RAZGOVOR ZA JUTARNJI

ŠAPIT OTKRIVA 'RITUALE' SA SNIMANJA 'ZABIVAKE' 'Samovojska u tišini grize nokte, Jeličić trči po studiju, a Beusan je pozelenio od boli...'

Tomislav Krišto / CROPIX

HRT-ov sportski novinar svojom je emisijom zadobio nepodijeljene simpatije gledatelja pa ga redovito gledaju navijači, eksperti, kao i oni koji o nogometu dosad nisu znali baš ništa

A ovo je trebalo biti tako jednostavno… promrmljao je sam sebi u bradu nakon što mu je mobitel, poslije tri dugačka, a činilo se i prilično iscrpljujuća telefonska razgovora, ponovno počeo zvoniti. Ta se histerična zvonjava savršeno uklopila u trenutačno stanje nacije, kao i u kaos koji vlada HRT-om, ali i svakom drugom novinarskom redakcijom u zemlji.

Jedan od onih koji, barem u svojem komadićku svemira, uspijevaju držati stvari na okupu sportski je novinar i urednik Marko Šapit, voditelj ovih dana najgledanije TV emisije u Hrvatskoj - nogometne “Zabivake”.

- Evo ga opet, oprosti. Ne prestaje zvoniti - kaže dok hodamo s jednog kraja nepreglednog dvorišta zgrade HRT-a na drugi, objašnjavajući mi između telefonskih poziva kako je inicijalni plan bio da odradi početak Prvenstva u Zagrebu i preseli se na komentatorsku klupu u Rusiji, kada bi njegovu ulogu u studiju preuzeo kolega Robert Jelečević. Međutim, emisiju u ovom sastavu publika je tako dobro prihvatila (s obzirom na okolnosti, nije potrebno posebno naglašavati da “Zabivaka” ruši sve rekorde gledanosti) da je odlučeno, i to Šapitu iza leđa, da sve do kraja prvenstva 37-godišnji Makaranin ne mrda s Prisavlja.

Autorski projekt

- Ideja je od početka da ja odradim start, uhodam projekt i onda ga prepustim kolegi Jelečeviću. Kako je on mlađi i ima manje iskustva od mene, plan je bio da se, ustvari, njemu tako olakša posao. Pitali su oni mene u jednom trenutku bih li volio ostati, na što sam ja rekao da ne bih, ne toliko zbog Rusije koliko zbog toga što nisam htio da Robert izvisi. A onda su gosti emisije, tako da ja to ne saznam, počeli zivkati Baloga, tražiti ga da ne idem, da bi se na kraju oglasio i sam Jelečević i rekao da bih trebao ostati - priča Marko Šapit i dodaje da, zapravo, ni najmanje ne žali što se nije zaputio put Moskve jer je terenski posao na Svjetskom prvenstvu sve samo ne romantičan i lagodan.

Procesi akreditiranja nestvarno su dugotrajni, stalno nekamo putuješ i juriš s jednog mjesta na drugo, pa na kraju od te divne Rusije vidiš samo stadion i hotel u kojem, ako imaš sreće, uspiješ malo odspavati. Uz to, ovo je njegov prvi autorski projekt, koji priprema još od siječnja, pa je lijepo što će ga ispratiti do kraja.

- Da, u startu je ideja bila malo klasičnija, s duljim uvodnim dijelom i nešto kratko nakon utakmice. Meni je to bezveze. Da, naravno, treba nam neki uvod, ali to mora biti nešto kratko, informativno, da zadržiš pozornost gledatelja, a onda ide utakmica - koja je, naravno, najvažnija - i tek nakon nje mi, zapravo, imamo o čemu razgovarati. Eh, sad, ja o nogometu mogu pričati tri sata u komadu, ali koga to zanima? Mogao sam imati i drugačije goste, neke još stručnije ljude koji bi onda sipali neke mnogo ozbiljnije analize. Ali to bi gledalo jako malo ljudi - realan je Šapit, koji nastavlja kako smatra da ovakva emisija ljude treba informirati, možda ih nešto i naučiti i pokazati im, no najvažnije je da ih zabavi.

