Nacionalni prvak Drame zagrebačkog HNK u prvoj i drugoj sezoni dramske serije “Novine” utjelovio je Ludviga Tomaševića, političara kakvog Hrvatska u stvarnosti ne poznaje. Ili ga barem još ne poznaje, premda u pojedinim Tomaševićem kadrovima publika nalazi neke asocijacije na situacije s protagonistima javnog života. Gradonačelnik, kandidat za predsjednika države pa predsjednik, cinični je i zao populist te licemjer. Deklarirano i javno ultrakonzervativac, privatno je sve suprotno tome: ubojica, silovatelj, lopov, poticatelj na abortus, izdajica živih i mrtvih...
- Da, to je lice kojem je sve dopušteno, jedino se ne drogira, a po svemu ostalom Tomašević je predstavnik iskonskog zla. Čak sam pitao velečasnog Antuna Tamaruda moram li se ispovjediti zbog te uloge. Rekao mi je da se zbog sjajnog posla nikad ne treba ispovijedati i slatko smo se nasmijali, zaključivši da je važno prokazati takve likove i u životu i u umjetnosti. Igrajući dakle Tomaševića s mnogo strasti, uživao sam u materijalu koji se rijetko dobiva u hrvatskoj televizijskoj produkciji.
Najčešći kompliment koji sam o svojem Tomaševiću čuo jest da sam ‘odvratno dobar’, stoga mogu biti i ponosan što sam uspio odigrati nešto što nema nikakve sličnosti sa mnom niti imam osobnog iskustva takve vrste. Lice je, dakle, plod moje glumačke energije jer mi je izazov bio ono što nikad ne bih htio biti, a bez ikakvih odgovornosti i posljedica u stvarnom životu - kaže Dragan Despot nakon završetka druge sezone međunarodno uspješne serije “Novine” koja se gleda na Netflixu i prodana je američkom producentu u smislu prava za remake projekta kojeg očekuje i treća sezona i u čijem će središtu radnje bili sudstvo.
Strasti i interesi
Tomašević zagovara ozakonjenu diskriminaciju, da se popišu svi građani koji nisu hrvatske nacionalnosti, u stanju se odreći i žene i kćeri u korist vlastitog uspjeha, prijeti i ucjenjuje te ne preza od atentata na premijera ili jučerašnjeg prijatelja… No, koliko taj karakter govori o stanju i mentalitetu onih koji ga okružuju?
- Općenito, serija govori o korupciji, osvetoljubivosti, cinkarenju, sebičnosti, što jesu problemi ljudi suvremenog svijeta. U ‘Novinama’ većina odnosa nije zasnovana na ljubavi ili prijateljstvu, nego na licemjerstvu i interesu. Zlo ovdje ponajviše dolazi iz osobne nesreće, iz tjeskobe koja je dublja no što nam se čini pa je serija i fiktivni dokument vremena i njezinu će pravu vrijednost otkriti upravo vrijeme - tumači na koji je način televizijski projekt sažeo ozračje realiteta.
Rikard III.
Shakespeareovi junaci bili su mu temelj inspiracije i putokaz za didaskalije za Ludviga Tomaševića.
- Radeći ulogu prema scenariju Ivice Đikića, stalno su mi bili na pameti Shakespeareovi junaci koje sam igrao i koje nisam igrao. Po vrsti garda i položaja, u kazalištu je takvom junaku primjerena uloga kralja pa sam ponajprije analizirao Rikarda III. No Shakespeareov Rikard nastoji biti i zavodljiv i simpatičan, a Tomašević se ne obazire na tu vrstu odjeka u javnosti. Kod Rikarda nalazimo određeno opravdanje za njegovo zlo u njegovoj fizičkoj deformaciji i nedostatku majčine ljubavi, a u Tomaševića nemamo predživot i kontekst iz kojeg izlazi lice.
On je jednostavno opsjednut borbom za vlast i moć, što i jest najčešća Shakespeareova tema. U ‘Novinama’ neke scene doista prizivaju scene iz napisanog Shakespearea, recimo prošnju Lady Ane, pa naručivanje ubojica koje će smaknuti vojvodu od Clarencea itd., sve iz ‘Rikarda III.’ kojeg pripremam za sljedeću sezonu u zagrebačkom HNK - najavljuje novi naslov u teatru nacionalni prvak Despot.
Koliko je snimanje i uloga bila teška mlađoj glumici Gloriji Dubelj koja tumači Tomaševićevu ljubavnicu, silovanu, trudnu, prisiljenu na abortus? Takve uloge nekad su, naime, osjetljive za mlade nepoznate glumice, kao što je bio slučaj Marije Schneider u “Posljednjem tangu u Parizu” i scena analnog seksa s Marlonom Brandonom, koja ju je obilježila.
