.JPG)
Martina Tomčić je u razgovoru za novine ista kakvu je svake nedjelje na televiziji gledamo kao članicu žirija “Supertalenta” na Novoj TV: iskrena, izravna, jasna, britka, kritična prema samoj sebi, pa onda i prema drugima. Za glazbenu divu, voditeljicu škole pjevanja “Husar&Tomčić” i lanjsku vokalnu trenericu u showu “Tvoje lice zvuči poznato”, ne postoje tabu-teme. Na novinarska pitanja odgovara brzo i koncizno, bez okolišanja ili “zamatanja u šareni papir”. Martina Tomčić (42) ostavlja dojam osobe koja vrlo dobro zna što hoće, a što neće, ona je žena sa čvrstim stajalištima od kojih ne odstupa pod pritiskom ljudi čije joj kritike ili neodobravanja ništa ne znače.
• Koje kriterije mora zadovoljiti natjecatelj “Supertalenta” da biste ga pustili u daljnje natjecanje?
- Kriteriji su šaroliki s obzirom da je riječ o “Supertalentu”, emisiji u kojoj nije definirano o kojoj grani umjetnosti ili vještine zapravo govorimo. Rekla bih stoga da uz primarnu vještinu, bez obzira iz kojeg miljea ta vještina dolazi, u smislu nečijeg daljnjeg prolaza u natjecanje, govorimo o karizmatičnosti, sceničnosti, uvježbanosti i općem subjektivnom dojmu koji kandidati ostavljaju na nas, članove žirija. Dakle, kartu za prolaz dajem onome što bi se u umjetničkom klizanju zvalo zbrojem tehničkih bodova i umjetničkog dojma.
• Koliko na vašu ocjenu nastupa nekog kandidata u “Supertalentu” utječe činjenica da emisiju na televiziji nerijetko gleda cijela obitelj?
- Ne pristupam tome na taj način. Nastojim da slika i poruka koje odašiljem ne budu nužno samo moje privatno mišljenje na račun naših natjecatelja, odnosno ljudi koji žele stati i ostati pod svjetlima reflektora. A život pod svjetlima reflektora nužno je okrutan i zapravo ruban u kontekstu “privatno mi se nešto jako sviđa, ali kad stanem na scenu, mogu ostaviti bitno drukčiji dojam”. Vjerujem da se profil ovog showa namjerno radi tako da žiri bude šarolik što je moguće više, kako bi se prikazala širina svega onoga što je potrebno da bi netko na pozornici bio uspješan.
• Stječe se dojam da ste posebno oprezni pri ocjenjivanju najmlađih natjecatelja...
- Naravno! Jako sam svjesna da je javno ocjenjivanje djece vrlo osjetljivo. Znam to jer sam i sama majka, pa mi je poznato koliko je strpljenja i promišljanja potrebno kada se baviš djecom. Također, u školi pjevanja “Husar&Tomčić”, koju vodim s kolegicom Ivanom, svakodnevno sam u kontaktu s djecom, pa sam upoznata i s tim aspektom. Međutim, ovo na televiziji nešto je treće, jer mi nikad ne znamo jesu li se djeca na ovaj show prijavila sa zdravim motivima ili iza toga stoje nerealizirane ambicije pojedinih trenera, roditelja... Stvar nije nimalo jednostavna i jako važem kad su u pitanju djeca predškolskog uzrasta ili osnovnoškolci. Puno se lakše nosim s ocjenjivanjem odraslih ljudi koji su samovoljno donijeli odluku javno se izložiti.
• Smatrate li da pojedinim natjecateljima nedostaje zdrava doza samokritike?
- Jako samokritični ljudi teško će se odlučiti na pojavljivanje u ovoj vrsti showa, odnosno mislim da su samokritični talentirani ljudi ionako već pod nečijim stručnim nadzorom u sklopu edukacije i nadam se da će im u tom slučaju ta njihova osoba od povjerenja, kad je riječ o “Supertalentu”, reći: “Ovo je jedna lijepa prilika da svoje dvije ili tri minute iskoristiš na ponajbolji način, što bi ti mogao postati dobar vjetar u leđa za budućnost onoga što tako predano radiš”.
