PHOEBE WALLER-BRIDGE

BRITANSKA GLUMICA I AUTORICA TRAGIKOMIČNE HIT SERIJE 'Nedostajalo mi je iskrenosti o muškarcima, seksu i feminizmu. Zato sam stvorila 'Fleabag''

    AUTOR:
    • Ines Madunić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2020. u 08:18

Two Brothers / Amazon

Phoebe Waller Brigde

 

Za jednu generaciju bile su to žene iz “Seksa i grada”, za iduću nezrele cure iz “Girls”, a IT-djevojka i glasnica generacije 30-neštogodišnjaka trenutačno je Fleabag. Istoimenu seriju autorice i glavne glumice Phoebe Waller-Bridge, na popis omiljenih uvrstio je i bivši američki predsjednik Barack Obama - činjenica koja će definitivno izazvati susramlje svima koji su pogledali prvu sezonu.

Britanska glumica i scenaristica za ovu je tragikomediju, koja je završila nakon druge sezone, publiku je osvojila nefiltriranim humorom koji je često presječen mračnim trenucima i emocionalnim slomovima, uz dodatni začin brutalno iskrenog razgovora o seksu, feminizmu, krivnji, obitelji i paralizirajućoj tuzi. Serija je, inače, osvojila šest Emmyja i dva Zlatna globusa te jednu BAFTA nagradu, a od 17. do 22. veljače obje sezone gledat ćemo na Pickbox TV-u, televizijskom kanalu domaćeg brenda Pickbox. Cijeli će tjedan biti posvećen seriji, jer ćemo gledati po dvije epizode dnevno, od ponedjeljka do subote u 21.40.

Phoebe Waller-Bridge inače je autorica i hvaljene serije “Killing Eve”, a u intervjuu koji ekskluzivno prenosimo govorila je o stvaranju lika koji osvaja kompleksnošću i smislom za humor, zašto voli kad ju se povezuje s feminizmom, i o čemu razgovara s prijateljicama.

 

Počnimo s početkom serije “Fleabag”, recite nam kako je nastala?

Prijateljica Deborah Frances-White izazvala me 2013. godine da napišem desetominutni monolog za večer story tellinga. Ono što sam tada napisala kasnije se pretvorilo u prvih deset minuta moje jednosatne monodrame, s kojom sam otišla na festival u Edinburghu. Prvi instinkt bio mi je napisati nešto što će mi omogućiti da ne igram opet lik princeze, da to ne bude predstava u kojoj će se sva radnja odvijati oko žene koja samo plače i umre, i to je kraj. Kao glumica, tada sam osjećala da nema puno uloga koje su mračne ili rubne, u kojima je psihologija žene zanimljiva ili zanimljivija od one muškaraca oko nje.

Odaziv u Edinburghu bio je izvrstan. Mislim da su ljudi reagirali na činjenicu da je Fleabag kompliciran, crnohumoran, seksualno izravan i beskompromisan lik, s pozadinskom pričom koja je puna prevrata. Htjela sam sakriti tragediju u komediju. Smijeh nevino namami ljude unutra. Željela sam da prvih 80 posto bude više smiješno nego tužno, a onda sam htjela naglo zakrenuti nož, za koji publika nije znala ni da postoji. Postojalo je nešto jako sirovo u tome kako je sve počelo. Otišli smo u Edinburgh kao neka malena gerila, i odjednom smo bili u Londonu, a sve je počelo rasti, rasti i dalje rasti. Tada je BBC naručio pilot-epizodu i provela sam godinu dana hrvajući se s pretvaranjem materijala monodrame u seriju s više likova. Zatim je Amazon došao, i ostatak je povijest. Nakon toga samo smo širili priču.

 

Je li Fleabag autobiografski lik, ili ste ju stvorili promatrajući svoje prijatelje? Primjerice, biste li gledali seriju sa svojim prijateljicama u tinejdžerskim godinama ili u dvadesetima? Ili, mora li publika biti u tridesetima da bi uopće mogli razumjeti njezin lik?

Mislim i nadam se da Fleabag kao lik mogu shvatiti ljudi svih dobi. Osobno, meni je ona “došla” u srednjim dvadesetima, kad sam osjećala da u kazalištu ili kinu ne čujem i ne vidim humor koji dijelim s prijateljicama, kao ni određenu brutalnu iskrenost s kojom sam s njima pričala o svom životu, iskustvima s muškarcima, seksualnosti, feminizmu. Prijateljice i kolegice iz kazališta s kojima sam radila izazvale su me da sve to zapišem, sve te ideje i šale, sve te likove koje bih i sama htjela gledati. Tako da vjerojatno sve počinje sa ženama u ranim i srednjim dvadesetima, ali nadam se da u Fleabag ima dovoljno ljudskosti da se svi mogu poistovjetiti s njom.

Spomenuli ste feminizam. Kako se on manifestira u vašem liku? Sve što ona radi u tom kontekstu prilično je kompleksno i puno ironije...

Da, cijela debata oko njezina ponašanja pomalo je opasna. Predstava je bila prozvana feminističkom, a ja sam uvijek vrlo zadovoljna kad me se povezuje s feminizmom. To mi je očito jako važno. No namjera nije nužno bila napisati nešto što će se smatrati feminističkim djelom, jer mislim da je to iznimno važno za njezin lik - ona je žena koja živi danas, događaju joj se stvari koje su se događale meni i mojim prijateljicama, stvari koje pretpostavljam da se događaju drugim ženama.