- To mora moći gledati moj klinac, žena, starci i frendovi, ali i svi zaluđeni nogometom. Kako nemamo neka luda sredstva na raspolaganju, zaključio sam da je najjednostavnije iskoristiti društvene mreže, s time da pritom, kako smo javna televizija, moramo voditi računa o tome da nekoga ne uvrijedimo, da se ne rugamo jako - objašnjava Makaranin.

- Osim, naravno, sirotom Vikiju Ivanoviću, koji je utakmicu Hrvatske i Danske proveo u avionu - pitam kroz smijeh.

- Osim Vikiju Ivanoviću! Ma znaš što, kad sam vidio tu njegovu facu… Pa ne možeš to ne objaviti. I siguran sam da bi Viki učinio isto da je bio na mojem mjestu. Uostalom, nije mu bilo baš tako strašno, bio je u dobrom avionu, pa je dio utakmice pratio preko interneta - šali se Šapit, čije su se pretpostavke o kreiranju sportske emisije uz koju će se zabavljati i laici pokazale ispravnima.

- Mi se stvarno dobro zabavljamo. Dobro, više moji gosti i tehničari nego ja jer se za vrijeme utakmice pripremam za javljanje iz studija - priča novinar koji je najponosniji na to što se ljudi aktivno uključuju u njegovu emisiju, ali i što mnogi komentiraju da imaju osjećaj kao da su s njima u studiju. To je zato što, smatra Šapit, oni u emisiji daju i djelić sebe. Ljudi to prepoznaju, pa pri pogledu na Joškov profil na Instagramu te prizore Matea Beusana koji pegla i Samovojske u mladim danima odgovaraju jednako šašavim fotografijama, videima i porukama podrške.

Nesuđeni pilot

- Imaš li tremu prije emisije? - pitam.

- Nemam, to je više neki adrenalin zbog posla koji obožavam. Malo je panika da ne blebnem nešto jer ovo je ipak jako važno, veliko, ovi će se događaji i emisije pamtiti godinama, pa bi mi bilo drago da me pamte po dobru. Ali znaš što, ja uopće ne volim biti u studiju. To mi je najmanje zanimljiv dio posla.

Najviše volim komentirati i volio bih jednog dana samo to raditi. A što se treme tiče, ljudi koji me poznaju iz osnovne i srednje škole ne mogu vjerovati da se bavim ovim poslom. Kao klinac sam bio strašan tremaš, javni nastup mi je bio nešto najgore na svijetu. Znao sam čak i muljati da ne znam i dobiti jedinicu samo da ne bih morao stati pred razred - priča nesuđeni profesor, koji ne može uperiti prstom u trenutak u kojem je trema nestala, a on je umjesto povijesti odlučio upisati novinarstvo.

- Neko me vrijeme, pojma nemam zašto, držala ideja da ću biti vojni pilot.

- Jasno ti je da nema vojnog aviona u koji ti staneš - oprezno pitam dva metra visokog plavog gorostasa, bivšeg rukometaša koji je želio igrati košarku, ali mu je trener u Makarskoj išao na živce pa se odlučio pridružiti dvojici prijatelja na rukometu, kako i priliči neprirodno velikim ljudima.

- Ma najozbiljnije, išao sam čak i na testiranja, prošao sam gomilu tih testova, a onda sam, na veliku radost moje drage majke, pao na samom kraju. Ustvrdili su da ne raz­likujem likove u pokretu, možeš li vjerovati - još uvijek u čudu priča Šapit unatoč tome što je od preuranjene i nepravedne propasti njegove pilotske karijere prošlo već dvadeset godina.

Luda atmosfera

- Hm, zanimljiva dijagnoza za nekoga tko živi od prepričavanja kretnji likova u prostoru - primjećujem.

