Pjesmu “Daleko (Svitlo moje jubavi)” Jure May Stanić napisao je za Olivera. No cijenjeni hrvatski autor, koji je nakon Zdenka Runjića natpisao najviše pjesama za Dragojevića, tu posljednju nije uspio snimiti. Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić na gitarama su odradili svoj dio, samo je još Oliver trebao dati glas, no smrt je bila brža...
- Nažalost, nismo uspjeli snimiti čak ni demo, to ćemo u nekom drugom životu - rekao je Stanić krajem srpnja na prvu godišnjicu smrti velikoga glazbenika. No, najavio je tada i da će “Daleko (Svitlo moje jubavi)” jednoga dana sigurno otpjevati netko drugi.
Nije to bio jednostavan zadatak, ni emotivno ni produkcijski, no ono što je obećao, Stanić je i ispunio. Tijekom siječnja Lea Dekleva i gitarist Parnog valjka Marijan Brkić Brk ušli su u Brkićev studio i s ostatkom ekipe, koju čine Dalibor Grubačević i Nikola Marjanović, pjesmi udahnuli novi i drukčiji život.
Prije i poslije
- Tko će je otpjevati umjesto Olivera, nije bila laka odluka i bilo je stvarno teško odabrati. Kontaktirao sam sa svojim prijateljima i poznanicima i poznatim pjevačima, no nismo se našli kod načina kako ja vidim da bi se ta pjesma trebala izvesti. Jer, ona se mogla napraviti u dalmatinskom duhu, s tercama, kao prava ‘pisma’, ali mi se u ovom trenutku ovako osjećamo. Uspjeli smo se malo pomaknuti od Dalmacije, a opet je to jedna, recimo to tako, haiku Dalmacija. I jako sam zadovoljan, jer Brk i Lea pogodili su kako sam je zamislio. Znate, svoj život zovem onim prije i onim poslije. U ovom poslije sve sam više svjestan koncepta dijeljenja.
U onom prije bio sam sebičan čovjek koji je mislio da je najpametniji, no sada sam itekako svjestan koncepta dijeljenja. I ovu pjesmu doživljavam zajedničkim djelom, jer kad primjerice vidiš kako je Marijan Brkić gitarom tako fino ušao u pjesmu i nadahnuo nas, osjetiš da sve ima veći smisao i da se zajedničko dijeljenje jednostavno događa. A onda znaš da je ona nešto naše, a ne samo moje... - kaže Stanić.
Druženja
“Daleko (Svitlo moje jubavi)” snimljena je u siječnju uživo i upravo je počinju puštati na radijskim postajama. Kuriozitet je kao i Stanićeve pjesme koje će tek uslijediti, a neočekivano je i što je to djelo prvo koje je Dekleva izvela, a da nije njezina autorska pjesma.
- Juru poznajem godinama, upoznao nas je Oliver. Jedan je od rijetkih ljudi iz ovog svijeta koji je potpuno lišen ega, samopromocije, uvijek se pokazivao isključivo kroz svoja djela. Mislim da je on nakon faze Zdenka Runjića, uz Gibonnija, uvelike pridonio Oliverovu opusu. Družili smo se tijekom ovih 20-ak godina nekad više, nekad manje, ovisno o tome gdje je boravio, živio, ali odnos s njim nikad nije umanjilo vrijeme njegove odsutnosti.
S Jurom uvijek možeš nastaviti tamo gdje si stao, ma koliko vremena prošlo. On je konstanta, ne mijenja mišljenje, nije povodljiv, niti na njega što utječe. Najljepše je to što ne gubi rukopis, koji je širok i provlači se kroz više žanrova i kvalitetu, uvijek nosi ono nešto prepoznatljivo svoje - govori Dekleva iz čijih se riječi jasno da zaključiti što ih je povezalo u ovoj suradnji.
