Dovoljno je reći Nedeljni zabavnik i Zijah Zike da mnoge sjećanja vrate u osamdeset i neku, kada su vladala naizgled jednostavnija, mirnija, a nekima ljepša vremena. Ako pitate baš njega, jednog od glavnih glumaca te popularne TV serije, Zijaha A. Sokolovića, bila su to vremena kad je takav dinamičan, a za djecu poučan TV proizvod lako probudio njihovu iskrenu znatiželju. Danas, misli Zijah, u ova vremena, to bi bilo gotovo nemoguće. Djeca danas žive zatrpana iPhoneima, Facebookom, tisućama svakodnevnih ponavljajućih beznačajnih informacija. Njihovi interesi su već sada globalni i jedan “zabavnik” bi im sigurno bio smiješan i ne bi mogao pronaći put do zaboravljene znatiželje. Društva su danas drugačije organizirana, a komunikacija kontrolirana.
Prozor u svijet
“Nedeljni zabavnik je TV serija koja je tada imala izuzetnu moć jer televizija tada još nije bila sredstvo medijske manipulacije. Televizija je u to vrijeme bila prozor u svijet koji se u svojoj nesvrstanosti otvarao u svim svojim različitostima i tako imala izuzetan utjecaj na ljude i djecu. Danas se mnogi ljudi rado sjećaju Nedeljnog zabavnika i Ziketa i osjećaju tugu i radost, a u stvari se sjećaju i svojih vremena i života koje su zaboravili ili koji su im zabranjeni ili nisu popularni za javnost. Tako se sjećaju i mene kao neodvojivog dijela ugodne prošlosti u tu nedjelju ujutro. Još jedan uzbudljiv detalj, a vrlo važan, je što sam se u toj TV seriji obraćao gledateljima televizije, ne kao neki lik koga ja kao glumac glumim, nego kao Zijah, po nadimku Zike, i tako smo dobili izuzetno rijetku medijsku intimnost komunikacije i lakoću da približimo tajne svijeta u kojem žive”, rekao nam je proslavljeni sarajevski i bečki glumac u opuštenom razgovoru u okruženju ljepota brijunskog otočja.
Gotovo 10 godina nekoliko dana ljeti igra i provodi vrijeme na tom otočju, u društvu dobrog prijatelja Rade Šerbedžije i cijelog tima kazališta Ulysses, gdje je igrao u predstavama “Play Beckett”, “Pokojnik”, a posljednje tri godine u prepunom gledalištu legendarnu predstavu “Glumac... je glumac... je glumac”. Ove godine i čudo kazališne forme A. P. Čehov “Medvjed” s džez triom Lolita iz Ljubljane.
U dugogodišnjem prijateljstvu koje spaja ta dva filmska i kazališna velikana, Zijah kaže kako je to odnos koji je iz umjetničkog prerastao i u prijateljski. “Spaja nas film ‘Zadah tela’ Žike Pavlovića, za koji sam dobio Zlatnu Arenu, TV serija ‘Zagrljaj po motivima’ Ranka Marinkovića, predstava ‘Play Beckett’ na tekst Borislava Vuičića s Ivicom Vidovićem, Perom Kvrgićem. Dugogodišnja umjetnost rađa prijateljstvo. Ali danas je vrijeme druženja skraćeno jer je i pauza umjetničkog traganja. Dirljivo je susretanje s tim ljudima, dragim kolegama širom prošlih prostora, pogotovo kad je izašla knjiga ‘Glumac... je glumac... je glumac’ jer je većina od njih pisala za tu knjigu o tom fenomenu igre koja traje 40 godina. Tada, a i sada, nosim osjećaj bliskosti i ljubavi i prijateljstva”, rekao nam je Zijah, koji o prijatelju Radi Šerbedžiji ima posebno mišljenje.
Tajna Ulyssesa
“Rade je kao zub, jedinica u našim ustima. Kad taj zub ispadne ili kad tog zuba ne bude, onda ćemo biti krezubi, šuškat ćemo, imat ćemo rupu u ustima, možda izgledati zaostalo. Znam, može se napraviti implantat, ali teško da se pogodi boja ostalih zuba”, dirljivo i posve originalno će Zijah.
O velikom uspjehu zaštitnog znaka Kazališta Ulysses, odnosno o predstavi “Kralj Lear”, koja i danas privlači na stotine gledatelja s kopna na Brijune, ima jasan stav.
“Ovakav ‘Kralj Lear’ ne bi postojao bez Ulyssesa. Samo to putovanje brodom, morem, prema otoku koji se gubi u zalasku sunca, pješačenje otokom do kazališta, predstava pod zvijezdama, s vjetrom i galebovima, ‘Kralj Lear’ i njegove kćeri, aplauz, povratak noću otokom, zvijezde, noć i brod koji vozi prema kopnu, gdje te čekaju tvoje kuće i tvoji prozori. To je tajna Ulyssesa. Tu tajnu Ulysses zna čuvati, brani je i gradi, a nije je umanjio, niti je obezvrijedio, nego joj je dao poseban umjetnički i kulturni značaj. U tome leži ovaj dugogodišnji uspjeh”, kaže nam.