- Zar ne? Ali nije mi žao ni najmanje, obožavam sport i baš guštam u svojem poslu - ponosan je Šapit.

- A u čemu najviše uživaš?

- U košarci! Moram ti priznati, nogomet mi je jedva u prvih pet sportova - iskren je Šapit.

- Ozbiljno? - pitam iznenađeno.

- Košarka, rukomet, atletika, plivanje, vaterpolo… Ma nije ni u top pet. A i odbojka mi je draža… Dakle, nogomet ulazi u top sedam - rezolutno će Šapit.

- Ne primijeti se baš da nisi neki fan, upravo suprotno - odgovaram.

- Nije baš da nisam fan, volim sve sportove. A i ovo je veliko natjecanje, naravno da je uzbudljivo, veselim se i ja. Kad smo dobili Dansku, skočio sam na Matea Beusana iako sam znao da ima problema s leđima. Čovjek je pozelenio od boli i sada u mojoj prisutnosti sjedi. ‘Tebe se bojim’, rekao mi je - smije se voditelj “Zabivake” te otkriva kako su fotografije atmosfere iz studija koje povremeno dijele sa svojim gledateljima samo dio “ludila” koje se događa kada kamere nisu uključene.

- Ma to nije normalno. Ja se, zapravo, nikada ne mogu sto posto opustiti jer sam na poslu, ali gosti su izvan sebe. Samovojska u tišini grize nokte, Jeličić, kao što ste vidjeli, trči po studiju, a Prosinečki se uzrujava, rekao bih, i više nego kad je on bio na terenu. Nisam praznovjeran, ali sve utakmice u kojima je igrala Hrvatska gledao sam u istom odijelu, istoj košulji i istim cipelama.

Beusan i ja svaku tekmu jedemo tatarski - tako je bilo i prvi put, da se malo zasladimo, a sad nam već pomalo izlazi na nos. Pije se mineralna - samo Robi pije kolu. Penali se obavezno gledaju u studiju, a ne u prostoriji u kojoj gledamo ostatak utakmice… Zaista je zabavno - prepričava Marko, istodobno me moleći da ovaj dio razgovora preskočim u tekstu kako ljudi ne bi pomislili da su luđaci.

Dosadan tip

- Kakav ti se čini Dalić?

- Taj tip je nevjerojatan, koliko je miran i staložen, nadljudski. Koji god sport bio u pitanju, treneri, kada dođu na poziciju izbornika, obično malo skrenu, obuzme ih ta veličina, važnost, ali ne i njega. Kako se sve to približava kraju, on je sve mirniji. Znaš da sam ga htio za gosta u studiju prije nego što je odlučeno da će postati izbornik - kaže, ponosan na svoju dobru prosudbu. Njih su dvojica već surađivala, kaže, dok je Dalić još bio u Slaven Belupu i Rijeci, a ta je suradnja bila i više nego ugodna. Ipak, slažemo se da je za sve bolje da je Zlatko Dalić završio u Moskvi, a ne na Prisavlju.

- Da nisi radio, gdje bi gledao finale? - pitam.

- Kod kuće, sa suprugom i sinom. Mislim da bi i mom Luki onda ta cijela priča bila zanimljivija i napetija, ovako mu nogomet ide na živce jer tate nema doma dok se igra. Ja jako volim ići doma. I uvijek s putovanja gledam kako se što prije vratiti u Zagreb. Jednom sam se vraćao iz Poljske. Vozio sam, odmah nakon utakmice, cijelu noć kući kako bih svoje ujutro iznenadio. Oprosti, jako sam dosadan tip, znam da ti nemam ništa zanimljivo ispričati za novine - govori mi Šapit, sućutno me gledajući.

- Ne brini se, snaći ću se - odgovaram i mislim koliko je nevjerojatno da ljudi sebe vide drugačijim očima od onih kojima ih gleda ostatak svijeta, u Šapitovu slučaju Hrvatska.

Tagovi

Izdvajamo