Prekidi ljubavnih veza znaju biti poprilično traumatični, a redovito čak i iz najmanje avanture netko izađe, na ovaj ili onaj način, ranjen. Nitko nije imun na ljubavna razočaranja, a koliko ona mogu biti bolna otkrila je naša poznata voditeljica, piše Slobodna Dalmacija.
Da i slavni itekako rone suze pokazala je Ecija Ivušić svojom zadnjom objavom na Instagramu. Prilično hrabro priznanje podijelila je sa svojim pratiteljima otkrivši svu svoju ranjivost. Ispričala je priču o prekidu s bivšim dečkom koji ju je nakon godinu dana veze ostavio porukom na papiriću, otvorila srce i dušu i dokazala da i najbanalnije promjene imidža ponekad mogu skrivati mračne događaje...
"(Prilikom pisanja ovog teksta nije ozlijeđena niti jedna plavuša, ni brineta. Svi likovi su u potpunosti stvarni, a antagonizam plavuša/brineta je prenapuhan da bi glavna junakinja bila bolje shvaćena.)
Prije par godina, u jednoj za mene nemiloj fazi života, odlučila sam potamniti kosu. I iako je na van to djelovalo kao bezazlena i zabavna promjena imidža, razlog promjene nije bio nimalo zabavan. Bar meni, u to vrijeme. Upravo sam bila prekinula dulju vezu i promjena imidža nije bila da skrenem pažnju na sebe i privučem druge, nego nešto skroz treće- da pobjegnem od sebe.
Ne zato što sebe nisam voljela takvu kakva jesam, nego me više nije voljela osoba kojoj sam odlučila dati ljubav.
S obzirom da je moj bivši odlučio prekinuti sa mnom preko poruke jednogodišnju vezu, bez ikakvog objašnjenja i mogućnosti razgovora (u daljnjem tekstu- "post it" prekid), nije mi bilo druge, nego da u maniri svake ostavljene žene- tapkam u mraku, svalim krivnju na sebe i interpretiram razloge prijašnjih nesuglasica kao vjesnike prekida", započela je Ecija svoju dugačku ispovijest.
"Tako sam ja tada sebi interpretirala da sam izgubila osobu koju sam voljela zbog života javne osobe i posredno time, izgleda, koji je sastavni dio prezentacije u javnosti. Moj bivši je naime imao problem npr. što sam često bila našminkana. I jer sam često nosila štikle. I jer sam bila sređena. Vjerojatno je imao problem i što sam bila plava (navodno su sve prijašnje cure bile brinete). I jer sam se zvala Ecija. Sigurna sam da da se mogao prisjetiti kakve su mi boje bile oči i da bi mu to išlo na živce. Da sumiram, imao je problem sa svime što sam ja. A najveći problem je imao sa samim sobom jer je bio sa mnom u vezi. Mom bivšem su se navodno, kako sam kasnije čula, sviđale "obične cure".
Moj "post-it" prekid je rezultirao post traumatskim stresom koji je odlučio da ću postat brineta. Imat ću kratku kosu. Radit ću posao u kojem ću iskoristiti diplomu koju imam i dokazat ću i sebi i drugima da izgled nije bitan. Dokazat ću da sam "obična cura".
Zvuči banalno? Površno? Na tragu predrasuda? Kao- obične cure su smeđe, bezlične i rade obične poslove? Da, zvuči. Jer ljudi su dosta često površni. I plitki. Ko pljuvačka kojom nas vrlo često pljunu optužujući nas da smo plitke. Pitate se, a koga to "nas"? Pa nas. "Plavuše koje žive od izgleda." "Praznoglave lutkice koje se naslikavaju". Žene koje tijelima privlače pozornost i skreću pažnju sa drugih za život "bitnih" stvari.", nastavila je.
"Predrasude. Osjećala sam ih svuda oko sebe. Prije ih nisam doživljavala jer sam otkad znam za sebe samouvjereno koračala svojim putem uvijek imajući na umu tko sam i što sam. Odlučila sam se za javni posao svjesno, znajući da sam dovoljno jaka da se nosim sa svime što nosi. I dobrim i lošim. Ali nikada nisam razmišljala da će se s time trebati nositi i osoba koju izaberem i da ona možda neće biti dovoljno jaka nositi se sa svime time. I dobrim i lošim.
I predrasude su me napokon dotakle. Jer su se sada reflektirale na moj odnos s drugom osobom. Trebalo je biti jak za oboje.
Ne biste vjerovali koliko puta su me ljudi komentirali i doživljavali kroz prizmu boje kose. Ok u privatnim, ali čak i poslovnim relacijama. U mome poslu je, nemojmo se zavaravati, vanjština bitna. Ali isto tako boja kosa ne bi trebala biti relevantna ni za šta.