• Što s onima koji nisu kritični sami prema sebi?
- Tko nije samokritičan, vrlo često u show ide s vrlo ležernim stajalištem iz komfora vlastite sigurne zone, vlastitog doma, vlastitog društva, gdje je velika fora uzeti, na primjer, gitaru u ruke, nešto otpjevati, izvesti neki trik... Namjerno pričam općenito, jer ne želim nikoga od naših natjecatelja isticati po talentu ili nedostatku talenta. To ne bi bilo fer. Ili ćemo pričati o svima ili o nikome. Osobne vještine vrlo su relativne unutar vlastite sigurne zone. Ali, kad izađemo pred javnost, često i sami natjecatelji shvate svoju neodgovarajuću procjenu. Ili, u konačnici, žiri ima zadatak osvijestiti ih.
• Jeste li kao glazbenica kritičniji prema pjevačima koji se natječu u “Supertalentu”?
- Iskreno, ne znam. Rekla bih da sam stručnija. Teško mi je suditi “street work out” dečke i cure jer o tome nemam pojma. S druge strane, od mene se i ne očekuje da budem stručna u svim segmentima ovog showa. Ako možda i previdim neku tehničku točku koja je sjajno izvedena, ali je umjetnički dojam dosadan, scenski neatraktivan, za televizijski show previše spor, moje je da to iskažem.
• Publika vas doživljava kao najstrožu članicu žirija.
- Volim naglasiti da su to “strogo” još davnih godina u televizijskom showu “Zvijezde pjevaju” nametnuli novinari i mediji. Jer, kao, treba nečiji dojam svesti pod jednostavan zajednički nazivnik.
• Jeste li najzahtjevnija članica žirija?
- Vi sada kažete “zahtjevna”, ali većina govori “stroga”. Nameće se to da je Martina Tomčić najstroža, pa ljudi preuzimaju obrazac. Nemam problem s tom riječi, premda je ne smatram odgovarajućom. Ja bih bila opširnija u opisu, rekla bih da sam brutalno iskrena i zahtjevna. Međutim, ako ljudi žele koristiti riječ “strogost”, nemam ništa protiv, jer generalno nemam problem s javnim mnijenjem.
• Dežurni kritičari na društvenim mrežama uzeli su vas “na zub”. Zamjeraju vam komentare na račun pojedinih natjecatelja i njihovih točaka, smeta im što oštro, bez biranih riječi izražavate svoje mišljenje. Slično se u showu “Britain’s Got Talent” postavlja Simon Cowell, kojeg, međutim, zbog njegove iskrenosti cijene. U čemu je problem s Martinom Tomčić, a nije sa Simonom Cowellom?
- Svaka zemlja nosi svoje specifičnosti. Nigdje nije ista retorika, isti način izražavanja... Međutim, činjenica jest da postoji fenomen društvenih mreža, o kojem se generalno u medijima premalo priča. Taj fenomen u posljednjih nekoliko godina daje priliku apsolutno svakom pojedincu da iskazuje svoje mišljenje bez obzira na to je li ono potkrijepljeno njegovim “backgroundom”, obrazovanjem, životnim iskustvom, profesijom... Svatko, baš svatko, danas izražava svoje mišljenje iz sigurne zone vlastita četiri zida, a vrlo često to čini skriven iza nekog nadimka. To je fenomen koji je jako opasan u kontekstu nečijeg virtualnog zlostavljanja. U prirodi je ljudi da unose emocije u ono što prate i gledaju. Osobno to promatram sa simpatijama. No, problem je društvenih mreža to što nitko ili malo tko sebi zna podvući crtu i odrediti granicu do koje dopušta da društvene mreže utječu ili ne utječu na njegovo mišljenje. Nekada su moralnu vertikalu društva činili ljudi koji su dobivali medijski prostor: znanstvenici, umjetnici, uspješni poslovni ljudi... Pa su se onda nekako i mišljenje i atmosfera društva kreirali kroz to. Danas se oni stvaraju na društvenim mrežama, a veliku većinu pojedinaca unutar tih društvenih mreža čine oni, kako ste ih nazvali, dežurni kritičari. Rekla bih da su to ljudi bez identiteta i bez pokrića. Osobno, ne samo da se neću orijentirati prema društvenim mrežama, nego one zapravo za mene i ne postoje.
