Bila je subota navečer, 6. svibnja 1989., i u tijeku je bio prijenos 34. Eurosonga koji se te godine održavao u švicarskoj Lausannei. Kao i svakog puta, a posebno tih godina, kada nije postojalo mnoštvo TV kanala, a time ni nekog izbora, Eurovizija se gledala gotovo u svakoj kući. Doduše, te 1989. natjecanje se pratilo bez previše očekivanja jer je Jugoslaviju predstavljao nepoznati bend iz Zadra, Riva. Međutim, čim su nastupi bili zaključeni, a glasanje krenulo, bilo je jasno da je na pomolu senzacija. Vrlo brzo Riva je izbila na prvo mjesto i sve do zaključenja bodovanja “Rock Me” je suvereno vodio.
“Rock me”, skladba Rajka Dujmića i tekstopisca Steve Cvikića, izvedena kao posljednja od 22 pjesme na Eurosongu, zaradila je 137 bodova, sedam više od drugoplasirane skladbe Velike Britanije. Najveći broj bodova, dakle 12, Riva je dobila od žirija Irske, Izraela, Turske i Velike Britanije, deset od Austrije, Belgije i Danske...
Imala je 21 godinu
Euforija koja je nastala proglašenjem pobjednika bila je teško opisiva, možda najbolje usporediva s proslavom velikih sportskih uspjeha. Bila je to prva i jedina pobjeda bivše države na Eurosongu, kao i jedina hrvatska, s obzirom na to da su članovi grupe Riva Zadrani. Od tada do danas prošlo je više od 30 godina, no taj neuništivi hit i danas se vrti na radio postajama, a Emiliju Kokić, sitnu brinetu prekrasnog glasa, i danas ispituju kako je bilo otpjevati pobjedničku pjesmu.
- Ni danas se zapravo ne sjećam svog nastupa u Švicarskoj, već više tog nekog osjećaja. Valjda kada ste toliko uzbuđeni i emocije vam odu u ‘crveno’, glava vam pamti samo emociju. Recimo, trenutka proglašenja uopće se ne sjećam i do dana današnjeg ne znam zašto sam ‘Rock Me’ otpjevala drugi puta na engleskom, jer to nije bilo dogovoreno - govori Emilija Kokić koja danas ima vlastitu školu pjevanja.
U trenutku pobjede bila joj je tek 21 godina, iza sebe je imala nekoliko godina profesionalnog iskustva, i to ne osobitog, te svakako poput članova Rive nije očekivala ovakav rasplet situacije. I ne samo to, grupa koju su činili Emilija Kokić (vokal), Dalibor Musap (klavijature i vokal), Nenad Nakić (bas i vokal), Zvonimir Zrilić (gitara i vokal) i Boško Colić (bubnjevi) imala je prvi veći nastup, što im se računa kao debi na festivalu Zagrebfest 1988. s pjesmom “Zadnja suza”.
- Na Demo X, tadašnjem natjecanju za mlade pjevače, pobijedila sam nekoliko puta, što je Rajko Dujmić čuo i ponudio nam svoju pjesmu. Vjerujem, kada nas je čuo, da mu je u uho upalo to naše višeglasje, jer smo gotovo svi u grupi pjevali, kako to već biva u Dalmaciji. To mi je bilo nevjerojatno, jer Dujmić je već tada bio renomirani skladatelj, veliko ime i kada vam netko dođe s takvom idejom, naravno da ste ludi od sreće - prisjeća se Kokić.
Cvikić i Dujmić
No “Rock Me” je bio prvo ponuđen Vlatki Pokos, koja je tu pjesmu čak i snimila.
- Nismo baš time bili zadovoljni, a onda je Rajko na nekoj ljetnoj terasi čuo Rivu - otkriva Stevo Cvikić. A kako je nastao taj pobjednički hit?
- Za deset minuta, kao i sve Rajkove i moje pjesme - uz smijeh odgovara Cvikić. No, taj tandem bio je već dobro uigran i poznat, pa to i nije bio neki problem. Dobro su znali što se na Euroviziji traži. Godinu dana ranije, njihova skladba “Mangup” koju su izvela Srebrna krila osvojila je šesto, a “Ja sam za ples” u izvedbi Novih fosila 1987. zauzela je četvrto mjesto. Prema službenoj statistici, ovaj autorski tandem drži 16. mjesto po uspjehu u povijesti Eurosonga.
- Rajko nam je dao tekst i melodiju i rekao da snimimo svoju verziju, on je snimio svoju, i od toga je sastavio finalnu “Rock me” - objašnjava Kokić.
No, prvo je trebalo izboriti Jugoviziju, koja se te godine, 4. ožujka, održavala u Novom Sadu. Ondje Riva nije tako lako izborila pobjedu kao u Švicarskoj. Favorit je bio Massimo Savić s pjesmom “Plavi anđeo”...
