Najstrastveniji navijač Dinama među glumcima, ali i glumac među navijačima definitivno je Hrvoje Kečkeš, pa je tako u jednoj od rijetkih stanki u probama za novu predstavu “Jedan sluga, dva gospodara” u režiji Vite Taufera u matičnom kazalištu Kerempuh prokomentirao i aktualnu situaciju među Bad Blue Boysima i njihov nedavni povratak na tribine. Ako mu brojne obaveze budu dopustile, jer samo idući mjesec glumi u 11 različitih naslova, s velikim će, kaže, guštom otići na skorašnju utakmicu protiv Juventusa ili barem na prvu sljedeću.
Kako i sam kaže, njegova prva velika uloga u životu bila je ona navijača, od trenutka kada ga je otac ‘82. poveo sa sobom na zapadnu tribinu. Šest godina poslije, kada mu je bilo 13, počeo je redovito ići na utakmice s ekipom iz svog kvarta, zagrebačkog Zapruđa, a na prvo gostovanje išao je u Ljubljanu, još za vrijeme bivše Jugoslavije. Iz tog razloga posebno mu je draga i predstava “Metastaze” koja je najbliža tom dijelu njegova života.
‘Metastaze’
- Nije to nikakav klišej, ali u svakoj ulozi čovjek nalazi zadovoljstvo i zadnja koju si radio bude najupečatljivija, ali definitivno će mi do kraja života “Metastaze” i kao uloga i kao predstava biti na samom vrhu moje top-liste. Tekst je bio u doticaju s nekakvom stvarnom biografijom, i mojom i cijele te jedne generacije. Predstava je u režiji Borisa Svrtana bila iznimno visoke kvalitete. Zato smo je, sa zadovoljstvom, puno puta odigrali i to svaki put pred dupkom punim gledalištem - prisjeća se Kečkeš.
Kao zagriženi navijač ima i svoje omiljene utakmice.
- Navijač Dinama baš i nema puno razloga za veselje pogotovo jer je najžešći dio oduvijek u nekom sukobu, ili s bivšim sistemom ili onim kasnije, ili u borbi protiv moći krupnog kapitala. Malo je bilo perioda kad se sve to moglo staviti na stranu i posvetiti se samo ljubavi prema klubu. Ali, naravno da se rezultatski pamte pojedine utakmice. Svatko će iz perioda kojem ja svjedočim spomenuti onu protiv Partizana 5:0. Ta je vjerojatno najveća. Tu je i relativno dobra sezona u Europi iste godine, kad je uslijedila dobra igra prvo protiv Grasshoppera i MTK-a te izjednačena utakmica protiv Atletica. U toj sam navijački intenzivnoj sezoni ‘97. odradio sva gostovanja - ističe glumac.
Zvanični bojkot
Tučnjave su, tvrdi, iako u manjoj mjeri nego kod drugih navijača, i u njegovu slučaju bile neizbježne, s obzirom na visoku brojku gostovanja i domaćih utakmica.
Kako bilo, nakon godina bojkota utakmica, Bad Blue Boysi, a tako i Kečkeš polako se vraćaju na stadion.
- Realno se stvari nisu promijenile, no zvanični bojkot završio je 2011. utakmicom protiv Hajduka u Splitu, a ovaj drugi dio bojkota je rezultat crnih lista. Masa ljudi je kroz daljnji period završavala na tim listama, čime su sakatili grupu Bad Blue Boys, a ostali su se solidarizirali u takvoj situaciji. Uostalom, odlazak na Maksimir bio je sve mučniji i nije bio više nikakav praznik nogometa već teror na koji svatko u jednom trenu pukne i kaže da mu takvo što ne treba u životu - siguran je glumac.
A do povratka boljih vremena potrebno je puno toga promijeniti.
- U situaciji smo gdje imate osnovnoškolce po Zagrebu koji navijaju za Barcelonu i Real. Nogometaši, ne samo zbog nečije pohlepe, nego i zbog manjka motivacije igranja u ovakvoj ligi, sve mlađi odlaze i iz Dinama i iz ostalih naših klubova. Borba za demokratski Dinamo došla je do krajnje točke. Ono što navijači mogu su, manje-više, napravili. Nemaju u svojim rukama ni sudstvo ni policiju da bi mogli zadati onaj konačni udarac za ostvarenje cilja. Prirodno okruženje navijača je stadion i svu borbu, po meni, potrebno je legitimno nastaviti upravo sa stadiona. To bi se radilo i dosad, sve te akcije kretale bi i završavale na stadionu, ali iz očitih razloga nisu bile moguće - objašnjava i dodaje da se određeni broj ljudi ne slaže s odlukom povratka.
