Legendarni novosadski kantautor i pjevač Đorđe Balašević, 2017. slavi 40 godina na estradi, a danas, u četvrtak, slavi i 64. rođendan.
Tom prigodom prijsećamo se najzanimljivijih dijelova iz njegova intervjua iz 1987., koji donosi Yugopapir.
U pjesmi 'Narodnjaci' govorili ste o primitivizmu našeg političkog i kulturnog života. Kako se branite od istoga?
- Vrlo često griješim, spuštam se u nekim situacijama ispod svojih kriterija, a poslije mi bude žao. Porazno je što su poremećene sve vrijednosti, nema tu više neke velike odgovornosti. Možda će ova 'čupava' situacija, koja drastično pogađa tipove koji su prodavali 600.000 ploča iz nehaja, spustiti na zemlju. Možda će ljudi ponovno početi birati ploče koje kupuju i koncerte na koje idu. Na našoj estradi nema nekih faca i tipova. Gledam na televiziji koncerte nekih zapadnih kolega, ne zato što sam prozapadni tip, nego zato što su oni glavni šmekeri u tome poslu. Sve savršeno i fantastično štima. Jedna bezvezna Madonna odradi koncert bez slabih točaka, a kod nas je dovoljno skupiti se i nalijepiti na autobus 'vesela jesen' ili 'raspjevano proljeće'.
Već deset godina ste na estradi. Što se promijenilo u odnosu na vrijeme kad ste počinjali?
- Konkurencija je bila oštrija. Teže se dolazilo do ploče, televizije, novina. Danas više nitko ne snima singlove. Klinci su sigurni u sebe, što je dobro, ali nema nekog filtera, nitko nikog ne cijeni. Mene nitko ne gura, uglavnom me vuku za nos. Imao sam tu sreću i nesreću što dolazim iz Novog Sada. Nesreću jer ondje nisam imao pravih načina za pokazati se i predstaviti, a sreću jer dolazim iz grada koji ima određeni ugled. U Beogradu su me voljeli jer nisam iz Beograda, u Zagrebu jer nisam iz Beograda, a u Novom Sadu jer me vole u Beogradu i Zagrebu.
Poslije onoga što se desilo s učenicima iz Osijeka, ugled Novog Sada malo je okrnjen. Vi ste taj događaj i još neke iz nogometa komentirali u omladinskom magazinu 'Stav'. Zašto?
- Jednostavno iz potrebe. Mi iz Novog Sada svašta možemo pričati, ali ne da smo veliki Srbi, veliko bilo što, jer kod nas je stvarno mnogo različitih tipova. Odmalena su me učili da poštujem tuđe Uskrse, Božiće, običaje i religije. U mom razredu bilo je desetak nacionalnosti. Smiješno je da se takve stvari danas događaju. U pitanju su klinci koji su vidjeli da se u Jugoslaviji nešto dešava, zakuhava, da svako ima svoju etničku pripadnost, pa ajmo mi sad ove miroljubive klince, koji su isto tako bespomoćni kao i novosadski klinci kad odu u Osijek, maltretirati. Tog trenutka njima nije bilo u glavi da su Novi Sad i Osijek možda sličniji nego Novi Sad i Beograd, ili neki drugi grad u Srbiji. Taj čin tih mladih huligana nema neku ideološku pozadinu, on je samo nepromišljen. Tužno je to što se dogodilo u Novom Sadu. Nigdje u Jugoslaviji, a obišao sam mnoga mjesta, nisam imao problema. Poslije koncerata, kad se zatvore sva pristojna mjesta, često smo landrali po kojekakvim rupama i željezničkim stanicama, tražili klopu, bili smo izloženi ljudskom talogu, koji svaki grad izbaci na vidjelo poslije ponoći, ali nigdje nam nitko nije rekao 'ajte vi malo kući'.
Nakon deset godina na estradi, koliko je u vama zadovoljstva u poslu kojim se bavite?
- Vrlo malo nastupam, pokušavam očuvati to zadovoljstvo koje još postoji.