Redatelj Matanić
- Maria Schneider u Bertoluccijevu filmu nije znala što je čeka, a ovdje je scenarij pružio mogućnost da sve saznaš unaprijed. S obzirom na moje godine i iskustvo, nastojao sam mlađoj kolegici pristupiti na način da se oslobodi treme i da se prepusti igri. No, kolegica Dubelj se ponašala krajnje profesionalno i inspirativno. Redatelj Dalibor Matanić, moram reći, mnogo je radio sa svakim glumcem ponaosob i svoje sam lice gradio uz njegovo povjerenje, ljubav i koncentraciju koje je iskazivao na setu.
Sva ljubazna lica cijele ekipe koja me je gledala, pratila i mazila, bila su mi najveća inspiracija. Doista, bio mi je to nezaboravan posao ne samo zbog uloge, nego i zbog sjajnih profesionalaca koji su sudjelovali u seriji - kaže glumac koji je u jednom trenutku zbog zdravstvenih razloga prekinuo snimanje.
- Ekipa ‘Novina’ me strpljivo čekala, a na set me vratila vrhunska ekipa doktora i kompletnog osoblja na Odjelu urologije KBC-a Rebro, koju nakon profesora Marekovića i profesora Krhena, i dalje vrhunski vodi predstojnik klinike, profesor Kaštelan. Veliku zahvalnost osjećam prema doktoru Dinku Hauptmanu koji je moj život učinio kvalitetnijim. Presretan sam što u Hrvatskoj postoje mjesta kao što je Odjel urologije na KBC-u Rebro, koji me stručnošću i odnosom prema ljudima podsjetio na svjetske centre - zahvaljuje liječnicima.
Kad se druga sezona serije počela prikazivati, najvažniji su mu bili komentari djece i supruge Anje Šovagović, koji su bili vrlo pozitivni.
Ženina potvrda
- Najbitnije mi je što kaže moja Anja, njezina potvrda onoga što osjećam i sam. Anja je moj spiritus movens, podržava me i najiskrenije razgovaramo o svemu - otvoreno će glumac kojeg su tijekom karijere učili najveći, u mladim godinama igrao je kod Koste Spaića dva velika junaka hrvatske literature, Melkiora iz “Kiklopa” i Horvata iz “Vučjaka” u izvedbama zagrebačkog HNK, a prije toga debitirao na Igrama kao Laert u “Hamletu” Jirija Menzela. Imao je, kaže, privilegij da radi kod mnogih velikih domaćih i stranih redatelja u karijeri u više od 50 uloga samo u kazalištu, gdje smo ga posljednjih godina gledali kao Othella na Igrama, Shakespeareova Leonta…
I dalje tremaš
- Od posljednjih filmskih projekata emotivno sam najviše vezan za film Kristijana Milića ‘Mrtve ribe’ jer sam ga radio na lokacijama grada o kojem sam nekad maštao, da ću ondje biti glumac. Snimajući u rodnom Mostaru, mnogo sam razmišljao o pokojnom ocu. Mnoge životne stvari crpim i određujem iz odnosa koji sam imao prema roditeljima, ocu Krsti i majci Matiji. Iako su bili neobrazovani ljudi, otac je bio rudar, a majka čistila stubišta kako bih ja studirao, prepoznali su moju ljubav prema glumačkoj profesiji i podržavali me.
Snaga koju sam ponio iz četiri zida u Mostaru dolazi iz naših razgovora, smijeha, nijansi odnosa, u kojima je bilo i mnogo glumačkog u pozitivnom smislu - sjeća se glumac koji je dobio od priznanja Sedam sekretara SKOJ-a, Reda Danice s likom Marka Marulića do Nazora za životno djelo. U medijima godinama ne daje intervjue, a ovaj je put, iznimno, zbog sjajno obavljenog posla, odlučio prekinuti šutnju.
- Danas mi je najsretnija vrsta slave da me nitko ne prepozna kad ne kažem tko sam. A ova glumačka slava, ne mislim da je nešto posebno, a nije ni moja, nego pripada Bogu - kaže glumac koji je pripadnik najvažnije kazališne obitelji u 21. stoljeću, Šovagović-Despot. Osjeća li odgovornost zbog toga?
- Uvijek osjećam tremu i na setu i u kazalištu jer znam da je odgovornost golema. Glumac nikad ne troši stečene vještine, ali se uvijek troši u strasti i emocijama, a vještina je pritom znati točno akumulirati i dozirati tu vrstu energije. I tako živjeti dostojanstveno, držeći se svog životnog puta - zaključuje Despot.