Kad sam počinjala raditi na televiziji, jedna producentica mi je rekla- "Ljudi ne doživljavaju ozbiljno lijepe plavuše na ekranu, smeđa boja kose ulijeva sigurnost i daje osjećaj moći. Teško ćeš se probiti s imidžom slatke plavuše."
Ali to nije moj imidž, to sam ja, odgovorila sam zbunjeno.
U privatnim odnosima je boja kose često bila tema na dnevnom redu. Jedan moj bivši bio opsjednut je mojom plavom kosom. Kunem se da je ikad došlo do predbračnog ugovora, da bi uveo plavu boju kao stavku. Što bi bilo skroz ok, da nije oženio crnku. I da nije lud. Al to je ipak moj grijeh. A njegova realnost.
Drugi bivši mi je svojedobno komentirao dok smo bili u vezi- "Bolja ti je smedja boja, više te mogu percipirat kao majku."
Nakon prekida smo se jednom prilikom sreli, i u uvjerenju da ga želim natrag imao je potrebu iskomentirati- "Kako to da si opet plava? Čula si da sam slab na plavuše?"
Nit čula. Nit vidjela. A kamoli shvatila.
Ipak volim kad su ljudi vjerodostojni sebi. Pa mu je tako brineta rodila dijete. A na plavuše je slab. I dalje.
Jasno vam je da ne mislim da moje veze nisu uspjevale radi toga što sam "plava". Boju kose sam navela samo kao banalan primjer površnosti ljudske percepcije.
I jasno vam je da ako se toliko priče vrtilo oko boje kose, koliko se tek vrtilo oko drugih karakteristika moje vanjštine.
Koliko sam samo metaka popila i to od ljudi koji su me izabrali i navodno trebali voljeti.
Nekima sam bila predebela. Neki su imali problema s mojim stilom. Spominjali su se i ženski atributi, a bila sam i preniska.
Nikada mi nitko nije rekao da nisam dovoljno draga, osjećajna, pristojna ili pametna. Štoviše te kvalitete su u tim odnosima bile samo prijetnja ili su bile iskorištavane skupa sa mnom do krajnjih granica. Nekima su bile samo razlog više za zbunjenost, jer kad je sve to tako zašto me svejedno ne mogu voljeti, pitali su se.
Sigurno se pitate, kao i ja sama, kako je osoba koja na dnevnoj bazi nailazi na odobravanje i komplimente na račun izgleda, uspjela u svojim intimnim odnosima naići na ljude koji su je mentalno zlostavljali zbog istog.
Jedini prigovor koji se nije ticao izgleda je bio da nisam dovoljno uspješna (čitaj: bogata), a i to je vjerojatno po njima bio produkt toga što nisam dovoljno lijepa."
"I kako se osoba kojoj je motiv života emocija i ljubav, dovela do toga da je sustavno okružena ljudima koji je ne vole?
Koliko sam zapravo ja trebala ne voljeti sebe da sam privlačila ljude koji su bili samo projekcija mog odnosa sa samom sobom.
Najgore od svega je što sam dala svakoj toj osobi da me povrijedi i utječe mi na samopouzdanje, a nikog od njih nisam prva bila izabrala tada, niti bih ikoga od tih ljudi izabrala sada.
Jedino što čovjek u ovom jednom jedinom životu kojeg ima može napraviti za vlastitu sreću je da se dobro upozna i zavoli. Jedino tada može birati i pravilno izabrati. Srcem i dušom. Oči su samo ortopedsko pomagalo za ljude koji ne vide srcem. A razum i inteligencija, ako ih ne znamo pravilno koristiti su često pomutnja izboru naše duše.
U srži svakog ljudskog bića je da teži odobravanju, prihvaćenosti i voljenosti. Vaš izbor je hoćete li to postići kroz prizmu uspjeha, talenta, upornosti, izgleda, duhovnosti ili nečeg desetog.
Jedino što znam da pritom morate zaista voljeti sebe.
Ali ono "real life sebe". Onu iskru u očima koju fotić nikad neće uhvatit. I glupost u sebi koji niti jedan filter ne bi mogao ispeglati. I svoj odraz u ogledalu kojemu je potpuno svejedno jesi li plava ili crna dok god si nasmijana.
I evo me u 31.-oj. Već 2 godine dejtam sa samu sebe. Upoznajem se. Nadoknađujem vrijeme sa samom sobom koje sam propustila poklanjajući ga drugima. Čilam. Učim. Radim. Nedjeljama doduše često plačem (tješim se da je to zbog ponedjeljka koji slijedi), ali svaki dan se zato malo više zavolim. Nekad opalim fotku za oči, nekad napišem tekst za dušu.
I dalje sam plava. I možda se kao plavuša ne zabavljam više, ali zato hodam svijetom i razbijam predrasude. I to je nešto za jednu "plavušu".
Volim. Živim. Cijenim. Zahvalna sam. I kome se ne svidja može me poljubit u moj plavi zatiljak", dovršila je potresno priznanje.