RIBAFISHEVA POSVETA

TUŽNO SJEĆANJE NA SINA 'Htio sam nestati i naći te negdje. Beskrajno fališ, a onaj tko kaže da vrijeme liječi sve rane zbilja nema pojma o čemu priča'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 28.02.2020. u 11:11

Zagreb, 280319.
Novinar i foodbloger Domagoj Jakopovic Ribafish.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Domagoj Jakopović Ribafish

 

Blogeru i novinaru Domagoju Jakopoviću Ribafishu prije dvije godine preminuo je sin Rok. Imao je samo 12 godina, a njemu u čast, Domagoj je lani započeo hvaljeni projekt RokOtok u sklopu kojega želi povezati roditelje s djecom i maknuti ih od moderne tehnologije kako bi uživali u prirodi i učili kako tu istu prirodu čuvati i zaštititi.

U petak, na drugu godišnjicu Rokove smrti, Ribafish mu je na svom blogu posvetio dirljive riječi koje diraju ravno u srce - njegov tekst prenosimo u nastavku:

- Oprao sam Clija, dobro, proprao sam ga, provjerio gume, izvadio štošta ispod sjedala i uvjerio se da je sve spremno za izlet. Neke hrane će se uvijek naći u fridžu, sokove ćemo usput, a tebi je ionako uglavnom bilo svejedno gdje idemo, samo da se ide, muva, bleji okolo. Ušli bismo u auto i krenuli…

Vjerojatno bismo se danas klali oko ocjena, zadaća, učenja, ja bih i dalje drobio kako treba učiti i da ti je to jedini posao, pokušavao dublje prodrijeti do tvojih misli, stideći se toga što si svjetlosnim godinama bistriji i inteligentniji od mene i nekih mojih reliktnih, rolingstounskih razmišljanja i poimanja svijeta. Ali u svakom sam trenutku dao najbolje od sebe i ono što i kako sam mislio da najbolje činim, pravio se važan, ponosan što te imam i što si tu kao neki novi, bolji i pametniji ja. Trebalo je to biti jedno sasvim korektno odrastanje, čak mislim da sam ti imao žnoru za PMF, iako sam vjerovao u tebe i štedio barem za Oxford.

 

A onda se dogodilo to što se dogodilo i za što nikad neću imati objašnjenja. Ništa nema smisla, sve odlazi u nekakav mrak, bol, besmisao… Prošla je godina dana depresije i dna, nisam se milimetra pomaknuo, samo sam htio nestati i naći te negdje, leći kraj tebe, zagrliti te. Stotine razgovora, jadanja, utjeha, pokušavanja nalaženja objašnjenja. i na kraju ljudi koji su me uvjerili da trebam vjerovati u ono što mi oni kažu da bi mi bilo lakše i da bih pokušao živjeti dalje. Tuga. Bol. besmisao, mrak, ali najlakše je bilo predati se…

Svaki put kad hodam gradom, vidim te u nekom klincu, čujem u dječjem glasu, osjetim u igri, trku. Izbaci me iz takta, misli, života. Kad legnem, legnem s tobom, zagrlim te, nešto meljem dok ne zaspimo ili ti ili ja. Fališ, beskrajno fališ, mališa, ništa više nije isto, a onaj tko je rekao da vrijeme liječi sve rane stvarno nema pojma o tome što priča.

I sad, novog 28. veljače, palim Clija i krećem na izlet. Ide i moje cura, svidjela bi ti se, voli kuhati i putovati, a tu je i naš psić, beba, u njega bi se odmah zaljubio - blesav, naivan i zaigran kao i tvoj debeli ćelavi stari. Upalit će tutač od druge ili treće, izaći ćemo iz dvorišta na ulicu i krenuti na put. Iako je petak, bit će to tebi u čast još jedan naš vikend, bazen, šuma, piknik ili što god, nebitno, bit će to naš vikend pun smijeha, 'tata ja sam gladnova', novih geocacheva, krpelja, modrica, blatnih tenisica. Bit će to još jedan od onih dana kad bi me navečer onako topao i umoran zagrlio i rekao 'tata, ovo mi je najljepši dan u životu'...

Sutra će biti novi dan, radit ću svoj posao, biti klaun Riba, pripremati se za nešto posvećeno tebi, za RokOtok. I zato, neću se predati, nego idem dalje, Roksa, jer imam još puno posla za napraviti, kad se danas vratim, bacam se na posao i planiram novo ljeto i plivanje na nove destinacije i širenje priče o ljubavi prema Planetu i ljudima.

Dao sam ti obećanje da ćemo obići svih pedeset otoka i to će se i dogoditi, jer nikad nisam lagao i uvijek bih ispunio obećanje. Odmaraj u toj nekoj dimenziji i znaj da te volim najviše na svijetu. Tvoj tata - napisao je u petak Domagoj Jakopović na svom blogu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo