Reklo bi se da samo jedna osoba u Hrvatskoj od blesavog događaja može napraviti još blesaviju emisiju čije će vas gledanje bez puno muke nasmijati do suza. Da je to pitanje kojim slučajem na “Milijunašu”, našlo bi se među onim najlakšima i samo potpuno neupućeni natjecatelj mogao bi pogriješiti u odgovoru da se radi o Robertu Knjazu. U gotovo tri desetljeća dugoj karijeri Knjaz je snimio na desetke izuzetno originalnih projekata, a posljednji u nizu je druga sezona emisije “Najveće svjetske fešte” koja je startala 13. listopada.
- Druga sezona je tek počela, emitirane su tri epizode, nedjeljom na HTV1 u 20.40. No kako je u vrijeme prve epizode o Festivalu ‘fudbalerki’ te brada i brkova bila utakmica Wales-Hrvatska, tako računam kao da su dosad emitirane samo dvije. Jer čak i ja imam problem gledati Knjaza kad igra Hrvatska. No ovaj put me žena natjerala da gledam emisiju, dok smo tekmu paralelno pratili na mobitelu. Inače, snimili smo 11 fešti za osam epizoda, tako da još uvijek imate vremena uživati u nevjerojatnim, ludim i zabavnim putovanjima kroz svjetske fešte. Osobno mi je najupečatljivija bila fešta Palio di Siena jer je najemotivnija i samo kamen ne pusti suzu kada je gleda. No ne od tuge, nego od nevjerojatno zaraznog veselja tisuća ljudi u Sieni tijekom lude utrke konja. A vidim da se svidjela i publici, jer me od emitiranja do danas zaustavilo 20-ak ljudi i zajedno se sa mnom čude tolikoj euforičnoj histeriji. O Paliju ima čak i film na Netflixu.
Sada na red za emitiranje stiže ona epizoda koja je najbizarnija - natjecanje u prejedanju u SAD-u te jedenju kopriva u Engleskoj. O čemu se radi?
- O joj! Super stvar oko ovog serijala je to da možete iz topline svoga doma naučiti puno o svim tim zemljama, kulturama i običajima, ali na jedan drugačiji način, kroz vesele fešte. U ovoj epizodi naučit ćete o svom želucu stvari koje niste ni sanjali. Jer u SAD-u postoji masovno praćena ‘liga brzog jedenja’ u kojoj Joey Chestnut može u osam minuta pojesti 141 tvrdo kuhano jaje, ili 104 hamburgera, ili puricu od 4,2 kilograma. Ako mu date 12 minuta, čovjek proguta 220 pilećih krilaca! Kako je to moguće, kako ne povrati, koliko želudaca ima, čemu sve to? Sve to možete saznati u toj epizodi nakon koje sam poželio dignuti spomenik našem želucu, heroju i mučeniku. U istoj smo epizodi posjetili i festival gdje jedu sirove koprive golim ustima! Ludo.
Kako je izgledalo to snimanje?
- Uglavnom sam se non-stop iščuđavao ‘kao pura glisti’. Ali sam i naučio da je prosječni želudac od litru i pol do maksimalno četiri, a Joey Chestnut je vježbanjem svoj rastegnuo do 10 litara. Što mislite, je li taj čovjek kojeg s pravom zovu ‘ralje’ debeo ili mršav? Iznenadit ćete se kada ga vidite.
Koja vas je fešta najviše razočarala, a koja se pokazala najkompliciranijom za odraditi?
- Ma sve su fešte super, jer sve pršti od optimizma i veselja. Ljudi se vani na taj način opuštaju, to im je antidepresiv koji bi i nama u Hrvatskoj itekako dobro došao. Snimili smo još utrku magaraca u Tribunju, gdje sam organizirao i prvo svjetsko Look like Mišo Kovač natjecanje za koje se nadam da će se proširiti Europom i svijetom. Onda smo bili na preskakanju beba u Španjolskoj, koje se održava više od 400 godina. Pa ‘ljudski tornjevi’ u Tarragoni, gdje više stotina ljudi svojim tijelima grade tornjeve i do 9 katova. Tu me oduševilo zajedništvo koje dovodi do građenja, ali me šokiralo kada tornjevi padaju. Imamo i dvije fešte na koje smo vodili hrvatske goste. St. Patrick’s Day je fešta koja se slavi i kod nas, pa sam htio provjeriti što je to tako posebno da cijeli svijet slavi taj dan. Tu nam se pridružio Ante Cash čiji je zadatak bio da sudjeluje u fešti i usporedi je s našim feštama, poput sv. Ante. Na nošenje žena u Finsku vodili smo hrabrog Davida Skoku koji je otrčao tešku kišovitu utrku s Ivankom Mazurkijević oko vrata. E to je bilo na rubu infarkta!
