ŽIVOTNA PRIČA

NEPOZNATI HOBI ČUVENOG HRVATSKOG GLUMCA 'Uživam u sudnici jer sve dobivam. Jednom sam banku tužio zbog 99 lipa i dobio 16.000 kuna'

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 01.01.2016. u 18:51

Neja Markicevic / CROPIX

Glumac kazališta Kerempuh govori o svom kompliciranom podrijetlu, folksdojčerskim i talijanskim korijenima, danima kad je bio optužen za državni udar te obiteljskom životu

Glumac Željko Königsknecht (1961.), zaštitno lice nekad Jazavca a danas Kerempuha, pojavljuje se opet u filmu Ivana Gorana Viteza. Nakon "Šume summarum", sada je u "Narodnom heroju Ljiljanu Vidiću" kao Čika Momo, uz druga Tita Despota, Pavelića Čučeka i Kuhna Hitlera.

- Ja u posljednje vrijeme samo u Giginoj šupi igram, hahaha... Jer, Ivan Goran Vitez je trenutačno ponajbolji hrvatski režiser, ali mnogi to još ne shvaćaju zbog njegovih godina. Čika Momo je mala uloga nekakvog lokalnog ženskara. Partnerica u filmu mi je Slavica Knežević koja mi je i inače najdraža partnerica, uz Elizabetu Kukić i Kseniju Marinković - nabraja najmilije kolegice.

Foto: Neja Markičević / CROPIX

Protekle dvije godine bio je poprilično aktivan u Kerempuhovim premijerama: igrao je "Bubu u uhu" u Dolenčićevoj režiji, "Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja" kod Brešana mlađeg, "Političko vjenčanje" u Baletićevoj režiji, "Made in Hrvatska" Anice Tomić. Ove kazališne sezone malo pauzira, dok će iduće proslaviti trideset i pet godina rada u satiričkom kazalištu Kerempuh.

- Ma, ta proslava mi uopće nije bitna, ja računam da ću kao Pero Kvrgić s 90 godina slaviti obljetnicu rada. Trebao sam raditi ove sezone predstavu 'Maratonci trče počasni krug', ali odustao sam iz privatnih razloga. Moja starija kći blizanka Hanna, kojoj je 12 godina, ima dijabetes i vrlo sam fokusiran na tu neugodnu činjenicu. Jako sam se posvetio zdravlju moje kćerkice jer dijabetes nije bolest, nego pošast, rekao bih. Masa ljudi tu bolest skriva kao neku sramotu… Odlučio sam da mi je u ovom trenutku bitnija kći od glumačke karijere - govori o teškim roditeljskim brigama.

- Moja baka po ocu, djevojački Allberini, bila je talijanskog podrijetla, potomkinja onih koji su ubili Čarugu. Baka je radila u Komunističkoj partiji, a deda, folksdojčer, za Drugog svjetskog rata bio je domobran. Htjeli su ga strijeljati 1945. kao domobrana i folksdojčera. Već je bio pred streljačkim vodom, ali spasio ga je jedan Srbin i komunist u zadnji čas, zahvaljujući tome što je baka bila u Komunističkoj partiji. Deda je bio genij… Nakon rata nije radio ništa, govorio je da je on svoje već odradio. Moja mama Ljubica, djevojački je bila Knežević, njeni su bili lički Srbi, radila je u tvornici tekstila u Vuteksu, to su najbolje deke bile. Tata Jakob Königsknecht, Hrvat, sin partizanke i domobrana, bio je sindikalni funkcioner. Eto, na tatu sam, sad sam i ja sindikalac u teatru - objašnjava zamršene obiteljske korijene i, što bi Bora Stanković rekao, "nečistu krv".

Godine 1971. obitelj se preselila u Zagreb jer je tata Jakob dobio posao u sindikalnoj centrali. Sestra Željka Königsknechta tada je pohađala drugi razred gimnazije, a današnji glumac četvrti razred osnovne škole. Mama Ljubica, kada su se nastanili u zagrebačkom Sopotu, više nije radila, postala je domaćica. Kao klinac, Königsknecht je najviše volio ići u kazalište Komedija, gledati legendarnu 'Jaltu, Jaltu' sa Sandom Langerholz, Rikardom Simonellijem i drugima.

- Kad sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti, profesori su mi govorili da se u tadašnji Jazavac ne smije ići... A svi ti koji su to govorili, honorarno su radili u Jazavcu. Mogao sam birati, imao sam stipendiju Dramskog kazališta Gavella, splitskog HNK i ponudu Fadila Hadžića i Duška Ljuštine. Oduvijek sam volio satiru i nije mi bilo teško odlučiti se za Jazavac. Duško Ljuština je jedan od najboljih menadžera koji postoje na ovim prostorima. Iako bih ja volio da bude doživotno u Kerempuhu, morat će, na žalost, uskoro u penziju. Duško Ljuština je čovjek koji je nama glumcima dostupan 24 sata dnevno i na sve što pitaš, odgovara 'može' - voli svog ravnatelja.

Željko Königsknecht odigrao je oko 6000 predstava, od toga 5000 u Kerempuhu gdje je ostvario oko 120 uloga. Iako publika možda ponajviše pamti "Šovinističku farsu", "Spiku 2", "Dobro došli u plavi pakao", "Čudo u Poskokovoj Dragi" ili "Krletku", nijednu od tih predstava Königsknecht ne smatra najbitnijom za svoju karijeru.

