Da je počela sezona, podsjetile su me moje uvijek ažurne prijateljice Angie, Samantha i Rachel. Dok sam se probijala londonskim prometom, obasipale su me bezbrižnim fotografijama:
Angie pri zalasku sunca, Rachel u večernjoj toaleti na partyju kuće nakita De Grisogono, Samantha nazdravlja šampanjcem u nekom lijepom restoranu uz more. S novinskim napisima o festivalu u Cannesu lako mi je pogoditi gdje se nalaze. Jer, britanske jetseterice uvijek su ondje gdje je u tom trenutku centar svijeta.
Britansku sezonu, The Season, službeno je ukinula kraljica Elizabeta II. kada je uslijed sve glasnije potrebe za modernizacijom monarhije 1958. prekinula tradiciju predstavljanja debitantica. No, britanska elita time nije prestala obilaziti seriju proljetnih i ljetnih balova, regata, konjičkih utrka i ostalih okupljanja, a kako je svijet postao nekako manji, a mogućnosti veće, sezona je proširila svoje zemljopisne granice i danas, uz London i okolicu, podrazumijeva i južnu Francusku, španjolske otoke, Karibe i švicarske Alpe, uz pokoji vikend u Rimu, Parizu i New Yorku. Britanska sezona više i ne pripada samo Britancima, nego svima koji si je mogu priuštiti.
Dobro došli u svijet megabogataša, spornih 1% koji drže više svjetskog imetka od ostalih 99%. Oni su simbol nejednakosti og lašavane kao jedne od najštetnijih epidemija današnjice, ali ne nužno među njenim protagonistima. Štoviše, Rachel je jednom prilikom nazdravljala činjenici da pripada skupini 1% bogatstva svijeta. Svijet moderne plutokracije nemoguće je ignorirati jer se, za razliku od originalnih aktera britanske sezone koji su se skrivali iza izoliranih zidova aristokratskih palača, ovi aktualni rado pojavljuju na stranicama tabloida i društvenih mreža.
Bivša urednica Financial Timesa, Chrystia Freeland, danas kanadska ministrica međunarodne trgovine, provela je veći dio karijere prateći najveće međunarodne bogataše. Među ostalim, iznenadila ju je činjenica da se uvijek drže zajedno u skučenim skupinama u kojima obilaze mjesta koja su luksuzna, fotografirana - i krajnje nemaštovita. Cannes, St. Moritz, Royal Ascot, Monte Carlo, St. Barth, Wimbledon, Saint Tropez. Parada uspjeha seli se s jedne adrese na drugu, organizirani roj čiji se sudionici nervozno drže skupa, iako se neće nužno upoznati. Umjesto da novac daje slobodu, on dolazi s uputama. Biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jedina je garancija da pripadaju željenom klubu.
Prošle godine, baš u ovo vrijeme, stajala sam na terasi Hotela du Cap, gdje su obećavali zabavu godine u čast festivala u Cannesu. Bankari iz Cityja, PR-ovci, dizajneri, poduzetnici, razni magnati, pobjednici postsovjetske privatizacije, investitori, supruge, bivše supruge, ljubavnice i potencijalne ljubavnice - svi su se spustili na ovu trofej-destinaciju. Vremešne dame čije su porijeklo skrivale blještave haljine, a datum rođenja friška doza botoksa, oduševljeno su se smijale šalama gospode s leptir-mašnama. Šampanjac se točio dugonogim tinejdžerkama u naručju ulaštenih starkelja, a DJ je ponavljao svima da su strašno važni jer su tu gdje jesu. Rachel, Angie i Samantha brzopleto su pružale ruke gospodi i gospođama, potom usmjeravale poglede na kakav prepoznatljiviji plijen. Da je bilo suditi po interesu koji su pridavale večeri, čovjek bi pomislio da su dio filmske industrije, a ne nezaposlene supruge na vikendu u Cannesu. Poslije su priznale da je čitava parada, koja ih je stajala nekoliko tisuća funti, ustvari bila razočaravajuće dosadna. Dobro je da je pala kiša pa se party godine pretvorio u vrhunsku komediju. Idućih dana na stranicama međunarodnih novina pojavile su se slike prije elementarne nepogode s nepokislim osmijesima. Neka svijet zna što je propustio.
Angie, prelijepa supruga vlasnika jednog londonskog hedge fonda, neki dan mi je priznala da je umorna od neprestanog obilaska jetseterskih oaza. Nakon nekog vremena sve se svodi na isto. U jednom je trenutku zaključila da je u razmaku od šest mjeseci potpuno istu skupinu ljudi srela na skijanju u Courchevelu, na plaži u Saint Barthu i na ručku u Saint Tropezu. “Čak i meni je gotovo isti!”, kaže uspoređujući ponudu jela u poznatim sastajalištima Club 55, La Bagatelle i La Petite Maison. Njezina prijateljica Samantha, supruga turskog tajkuna, tvrdi da je međunarodna jet-set scena moderna verzija titula - dok je u prošlosti u Engleskoj bilo dovoljno biti rođen “u dobroj familiji”, danas je društveni status dokaziv jedino opetovanim pojavljivanjem na biranim mjestima. Zato je Samantha odlučna da ruča, odijeva se, ljetuje i šeće na mjestima koja će dokazati njenu pripadnost visokom društvu. U sklopu prošlogodišnjeg festivalskog vikenda našle smo se i na palubi jahte u Monte Carlu, odgovarajući na pozivnicu koju je Rachel primila od auto-kuće Bentley, čiji je vjerni klijent. S palube broda promatrala sam svjetla Monaca udišući duboko u potrazi za mirisom mora. Umjesto toga, prepoznala sam miris koji nisam mogla spojiti s kulisom. Monte Carlo miriše na ćevape! Okrećem se i unutar marine vidim ulični party okupljen oko roštilja, s golemim zvučnicima i nevještim plesačicama.
Idućih dana za stolovima londonskih restorana još će se danima prepričavati glamur kanskog festivala. Angie će mi izvan sebe od radosti pokazati sliku na kojoj je osvanula u najvažnijoj rubrici Tatlera. Party na kojem je nekoliko dana ranije zijevala od dosade, među londonskim sugovornicima postat će “društveni događaj godine”. Samantha i Rachel s njom će se složiti, a ja ću se šutke pitati kako nam je promaklo da je svijet bogataša postao scenografija “Careva novog ruha”. I kada će netko uzviknuti: “Car je gol!”? Zato sam ove godine na fotografije svojih jetseterica uzdahnula tek s vrlo blagom ljubomorom, prepustila se londonskoj kiši i Cannes ostavila onima kojima pripada - filmskom svijetu.