U Pamploni niste trčali pred bikovima, no jeste li na nekoj od fešta bili i aktivni sudionik?
- Probao sam jesti koprive i iako postoji tehnika kako to napraviti a da se ne ofuriš, meni nije uspjelo. Nisam trčao s bikovima, ali sam snimao najavu unutar staze kada su bikovi i ljudski stampedo jurišali oko mene, i moram priznati da je srce dosta lupalo. Kroz snimanja sam svašta prošao, od rata, skakanja padobranima, nesretnih situacija diljem svijeta, ali ovo kad bik projuri, a ne znaš hoće li baš pred tobom stati da ti nešto objasni rogovima u facu, e to mi baš nije bilo svejedno. Mislim da su u ovih 28 godina, koliko snimam emisije diljem svijeta, moji anđeli čuvari zaslužili beneficirani radni staž i ogrooomnu mirovinu! Ali nek’ se strpe još malo.
Na fotografiji: Robert Knjaz sa sinom
Dosta je vremena trebalo HTV-u da prihvati ovaj projekt, no nakon prve vrlo brzo su naručili i tu drugu sezonu. Hoće li biti i treće?
- Ovo je zadnja sezona ‘Fešti’, jer već smo počeli produkciju za novi serijal ‘Glup kao kokoš, tvrdoglav kao magarac’, gdje poput serijala ‘Hrvatski velikani’ u osam epizoda želim portretirati domaće životinje: kokoš, kravu, svinju, psa, mačku, tovara... To pripremamo za 2020. Dosta mi je putovanja, a i godinama se veselim životinjama bez kojih ne bi bilo ni nas te koje su zaslužile jedan ozbiljan, ali i zabavan serijal.
Što je još u planu ili već u proizvodnji?
- Trenutačno radim i serijal od 15 epizoda o nogometnim temama za Planet sport, koji se emitira četvrtkom u 21 sat. Tu su tri formata, ‘Volim te baka, al’ ne više od Lige prvaka’ - reportaže s utakmica Lige prvaka, pa onda ‘Domaće, nešpricano!’ - sedam epizoda i sedam avantura u hrvatskim nižerazrednim klubovima gdje vladaju prijateljstvo, kotlovina, smijeh, pivce za živce, zajedništvo, mračne garderobe i ledeni tuševi. U potrazi za ovim blagom snimili smo romski nogometni klub NK Parag iz Međimurja u kojem igraju djed i unuk i u kojem je svako svakome rod, pa NK Drava Kuršanec u kojem još uvijek zabija legenda Veldin Karić, pa originalni turnir stokilaša u Runovićima. Tu su još intervjui s Bjelicom, Petkovićem, a posjetili smo i Slavena Bilića u Birminghamu, kao i Andreja Kramarića u Hoffenhaimu.To se emitira svaki tjedan do siječnja, a poslije ide na YouTube.
Nedavno je išla repriza ‘Mjenjačnice’. Kako vam je s odmakom gledati svoja stara djela, sebe?
- Ja sam mislio da repriza ‘Mjenjačnice’ nikad nije ni prestala. Jedno vrijeme se to na RTL-u vrtjelo u krug, i to godinama. Ali u pravilu ne gledam reprize jer nemam vremena, a ako me baš uhvati nostalgija, odem na knjazTV na YouTubeu. Taj sam kanal i otvorio za sve koji su sudjelovali u mojim serijalima i žele ih pogledati na jednome mjestu. A kad gledam stare epizode, na nekima se oduševim i ne vjerujem da sam ih radio, a na nekima razočaram jer vidim neke stvari koje bih sada rado popravio. Zato zbog duševnog mira, radije ne gledam.