- Lea mi je prve pjesme pokazala, sjećam se, u podrumu svoje kuće. Na prvu mi je to već izgledalo kao nešto autentično, svježe. Lea se ne trudi pjevati, znate ono - vidi me mama kako pjevam. Ona to radi drukčije. Doživljavam je hermetičnu i uživam slušati njezin doživljaj muzike i njezina razmišljanja. Krenuli smo na taj let i dogodila se pjesma, a ona je u nju unijela šarma do te mjere da je doživljavam kao koautoricu - nadovezuje se Stanić.
Dekleva je pak “Daleko” čula još prije četiri, pet godina zahvaljujući Oliveru u obliku demo snimke sa Stanićevim vokalom uz gitaru.
- Na prvo slušanje me pogodila. Prošlo mi je kroz glavu da je Jure opet napisao ‘Pjesmu’! Kad smo se prošle godine nakon duljeg vremena čuli, rekao mi je da priprema album svojih svojevrsnih ‘sabranih djela’ sebi za gušt, nečega što znamo, kao i nečega što još nismo čuli i pitao me želim li sudjelovati na takvom izletu, albumu te poslušati pjesme o kojima razmišlja. Razveselio me njegov poziv, preslušali smo neke stvari, a ja sam mu tada rekla da želim samo ‘Daleko’. Postoje neke pjesme koje ljudi zavole jer se prepoznaju u njima. A kod autora postoje one neke posebne za koje kažu:’Volio bih da sam ovu pjesmu napisao ja’.
Mislim da sam se pronašla u oba slučaja - otkriva Dekleva. Bacila se brzo na posao, nazvala Marijana Brkića Brka kod kojeg su na kraju i snimili pjesmu te orkestraciju povjerila Daliboru Grubačeviću koji se bavi skladanjem i orkestriranjem za film, jer je željela da “Daleko” zazvuči kao neka vrsta soundtracka. I ona uistinu tako zvuči danas. Za Deklevu je to bila prva pjesma nakon četiri godine koja joj ide u eter, ali i prva koju je uzela od nekog drugog autora.
Nevidljivi čovjek
- Spojiti rockera i klasičara, a sve utemeljeno na mediteranskoj duši koju Jure nosi, bio je izazov, veselje. Naravno da nas je sve skupa vodila energija čovjeka kojeg više nema i čije ime ne izgovaramo često naglas, jer ga svatko čuva i nosi negdje u sebi - objašnjava Dekleva iz čijih je prijašnjih riječi lako shvatiti da je “Daleko” tek početak nečeg većeg.
Naime, Stanić na glasu kao “nevidljiv autor”, ponajprije kad je riječ o medijskom eksponiranju, a intervjue, čak ni izjave, daje rijetko ili gotovo nikako, priprema samostalni album. A to je stvarno rijetkost kad su autori u pitanju, barem kod nas. “Nijanse” kako je imenovao svoj album, u izdanju Aquarius Recordsa, na tržištu bi se trebao naći krajem godine, a imat će desetak pjesama. Polovina ih je potpuno nova, nastala za Stanićeve potpune transformacije života i razmišljanja, a dio su one stare, u novim aranžmanima i izvedbu. Samo jedna je netaknuta, točno takva kakva je nastala prije 20 godina. Riječ je o pjesmi “Ti mi čitaš misli” koju je otpjevao Oliver Dragojević uz pratnju Matije Dedića na klaviru. Nju, inače mu intimno najdražu koju je napravio s “morskim vukom”, nije želio dirati. To je boja jedne sjete, i ostavio ju je, kaže, baš zato takvu kakav jest.
- Godinama su mi kuće za koje sam tada imao ekskluzivne ugovore nudile da izdam neku svoju kompilaciju. No, sve sam takve ponude odbio jer me nije zadovoljavalo da samo izvučem pjesme koje su bile poznate, stresem s njih prašinu i takve kakve su bile, pustim van uz široki osmijeh. To mi se nikako nije sviđalo. A onda mi je jedan prijatelj rekao da je sasvim normalno da autor ima neku svoju osobnu kartu nakon toliko godina pa sam smislio kako bih želio da ona izgleda. A to je ovaj album koji pripremam. Realizaciji sam mu prišao na jedan drukčiji način, ne razmišljajući o komercijalnom učinku.
