Već nakon prve izvedbe predstave londonskog Bridge Theatrea “Two Ladies” s našom Zrinkom Cvitešić i britanskom glumačkom legendom Zoë Wanamaker bilo je prilično jasno da je hrvatska glumica ponovno pokorila West End.
The Guardian je “Two Ladies” svrstao između pet predstava koje obavezno treba pogledati, a ugledni The Sunday Times za Zrinkin intervju izdvojio je ozbiljan prostor te se nimalo nije štedjelo na hvalospjevima. Kako se u novoj predstavi londonskog West Enda, autorice Nancy Harris, našla u ulozi svojevrsne “Melanije Trump”, nasuprot Wanamaker koja je utjelovila lik inspiriran francuskom prvom damom Brigitte Macron, jedno od prvih pitanja bilo je kako se spremala.
Naime, Harrisina priča nastala je iz jedne fotografije nastale 2017. za prvog posjeta američkog predsjedničkog para Francuskoj, na kojoj su u pozadini dvojice svjetskih lidera prenaglašene srdačnosti, na margini dvije supruge, koje se pokušavaju smješkati.
O Melaniji Trump
- Razmišljala sam o Melaniji Trump. Da li stvarno podržava supruga? Ne znamo. Vidimo fotografije prvih dama s muževima na događanjima, ali ne znamo ništa o tome kakva je situacija iza zatvorenih vrata - počela je priču Cvitešić. Upravo to je tema Harrisinih “Two Ladies” u režiji Nicholasa Hytnera, zamišljena situacija u kojoj supruge predsjednika Francuske i Amerike, same sjede u sporednoj sobi, a njihovi muževi pokušavaju riješiti svjetsku krizu. Aluzija na stvarne prve dame prilično je jasna, no imena i životna pozadina su im drukčije.
- One su bile samo polazišna točka, ali Nancy je stvorila nešto posve novo. Proučavala sam Melaniju, a onda sam je stavila po strani, zato što sam željela imati slobodu za stvaranje Nancyna lika Sofije, da se ne nađem u zamci poistovjećivanja - objasnila je Zrinka.
U The Sunday Timesu našu glumicu opisuju kao osobu koja se puno smije i koja govori engleski jezik s diplomom Oxforda u rodnoj Hrvatskoj. “Govori nevjerojatno tečno, no ponekad, kad pokušava dočarati konkretnu emociju, potpuno se preokrene. Lagani akcent dio je njezina šarma”, tim je riječima novinar opisao Zrinku.
Upravo to je, smatra The Sunday Times, bilo presudno da dobije prvo televizijske uloge u projektima “Capital” i “London Spy”. No, ono po čemu je London pamti je uloga krhke, ali mudre i prije svega živopisne Djevojke u mjuziklu “Once” na West Endu koji joj je na kraju 2014. donio najprestižniju kazališnu nagradu Olivier, pandan filmskom Oscaru. Premijera mjuzikla “Once” bila je u Dublinu, gdje se radnja i odvija i gdje su rođeni skladatelj Glen Hansard i autorica Enda Walsh.
- Prve sam se večeri osjećala kao Rolling Stone. Još nismo ni počeli s predstavom, a već su svi skandirali. To nam je dalo krila za dolazak na West End. Zadnje večeri moj partner u mjuziklu Declan Bennett i ja bili smo toliko preplavljeni emocijama da smo zaboravili tekst. Počeli smo zamuckivati, a onda je publika počela govoriti tekst. To me napunilo do kraja života - ispričala je Zrinka, ne krijući oduševljenje prisjećajući se. A zamalo je, priznaje, odbila ulogu. Nakon završetka studija glume u Zagrebu, karijeru je počela graditi u europskim filmovima da bi do 2010. postala jedna od mladih zvijezda u usponu Berlinskog filmskog festivala (Shooting Stars). Uloga u mjuziklu činila joj se tada čudnim potezom.
- Radila sam mjuzikle u Hrvatskoj i činilo mi se da sam bolja u publici nego na pozornici. Onda sam shvatila da to nije mjuzikl, nego predstava s glazbom, spoj moje dvije velike strasti, da moram to napraviti - tvrdi Zrinka.
Kad je “Once” završio, uzela je dugu stanku i kupila polje maslina na Braču.
Bez patetike
- Mislila sam da će spoj s prirodom, težak rad u polju, biti najbrži način za punjenje baterija. Ispalo je da je to bila najbolja stvar koju sam učinila za sebe, kao psihijatar kojeg ne plaćaš. Kad god završim neki posao, letim onamo - napomenula je.
U The Sunday Timesu pišu da izgleda puno mlađe od 40 godina koliko ima, poput djevojčice u cvjetnoj haljini i bijelim tenisicama, kako je došla odjevena. Dotakli su se i njezina odrastanja tijekom rata u Hrvatskoj kad je pet godina živjela pod svakodnevnim bombardiranjem, a Zrinka je to opisala bez ikakve patetike i dodala da ne pati od ratnih trauma.
- Rat je značio da moram odrasti puno brže. Moja sestra i ja pohađale smo dramsku grupu i puno puta kad bismo se vraćali kući s probi, bio je zračni napad, pa sam je morala baciti na zemlju, leći na nju i čekati. Trebalo se nositi sa stvarima s kojima se ne bi trebala nositi 11-godišnjakinja. Imali smo sreće što su se naši roditelji jako trudili da ne osjetimo traume. Sretna sam jer naučiš sve cijeniti puno više - istaknula je, dodavši da je to ratno iskustvo imalo utjecaj na odabir glume.
- Ne možeš postati umjetnik ako u sebi nemaš nešto što je u nekom trenu bilo narušeno. Može to biti rat ili nešto prije toga. No, za mene je gluma proces zacjeljivanja - rekla je.
Harrisina predstava, smatra, priča o svim ženama koje gledamo na naslovnicama, ali ostaju tajanstvene, a njihove potrebe zatomljene nasuprot muškaraca njihovih života.
Ženama je teže
- To je priča o puno žena na puno nivoa. Ne bih željela da se pogrešno protumači, ali mislim da je ženama teže. Ne mislim da smo žrtve, ali nosimo veći teret - tvrdi.
Je li se pak kroz karijeru susrela s preprekama jer je žena?
- Imala sam sreće. Jedino što me razljutilo je činjenica da su u Hrvatskoj glumice slabije plaćene od glumaca. Radila sam film koji je bio veliki hit i bila plaćena manje od muškaraca. Prva sam glumica koja se tome javno usprotivila i poslije toga nisam dobila ulogu deset godina - još uvijek uznemireno prisjetila se Zrinka. No, s novom generacijom filmaša, prilike su se vratile, a njezina kazališna karijera oduvijek je bila bogata.
Godinama je glumica živjela u Glasgowu, gdje je njezin zaručnik, nogometaš Niko Kranjčar, igrao za tamošnji klub. Njihov je život sada smješten u kofere.
- Osjećam da će doći vrijeme da pustim negdje korijenje, ali ovaj trenutak sam sretna i ispunjena svime što sam učinila dosad. Nastojim držati što otvorenija vrata u glavi i u srcu - zaključuje za The Sunday Times.