• Ne koristite društvene mreže?
- Koristim ih povremeno za kontakte s prijateljima iz cijelog svijeta s kojima sam godinama dijelila pozornicu u Njemačkoj, Austriji, Japanu, Italiji. Imam zatvoreni profil putem kojeg komuniciram s kolegama. Nikako ne koristim društvene mreže kao prozor u dnevni boravak mog stana ili mog privatnog života.
• Kako podnosite kritike?
- Odrasla sam s kritikama jer sam odabrala profesiju koja se temelji na kritici kao povratnoj informaciji o tome jesam li dovoljno radila i u dobrom smjeru. Kritika je dio svačijeg života. Od djece u školi koja dobiju ocjenu dobar na ispitu, a ne odličan, što je kritika površno svladanoj lekciji, do razgovora za posao u kojem ste odbijeni, što je svojevrsna kritika vašem CV-u. Dobro se nosim s kritikama pod uvjetom da znam tko mi ih upućuje i zašto. Sigurno se neću izložiti kritici ljudi do čijeg mi mišljenja nije stalo. Da, pogađa me kritika moga tate, moje mame, moga muža, mojih prijateljica... Općenito, slušam kritiku ljudi koji me poznaju i koji znaju procijeniti jesam li nešto dobro napravila ili ne. I tu kritiku, koliko god je ne volim, objeručke zagrlim i okrenem je u svoju korist. Ne promatram je kao prokletstvo, nego kao blagoslov. Pretpostavljam da me za kritike pitate u kontekstu “Supertalenta” pa ću dodati da svaki kandidat koji se prijavi ima pravo ignorirati mišljenje žirija, ali, isto tako, svatko tko ulazi u ovaj show mora znati i da će ga ocjenjivati i kritizirati žiri.
• Je li vas netko od ljudi čije mišljenje cijenite kritizirao zbog stajališta izrečenih u “Supertalentu”?
- Ne.
• Jeste li vi možda požalili što ste prema nekome u tom showu bili previše oštri?
- Ne.
• Neki natjecatelji, vidljivo je, daljnji prolaz u “Supertalentu” pokušavaju izboriti uz pomoć seksi kostima i nastupa koji graniče s vulgarnošću. Mislite li da je to dobar adut?
- Pola američke glazbene scene koristi taj adut. To je pitanje osobnog izbora koji sa sobom povlači određene posljedice. Meni, međutim, smetaju dvostruka mjerila. Ako dojim dijete u javnosti, to će se smatrati vulgarnim i stavljati u incestuozni kontekst. Ali, neće nam smetati gledanje nečijih dijelova tijela koji nemaju veze sa samim nastupom. I, eto, ponovo se tako vraćamo tome da moralnu vertikalu društva čini masa bez kriterija. S time se nosim tako što izražavam svoje stajalište, a kao majka koja je u čestom kontaktu s djecom, voljela bih mladim ljudima prenijeti poruku da u životu naglasak treba staviti na vještine, znanja, upornost i trud.
• Može li nečiji uspjeh ovisiti samo o talentu?
- Talent je ono što nas izdvaja u velikoj masi unutar prvih nekoliko minuta. Talent nam pomaže da zaiskrimo. Uspjeh nikako ne ovisi o talentu, nego o radu, predanosti i asketskoj disciplini. Ni jedan vrhunski umjetnik ili sportaš nije ušao u “Top 100” na svijetu bez toga.