Upitali smo ga što je s ostalim ex-Yu zvijezdama, druže li se, vide, čuju li se i jesu li u kontaktu. I odmah smo se prisjetili velike Mire Furlan. Kazališne, televizijske, jedne od najvećih jugoslavenskih glumica koja danas svoj život vodi daleko od ovih prostora, u Americi, gdje je zaokružila svoju televizijsku karijeru. “Ja sam u prirodnim odnosima sa svima koji stvaraju, tragaju za umjetnošću.
Slobodan umjetnik
Mira Furlan je izuzetno umjetničko biće, romantično osjetljiva, glumački iskrena, slobodne misli i zato neobična za društvo u kojem živi”, kaže nam Zijah, konstantno spominjući kako je ta, a i svaka sloboda pokretač i njegova života, njegova traganja i stvaranja. “Vremena u kojima je nastala predstava ‘Glumac... je glumac... je glumac’ su bila neka lakša vremena, neopterećena stvarnošću. E ta vremena su umjetnici tada koristili slobodnije, lakše i jednostavnije. U trenutku kad sam osjetio da mi polako nedostaje te, a i svake slobode, prešao sam 1983. na status slobodnog umjetnika i otad do sad sam živim od onoga što mislim i osjećam. Umjetnici koji su u radnom odnosu imaju drugu vrstu slobodnosti.
Sloboda je moje opterećenje i lakoća i nit vodilja kroz život, ona energija koja te gura da stvaraš. Kad jednom potpuno shvatite tu slobodu, ulazite u potpuno novi svijet. Kad imate taj svijet, onda vam iz njega proizlaze uistinu slobodne misli i osjećaji koje ja pretačem u kazališnu stvarnost”, opisuje nam Zijah, koji kaže kako ga u svom umjetničkom traganju i stvaranju pokreće ogromna ljudska beskonačna glad za ljubavlju, neograničeno neznanje, ljudska toplina njihove gluposti, a i želja da preko kazališne umjetnosti ukaže na zablude koje su produkt civilizacije. “U novokomponiranom kapitalizmu ljudi vjeruju da svojim novcem mogu kupiti sve što im treba. Oni žele kupiti za svoj novac onaj dio umjetnosti koji oni razumiju i tako se vrte u začaranom krugu svog primitivizma koji se završava na priredbama i jeftinom bulevaru zatrpane gorke komedije”, dodaje Zijah. “Samo umjetnost danas može pokazati stvarnost takva kakva jest, pokušati promijeniti ljude, sve ostalo je dokapitalizacija”, zaključuje nagrađivani glumac i redatelj, koji je svoje znanje i dugogodišnje iskustvo, koje se može brojati u stotinama uloga na kazališnim daskama i u brojnim filmovima, dijelio i sa studentima glume na Bruckner sveučilištu u Linzu. “Svoj dio slobode svijeta i glumačkog znanja pokušao sam i uspio prenijeti na mlade austrijske glumce, glumce koji će u svojim profesionalnim i umjetničkim životima nositi dio mene”, kaže nam.
Nagrade kao hrana
“Glumac... je glumac... je glumac”, koji slavi ozbiljnih 40 godina igranja, tekst preveden na njemački, poljski, francuski, engleski i talijanski jezik, premijerno je izveden u Beču, Parizu, Londonu, Rimu, Sydneyju, Varšavi, New Yorku. “CABAres, CABArei” preveden je na bugarski i igran u Sofiji. “Medvjed” ima Grand Prix za režiju u Moskvi i još desetak Grand Prixa po svjetskim festivalima.
“Prije 40 godina, kad je nastajala predstava ‘Glumac... je glumac... je glumac’, ona sve vrijeme dokazuje nemoguće i nedokazano, da glumačka prolaznost nema svoj ni filozofski kraj jer, evo, traje godinama. I još, komično i tragično, pokazuje da je svaki glumac na svijetu vladar neke tople i bezopasne iluzije! To je predstava koja je samom mojom imperativnom upornošću igranja dobila jednu kozmičku težinu i tu se, možda, krije njezin dug život. Opet, sloboda odlučivanja!”
U svojoj dugogodišnjoj karijeri osvojio je točno 74 nagrade. “Nagrade su hrana za slobodu, to je znak da me ipak netko negdje nekad i razumije”, kaže nam te nastavlja kako je iza njega burna godina i sezona u kojoj je osvojio čak 14 nagrada, najviše za predstave “Demokracija”, “Medvjed”, “Međuigre 0-24”, “Ko bajagi donijela me roda”. Kao Ambasador dobre volje, uvijek misli kako kazalište ima jak, a neiskorišten utjecaj na publiku.
“A mnogobrojna obitelj? Meni treba njihova podrška u mojoj slobodi i da me opravdaju i vole ako me ne razumiju, kada pokazujem kako mislim i osjećam u svojim slobodnim usponima i padovima”, zaključuje proslavljeni glumac i redatelj.