- Nismo strahovali od tog nastupa, jer nismo ništa ni očekivali. Na kraju smo pobijedili Massima za jedan jedini bod. I dočekali su nas na nož, jer je jedan nepoznati bend pobijedio afirmiranog pjevača. Iz današnje perspektive razumijem te kritike i opravdane sumnje, ali tada nisam. Sličan put prošla je i Nina Kraljić, koja je poput mene bila pobjednica, recimo to tako, sličnog pjevačkog natjecanja i mogu shvatiti kako se osjećala kad se suočila s kritikama.
Ali lako je meni danas shvatiti neke stvari u mojim godinama, no teško vam je kad imate 20, premda sam imala sreću, za razliku od Kraljić, što tada nisu postojali internet i društvene mreže. Moram priznati da me svaki put iznenadi ta količina negativne energije, hejtera, koji ni ne znaju što će se dogoditi, jer na Eurosongu to nikada ni ne znate, sve je moguće - govori Kokić.
Iz ruku Celine Dion
Manjak Rivinog iskustva na velikim događajima bio je nadoknađen u narednim mjesecima. Kako priča Kokić, HRT, točnije tadašnja Radiotelevizija Zagreb, postavila se izuzetno profesionalno i bendu osigurala apsolutnu svu stručnu pomoć kako bi dobro odradili nastup.
- U Švicarskoj smo shvatili da nismo baš takvi autsajderi, vidjeli smo kako kotiramo. Konferenciju za novinare odradili smo sjajno jer smo znali strane jezike. Također, na probama smo doznali s kakvom konkurencijom se nosimo, kao i da su nas dobro pripremili, i na nama je bila obaveza da odradimo fenomenalnu večer. Sjećam se da nam je naš pokojni dirigent dr. Nikica Kalogjera u garderobi prije nastupa kako bi nas opustio pričao svoje priče iz djetinjstva. I pomoglo je, izvukao nas je.
Ta pobjeda bila je ogroman uspjeh i ništa nas u životu nije moglo pripremiti na to. Bilo je posve nerealno očekivati da jedan bend, koji je doslovno godinu dana prije toga nastupao na lokalnim gažama, na svom prvom ozbiljnom nastupu odnese pobjedu. Eurosong je za nas značio veliki šok i veliki stres, ali i ogroman zaokret u životu - prisjeća se Kokić, koja je sa svojim kolegama primila nagradu iz ruku prošlogodišnje pobjednice, danas svjetski poznate dive - Céline Dion.
A dok je Riva bila kako u tadašnjoj Jugoslaviji, tako i na samom natjecanju autsajder bez puno iskustva, autorski tandem i sva popratna mašinerija to nisu bili. Dujmić i Cvikić već su u tim krugovima bila iskusna imena i kao takvi znali su što se traži. S protekom vremena sasvim je jasno da su s Rivom poslali pjesmu ispred svog vremena, a iskustva pokazuju da upravo takve gotovo u pravilu i odnose pobjedu. Ipak, daleko od toga da su očekivali pobjedu. Nisu čak ni bili s Rivom u Švicarskoj, ali iz drugih razloga. Dujmić je bio na turneji s Novim fosilima, a Cvikić jednostavno izbjegava takva događanja.
- Naravno da sam gledao prijenos. Prije toga sam se kladio s Tomislavom Tržanom, tada plesačem, a danas tekstopiscem, koji je tvrdio da ćemo pobijediti, u šleper dinara, jer bila je inflacija. Pa tko je normalan mogao vjerovati da će gažerski bend s terase odnijeti pobjedu na Eurosongu?! I da, izgubio sam, a Tržan je fino zaradio - smije se Cvikić.
Kraj grupe
Država je bila na nogama, a Zadar je svojoj Rivi priredio doček za pamćenje.
- Uopće nemam ideju koji je to broj ljudi bio, mogu ga samo usporediti s dočekom nogometaša nakon SP-a u Zadru prošle godine. Bilo je potpuno ludilo - prisjeća se pjevačica.
Rivi se nakon pobjede otvorila mnoga vrata. Prve godine bila su to gostovanja po TV showovima diljem Europe, postali su popularni čak i u Japanu, a trebali su biti i predgrupa na turneji tada megapopularnom švedskom duetu Roxette. Međutim, stigao je rat i prestali su nastupati zajedno.
- Nije bio to razlaz, nego smo dogovorili stanku i nitko od nas nije znao da će ona toliko potrajati. Teško mi je objasniti zašto nismo iskoristili sve te šanse koje smo dobili, na to jednostavno nemam odgovor. Dogodilo se - odgovara Kokić. Posljednji zajednički nastup, nekako prigode radi, bio je onaj prošlogodišnji, s već spomenutog dočeka “vatrenih” u Zadru.
- Grozni smo, pa baš bi se mogli okupiti sada za obljetnicu. Ako ništa drugo, da zajedno pogledamo ovaj Eurosong - zaključila je Kokić.