Akcent sam stavio na što je moguće veću slobodu izražavanja kroz umjetnost i minimalizam, onoliko koliko to ova vrsta muzike dopušta. Držim da je to normalna stvar nakon toliko godina življenja glazbe i rada za druge, imati jedan album da se tako izrazim, skrojen po mom ukusu i trenutačnom nivou glazbene svijesti i odgovornosti - ističe Stanić. Dugo su se “Nijanse” rađale, kao i osmišljavale suradnje u glavi, a oni koji će mu biti na albumu, s njima se, kaže, dogovorio u samo nekoliko rečenica. Više od toga nije bilo potrebno.
Bez ulizivanja
- Tada kad je sve krenulo, Oliver još nije znao za bolest i dao mi je punu podršku i pomoć. Nakon toga, na isti način dogovorio sam se sa svima ostalima. Nije bilo nikakvih poslovnih igara, slatkorječivosti često prisutnih u ovom poslu. Osobno, to držim vrlo dobrim znakovima - zaključuje autor. A ta druga imena koja će se naći u Nijansama svima su dobro znana - Zlatan Stipišić Gibonni, Miroslav Tadić, Vlatko Stefanovski, Gabi Novak, Matija Dedić, Amira Medunjanin, Nikša Bratoš, Tedi Spalato, Stjepan Hauser, Antonio Serrano, zbor Brodosplit, klapa Cambi. Jednu pjesmu radi i s Helmutom Kagererom, izuzetnim gitaristom stare jazz-škole iz Njemačke, world music štih unijet će pak poznati pijanist Karin Asatrian, a obol će dati i američka pijanistica i pjevačica Yvette Cornelia Holzwarth. U cijelu priču su se uključili i bas-gitarist Ante Jurinović, Stanićev prijatelj iz mladosti također gitarist, ali i slikar Ranko Tolić te slikar Božidar Crnec - autor idejnog rješenja omota. Neke od njih Stanić je upoznao prije, a neki su pristali na suradnju kad su čuli što nudi i to isključivo - u umjetničkom smislu.
Album za dušu
Nakon “Daleko”, svoju pjesmu “Prije svitanja” snimili su Gibonni i Tadić, a u studiju je upravo Vlatko Stefanovski. Kao ni Gibonni, ni Stefanovski ne voli raditi pjesme koje nisu njegove, no sada hoće, kao kad smo već rekli kod prije spomenutih kurioziteta - pjevati. Amira Medunjanin novi će život pak udahnuti pjesmi “Tristeca” koju su 2011. godine izveli Oliver i Hauser.
- Imati sve te realizirane, autentične, divne pjevačice, pjevače, skladatelje, aranžere, instrumentaliste na okupu da sviraju neke plodove naših fantazija, hm, nije li to san svakog kompozitora? - više retorički pita se Stanić. Planova je puno, čak i previše, pa je svjestan da će se nekih pjesama sada morati i odreći.
- Ovo jest album koji na prvom mjestu predstavlja mene kao autora u više žanrova, ali energija koja ga prožima najvećim se dijelom oslanja na Olivera. To je činjenica koju moram ponekad istaknuti, kad je vrijeme i mjesto, a to sada jest. Kao prvo, na albumu će biti pet pjesama koje je Oliver pjevao prethodno. I ja se svaki dan divim, ali istinski, što sam radio s njim, jer to je kao da vi radite s najboljom novinskom kućom na svijetu. To je ta analogija. I energija koja je sada tu, na ovom albumu, ona je naša.
No ne želim patetiku kad je riječ o Oliveru. Ne želim na to gledati s tugom, nije ovo moj oproštaj od njega, niti jeftina priča koju želim prodati novinarima. Moram reći da ga danas koriste ljudi koji ga takoreći nisu ni poznavali i grade svoje ime na račun njega. Ali u redu, možda su samo željeli taj osjećaj intime, familijarnosti. To nije moj put. Znam da ovaj album radim za svoju dušu, nije me čak briga ni kako će proći, znam da sam dao sve od sebe i da sam beskrajno zahvalan na svemu što mi je život donio.