Natjecanje Look like Mišo Kovač u organizaciji Roberta Knjaza
U toj nekoj retrospektivi koji vam je najdraži, najbolji projekt koji ste radili u karijeri?
- Osobno sam najzadovoljniji s ‘Hrvatskim velikanima’. A izgleda da me ljudi najviše pamte po ‘Koledžicom po svijetu’. ‘Koledžicu’ pamte po zafrkanciji s celebritijima, npr. zbog Maje Šuput koja jaše noja u Africi ili Jacquesa Houdeka koji si kroji kožne tange na Grenlandu, ali i zbog blesavog imena serijala. No moram dodati da tada 2008. nije bilo YouTubea na svakom ćošku, HBO-a, Netflixa, pa je danas puno teže postići veliku gledanost s domaćim formatima. A da ne govorim da ljudi paralelno gledaju u televizore, mobitele, tablete, još malo pa će se sadržaj vrtjeti i na fenu, tosteru, grickalici za nokte.
Naputovali ste se zbog svakog svog projekta, ali i privatno. Je li vam se ikada dogodilo da zakasnite na avion, da vam izgube prtljagu?
- Nikada ne kasnimo jer je to preskupo. Ali zna avion kasniti i po 12 sati u Australiji, jer provjeravaju motor. I još nam to mrtvi hladni kažu u lice. Prtljagu su nam više puta zagubili, a što je najgore, i opremu. Evo, sad je u Engleskoj zapela prtljaga u Parizu i ni makac, pa sam morao snimati u šlafroku iz apartmana. Mislim da nema aerodroma gdje nismo bili, ali najjači su letovi recimo u Papui Novoj Gvineji, gdje su putnici redom bosi i pljuckaju po avionu ili na Himalaji gdje se voziš Yeti Airlinesom, čiji avion izgleda poput busa sa zavarenim krilima i koji je je mjesec dana nakon našeg leta pao.
Najveće svjetske fešte
Posjedujete talent da nagovorite ljude, čak i slučajne prolaznike da sudjeluju u vašim emisijama, izvedu neku blesavu stvar. Sve to u emisiji izgleda lako, no kako izgleda iza kamera? Čovjek bi rekao da ste od onih koji bi Arapima bez problema prodali pijesak...
- Da bar... Tu mi je dobro došla kvartovska škola u Dugavama na klupici, jer u kvartu se naučiš komunikaciji u kojoj ne patiš od autoriteta. Uz to svi smo mi ljudi - i engleska kraljica (valjda?), i portir, i Monica Bellucci, i teta u Sparu. Svi isto reagiramo, bez obzira na debljinu novčanika. Tako da ako ljudima priđeš ljudski, od njih sve možeš tražiti.
Na HTV-u ide najava koja glasi ‘nove epizode luckastog Roberta Knjaza’... Čitam baš vašu službenu biografiju na stranicama Društva hrvatskih filmskih redatelja na kojoj ste naveli kao svoje kvalifikacije - rad na računalu: izvrsno poznavanje rada na PC-ju i MAC-u te na Commodoreu 64 te vozačku dozvolu u B, F i K kategoriji. Jeste li ikada ozbiljni?
- Čovjek se može i treba šaliti sa svime, jer samo tako možeš preživjeti sve dobro i zlo što ti život nosi. No treba razlikovati verbalnu šalu i šalu kao način pristupa poslu, zadacima, rokovima. Za prvo sam uvijek, ali u pripremi emisija, pristupu poslu i realizaciji produkcije sam smrtno ozbiljan. Ako treba ustati u 3 ujutro, raditi 15 sati, montirati danima i noćima, nije lako, ali s tim nema zafrkancije. A što se tiče šale na ekranima, najozbiljnija stvar na svijetu je nekoga nasmijati. Jer nekoga rasplakati, naljutiti, namrštiti, to svi možemo kad god se sjetimo, za nasmijati publiku treba ipak više truda. Zato se divim ljudima poput Pervana koji svaku temu napravi drugačijom, originalnom i smiješnom. Što se mene tiče, radije bih bio okružen ljudima koji mi izmame osmijeh na lice nego onima koji uvijek imaju namrštene i ozbiljne face.