- Najvažnijom ulogom smatram Kočkarjova u 'Ženidbi', u režiji Petra Večeka. Išli smo s tom predstavom u Lenjingrad i Moskvu, publika je, sjećam se, plakala. Veček mi je bio jedan od najmilijih režisera - prisjeća se velikog uspjeha u Rusiji.

Jedna od najbizarnijih i najsmješnijih epizoda u Königsknechtovoj karijeri koja se dogodila izvan scene, datira iz vremena kad se u Ilici davala hit-predstava "Vježbanje demokracije".

Foto: Biljana Gaurina / CROPIX

- Imao sam neku čvrgu, išao sam igrati kralja Tomislava iz 'Vježbanja demokracije' u velikogorički HSLS. Recitirao sam poslanicu kralja Tomislava u kojoj se veli da dr. Franjo Tuđman određuje 200 obitelji koje će biti nositelji hrvatske budućnosti, kao što vidimo i jesu. Luka Raić je nekad bio šofer kamiona, a Borna Raić je danas teška 40 milijuna eura. I još pritom javno po televizijskim emisijama objašnjava kako su siromašni sami krivi što su siromašni. Nemam ja ništa protiv šofera, ne moraju ni moja djeca fakultet odigrati, ali ta doza prepotencije kod Borne Raić je nemoguća.

Uglavnom, nakon čvrge zove mene ujutro Ljuština s pitanjem 'gdje si bio jučer'. Kad je čuo da sam igrao kralja Tomislava, pitao me tko mi je posudio konja kojeg inače imam u predstavi. Rekoh mu - nitko, igrao sam to pred mikrofonom, glumeći Tuđmana. Opsovao me, rekavši da su ga zvali da hitno dođe u Ured predsjednika s tekstom predstave, u osam navečer isti dan, jer da su čuli da 'rušimo državu'. Predložio sam mu da ode sutradan, ali sa snimkom predstave. Tu večer igrali smo predstavu, ali u izmijenjenom i ublaženom obliku, i s tom je snimkom Ljuština otišao na Pantovčak. Tamo ga je, dok je čekao prijem, sreo Ivić Pašalić koji je bio, kao slučajno, naišao. Ljuština mu je rekao da se njegov glumac napio pa sad zbog toga kazalište optužuju za državni udar. Ivić Pašalić je rekao da je čuo za to od župana Paseckog, savjetovao Ljuštini da se ne brine, poslao ga doma, no svejedno je pri pozdravu uzeo kasetu predstave - sjeća se epizode s Pantovčakom koja je dobro završila po Kerempuh.

Željko Königsknecht danas je u trećem braku. Prvi put bio je oženjen s glumicom Višnjom Babić, danas ženom Hrvoja Hitreca i ravnateljicom kazališta Trešnja.

- To je bio lijep brak, još smo bili na Akademiji. Kratko je trajalo. O drugoj ženi radije ne bih… S njom imam sina Petra koji živi sa mnom. Sin mi je jedina potpora u nemogućoj situaciji s pubertetlijkama od 12 godina, Hannom i Tessom, blizankama iz trećeg braka. Sin jedini s njima može izaći na kraj.

Foto: Biljana Gaurina / CROPIX

Treća supruga Irena (47) je šminkerica i zaposlena je kod moje prve žene u kazalištu Trešnja. Njih dvije se dobro slažu. S Irenom sam u braku od 1999. godine, brak opstaje zahvaljujući toleranciji i razumijevanju oko profesionalnih obveza kojih ne manjka jer oboje radimo u kazalištu - kaže Königsknecht.

Osamdesetih se kao mladi glumac pojavljivao epizodno u serijama i filmovima zajedno s tadašnjim zvijezdama glumišta, danas živućim ili pokojnim legendama. Sudjelovao je u "Smogovcima", "Nepokorenom gradu", "Putovanju u Vučjak"…

- Danas se iznenadim gdje sam sve osamdesetih igrao, nešto od toga sam čak i zaboravio. Neki dan me sin, koji mi je otvorio Facebook stranicu, pitao: Stari, šta si ti igrao u Donatoru? Ja sam, iskreno, zaboravio da sam igrao u filmu Veljka Bulajića o kolekcionaru Erihu Šlomoviću. Pronašao sam na koncu VHS, iznenadio sam se kako u filmu govorim njemački, ubijam Zvonka Lepetića… Doista je bila čast igrati s takvim glumcima - sjeća se.

Volio bi danas zaigrati u kakvoj sapunici, ali kao epizodist, i već je proširio glas o toj ambiciji.

U slobodno vrijeme Željko Königsknecht ima jedan vrlo bizaran hobi. Nijedan glumac nema takav hobi. Königsknecht voli ići po sudovima i tužiti se. On nije Zagorec, ali žena mu je Zagorka.

- Tužio sam jednom banku da me pokrala za 99 lipa i dobio 16 tisuća kuna, tužio sam jednu komercijalnu televiziju zbog neisplaćenog honorara od 20 tisuća eura, a dobio 30 tisuća eura. Sve uvijek dobijem… Uživam u sudnici, ona mi je kao kazališna scena, a i suci su oduševljeni kad me vide - smije se glumac koji se, osim sudova, u slobodno vrijeme bavi aplikacijom Kvisko na mobitelu - rješava non-stop pitalice iz popularne "Kviskoteke".

Izdvajamo