Riskirali sve
- Kao što ni proces otuđenja navijača od kluba i kluba od njih nije išao preko noći, tako ni proces koji će se odvijati paralelno s postizanjem konačnog cilja, a to je sustav ‘jedan član, jedan glas’ u Dinamu, isto će se tako postepeno i ljudi vraćati - kaže glumac.
Unatoč bojkotu odlazaka na utakmice, homogenost Bad Blue Boysa, tvrdi, nikad nije bila jača.
- Svjedočim jednoj velikoj epohi navijaštva i mogu slobodno reći da Boysi nikad nisu bili složniji. To je masa ljudi i nemoguće je da se mišljenja poklapaju baš u detalj. Ali svima je cilj isti i tu nema razlike. Osim male grupe koja se, nažalost, zbog nekih osobnih beneficija, odvojila. Teško je održavati navijačku grupu bez stadiona i to je jedan od glavnih razloga zašto su navijači pokrenuli osnivanje futsal kluba Dinamo gdje su na neki način htjeli pokazati kako to može i kako bi trebalo izgledati u velikom Dinamu. To je svojevrsna zamjena, ali nadam se u nekoj sretnijoj budućnosti da će to biti samo jedno krilo istoga kluba - smatra Kečkeš.
Povratak na stadion kao i odluka o bojkotu dugotrajan je proces, a uvelike ovisi o upravi kluba i želji da se ide u smjeru koji navijači priželjkuju.
- Važno je da je odluku o vraćanju na stadion donio onaj dio Bad Blue Boysa koji je u zadnje vrijeme najaktivniji i koji je iznio sav teret borbe koja traje već šest godina. To su ljudi koji su bili spremni riskirati i posao i svoj obiteljski mir, te bili i šikanirani i maltretirani na svakom koraku, da bi se posvetili toj borbi. I jedino oni imaju legitimno pravo donijeti odluku s kojom se netko može i ne mora slagati. Treba dugo raditi da se ta ravnodušnost prema klubu i njegovim rezultatima ukloni i da se ponovno počnemo veseliti ili tugovati nad pobjedama i porazima, jer to nije nastupilo preko noći, pa se ni preko noći riješiti - ispričao je Kečkeš.
Cico Kranjčar bi, kaže glumac, kao legenda kluba u idealnoj atmosferi bio idealan trener, no Dinamove šanse u Ligi prvaka su, ipak, prilično upitne.
Suvenirnica
- Nažalost, samo jedna od stvari koja se može zamjeriti sadašnjoj upravi kluba je da nam igrači sve mlađi odlaze, a u takvoj se politici ne može ostvariti stabilna momčad koja bi konkurirala na najvišoj nogometnoj razini. Svjesni smo da kod nas klubovi moraju živjeti i od prodaje igrača, ali to ne bi bilo potrebno u tolikoj mjeri da klub ima svoje zaleđe, svoju široku bazu navijača koji bi i u financijskom smislu mogli potpomagati klub. Svih ovih godina nema niti jedne Dinamove suvenirnice u gradu gdje bi se moglo kupiti neki Dinamov artikl, a to je nezamislivo u bilo kojem gradu u Europi. Samo učlanjivanje u klub Dinamo je određeni prihod, a to u ovakvoj atmosferi izostaje. Mnogima je bilo i zabranjivano. Sjetimo se samo slučaja Darija Šimića, kojem nije bilo dozvoljeno da se učlani u klub za koji je dao pola života - naglasio je.
Kako kaže, cijeli taj obrazac ponašanja s Dinama preslikao se i na HNS i reprezentaciju.
- Zna se tko je vodstvo i kako se ono bira. Svi su svjedočili tim slikama i, naravno, da se to nezadovoljstvo i iz Zagreba, i Splita i Rijeke širilo na cijelu zemlju. Obrazac ponašanja, s obzirom na iste ljude, potpuno je isti - zaključuje.