i 2017. se prijavila na RTL-ov show "Nikad nije kasno". Do tog trenutka je i koncipiran dokumentarac – otkriva Sandra, prisjećajući se vremena kad je došla k Višnji.
Na fotografiji: Alka Vuica kao Jovanka Broz i autorica izložbe Sandra Jurak, 2010.
– Čim je čula moju tužnu priču Višnja mi je odmah rekla da sam toliko zanimljiva, jer sam toliko toga prošla u u životu, da je vrijedno realizacije dokumentarnog filma. I da što god da radim odmah počnem snimati. Tako je počelo... Isprva sam snimala samu sebe selfie kamerom jer smo htjeli napraviti takav dokumentarac, ali ubrzo smo shvatili da bi, kad bi Višnja to stavila na veliki digitalni format, ispala loša rezolucija. Zato smo odlučili snimati s pravim snimateljem, Srđanom Kovačevićem, koji je napravio baš lijepe kadrove. Nakon tri godine imali smo 35 sati materijala, ali u dokumentarcu ima i mojih selfie snimaka. Kupili smo poslije neki bolji mobitel, kako bi slika bila bolja – smije se junakinja dokumentarca "Da je meni ono što mi nije", koji je dobio naziv po pjesmi za koju je na kraju i snimila videospot, premda je njegov radni naslov bio "Kameleona".
– Kako sam ja konceptualac, u ranoj fazi snimanja sam na lijevoj ruci dala istetovirati kameleona. I kad me netko pita što mi je to na ruci ja uzvratim: "Moja prilagodba životu" – veselo će Sandra, koja svoju umjetničku crtu izražava i kroz slikanje. Iste godine kad je dobila otkaz na HRT-u imala je samostalnu izložbu, a i kasnije se hvatala kista slikajući mahom religijske motive, poput, primjerice, Srca Isusova.
Slika za patera Linića
– Jednom prilikom imala sam čast upoznati pokojnog patera Zvjezdana Linića. Njemu sam, neposredno prije nego je napustio ovaj svijet, darovala tu sliku. Pater Linić je, sjećam se, jednom na misi rekao da svatko na ovome svijet ima neku osobu ili nekog sveca kojemu se moli, a da se on moli Srcu Isusovom. Tu sam "flipnula". Što sam starija, sve sam više ateist, ali susret s njim ostao mi je duboko urezan u sjećanje. Mislim da svatko od nas ima neko svoje poslanje na Zemlji, a moje je definitivno da pomažem drugima, bez obzira koliko mi je i samoj teško. To je nešto što me pokreće, a s druge strane je po mene samu opstruirajuće, jer uvijek radije pomažem nekom drugom nego da vodim računa o vlastitoj karijeri – glasno razmišlja Sandra, priznajući kako posljednjih godina ipak lijepo živi. Malo na majčinoj adresi, a povremeno koristi i jednu lijepu kućicu, koju joj je ostavio na čuvanje i korištenje prijatelj koji je odselio u Ameriku.
– Tamo slikam, skladam, pozivam društvo... Imam lijepi vrt, bazen... I tamo se družim s prijateljima i uživam. Egzistenciju "pokrivam" čuvanjem dvoje predivne djece i masiram. Nisam kruha gladna – vedro će te priznaje kako se, premda je stekla zvanje specijalista za digitalnu i videomontažu, više ne zanosi mladenačkim snovima.
– Jedina neostvarena želja bila mi je ta priča vezana za glazbu. Iskreno sam se nadala da ću dobiti spor protiv HRT-a, koji je trajao deset godina. I da ću dobiti pozamašnu svotu. Ali to se nije dogodilo – u Sandrinu se glasu ipak ne ćuti gorčina. Išla je, kaže, do kraja i izgubila spor, piše Slobodna.
– Reklo bi se: "Umri muški, do jaja". Išla sam na sve sudske instancije, Općinski, Županijski, Vrhovni sud i na kraju onaj za ljudska prava u Strasbourgu. Tužila sam HRT za prikriveni radni odnos. Pa oni su meni 20 godina iz mjeseca u mjesec produžavali ugovor o djelu!!! I možete misliti kako sam se osjećala kad sam još, nakon gubitka spora, morala platiti sudske troškove od 12 tisuća kuna. Ali kako je sve u mom životu protkano neobičnim situacijama tako me je, u trenutku kad sam trebala platiti sudske troškove, a imala sam samo 10 kuna u džepu, udario auto. Nevjerojatno, za ozljede sam od osiguravajuće kuće dobila točno tih 12 tisuća kuna koliko mi je trebalo za podmirenje sudskih troškova. Što ti je prst sudbine...
SANDRA2U
– Uopće ne dvojim da ću izdati album... Ej, ne znam izdaje li se danas ploča ili USB – pita kroz smijeh Sandra šaleći se na račun vlastitih godina.
– Najprije ću objaviti singl, pa album. Imam još dosta stvari za reći, voljela bih sa širim auditorijem podijeliti ono što stvaram. Ipak sam ja prije svega kantautor. Ovo ljeto sam s vrhunskim glazbenicima složila bend, jedva čekam da završimo sa snimanjem, jer bih voljela zaokružiti cijeli taj album "Da je meni ono što mi nije". U studio ćemo na jesen, a zvat ćemo se Sandra2U.
Ganula je Hanka
– Višnja je jako ponosna na uspjeh našeg dokumentarca u Sarajevu, koliko je samo dirnuo publiku... Nakon premijere bilo je jako puno pitanja, zapravo ljudi nisu željeli napustiti dvoranu. Baš je bilo za pamćenje. Toliko sam bila ganuta, pogotovo reakcijom drage Hanke Paldum, koja je uzela mikrofon i kazala nekoliko lijepih rečenica o meni. Halid se ispričao, nažalost, nije mogao doći zbog poslovnih obveza. Alka također, jer je u to vrijeme bila na festivalu u Neumu.
Pismo od obitelji Raifa Dizdarevića
– Nakon sarajevske premijere, dobila sam dirljivo pismo od obitelji gospodina Raifa Dizdarevića – ganuto će Sandra. Pokojna Šaćira o kojoj je nekoć brinula (starica se pojavljuje i u dokumentarcu), naime, rođena je Sarajka sa zagrebačkom adresom, a ujedno i sestra spomenutog Dizdarevića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
– Kad sam otvorila pismo, rasplakala sam se. Članovi obitelj napisali su mi da me osjećaju kao svoju dušu, da sam postala njihov počasni član obitelji, da sam velik čovjek i da su mi neizmjerno zahvalni za sve što sam napravila za njihovu Šaćicu.