Za mene je početna točka bila to kako se žene danas često osjećaju zbunjeno oko toga što znači biti feministkinja, jer imate osjećaj kao da postoji toliko pravila koje morate poštovati. A ja sam se uvijek osjećala najviše slobodnom i oslobođenom od pravila kad bih priznala da nisam sigurna jesam li “dobra” ili “loša” feministkinja.

Postoji cijela debata u kazališnoj predstavi oko toga je li u redu da žene gledaju pornografiju ili ne, je li u redu da imamo mišljenje o tome te jesmo li dobre ili loše feministkinje ako smo seksualno slobodne. Sve sam te stvari pokušala razumjeti i shvatiti - i još uvijek to radim i mislim da ću to uvijek pokušavati, zajedno s prijateljima i prijateljicama. Upravo tu debatu htjela sam pokrenuti.

Kako ste se osjećali kad ste igrali scene koji su pomalo neprilične i zločeste?

Da, ti “neprilični” elementi vrlo su važni za njezin karakter, ali i za cijelu seriju. Kad sam ih pisala, mislim da sam znala kako će biti pomalo šokantno, zločesto, ali reakcija je bila mnogo snažnija jer su neki govorili da je jednostavno uvredljivo. Bilo je nekoliko takvih izjava, ali meni ništa od toga nije bilo uvredljivo, što vjerojatno ima veze s onim smislom za humor koji dijelim s prijateljicama. Neki su ljudi možda zločestiji od drugih. Ne znam, možda samo imam zločestiju grupu prijatelja od drugih. Isto tako, znam da nikad u kazalištu nisam čula da se govori o ženskoj masturbaciji pa sam pomislila kako je vrijeme da dobijemo glas, i da ženska masturbacija dobije svoj glas.

Politički je vrlo važno o tome govoriti, i ne samo zbog šok-terapije. Radi se o ideji da žene mogu biti opsjednute pornografijom, baš kao i muškarci, da mogu osjećati neutaživ apetit za seksom i da ih se zbog toga ne treba osuđivati. Iako mi je isprva bilo šokantno izvoditi to pred publikom, osjećala sam da je politički jako važno, a to me spriječilo da se sramim. Također, zaista volim šokirati ljude jer tako dobiješ kontrolu nad prostorijom. Dok god se publika osjeća da je dio priče, to je u redu, ne smiješ samo bacati prljavštinu na njih. Moraju se osjećati kao da idu prema nečemu.

Je li vam teško istodobno biti autorica serije i glavna glumica?

Pa prilično je naporno, ali sviđa mi se što imam toliku kontrolu nad materijalom i što mogu preuzeti odgovornost za njega. Ako nešto probaš i ne uspije, znaš da si ti odgovorna za to, znaš da moraš izaći pred ljude i izvesti to, a mislim da se zbog toga više trudim oko svega. Na setu je odlično jer se s drugim glumcima možeš konzultirati oko materijala. Međutim, u “Fleabag” sam doslovno u svakoj, ali SVAKOJ sceni, a bojim se da je to publici jednako naporno kao i meni.

 

U jednom trenutku Fleabag nas nasmije, a onda slijedi scena puna tako snažnih osjećaja da smo na rubu plača. Kako uspijevate postići to dvoje u tako kratkom vremenu?

Komedija i tragedija nadopunjuju se jer su međusobno vrlo blizu. Kad se smijemo, postajemo ranjivi. To sam osjetila na svojoj koži kad sam igrala predstavu, i kad sam gledala ljude koji bi sjedili preko puta mene, a koji bi me gledali poluotvorenih usta. Na njihovim sam licima vidjela da bi na djelić sekunde zaboravili gdje su uopće.

Mislim da ljudi otvore svoje srce kad se smiju. Kad smo najtužniji, kao da smo pronašli utočište od smijeha. A kad se intenzivno smijemo, ponekad se možemo osjećati vrlo emocionalno - obje su emocije ekstremne i idu ruku pod ruku. A što se tiče Fleabag... Netko tko izgovara toliko šala u tako kratkom vremenu, mora skrivati neku bol ispod toga. Mislim da se s time svatko od nas može poistovjetiti na nekoj razini.

Kojim se temama bavi serija u drugoj sezoni?

Cijela se serija bavi odlukama koje donosimo u svom životu. Donosimo ih da bismo se osjećali sigurno, bilo da se udajemo ili puno vježbamo ili se posvetimo poslu. Ova serija bavi se onime što se dogodi kad počneš po tome čeprkati. Mislim da je prirodan impuls tražiti načine kako da sve srušiš do temelja, taman u trenutku kad ti je sve krenulo. Fleabag je taman na rubu toga kada ju upoznamo. Također, upozna nekoga tko se čini kao da ima sve pod kontrolom pa želi i njih povući sa sobom.

Tema je i obitelj - koliko nas duboko mogu povrijediti i koliko brzo im možemo oprostiti. Dotičemo se i onoga što se dogodi kad se distanciraš od ljudi koje voliš, te hrabrosti koja je potrebna da pronađeš svoj put natrag. Bavimo se temama vjere, ljubavi i hrabrosti, ali to sam ukrala od Harryja Bradbeera, našeg redatelja, kako bih zvučala pametnije.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo