VELIKI INTERVJU

LEPA BRENA OTVORILA DUŠU SAMO ZA JUTARNJI Folk megazvijezda o privatnom životu, koncertima u RH, zašto je voljela Jugoslaviju: 'To je bila preteča EU'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 23.10.2016. u 15:17

Sarajevo, 131016.
Hotel Radon Plaza.
Intervju sa Lepom Brenom u Sarajevu.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Na samom početku - slasna gibanica. Za koji mjesec - ljupka puslica.

Tim je riječima Bogdan Tirnanić, nekadašnji kolumnist beogradskog ozbiljnog tjednika NIN, samim početkom 80-ih opisao prve korake u karijeri buduće balkanske mega folk zvijezde Lepe Brene, koja je 1960. rođena u Brčkom kao Fahreta Jahić.

Jer, što je bilo pitanje? Je li poželjno da socijalistički građanin uživa u kiču? Ne, ne i ne! Bivša se država tako brinula i za estetski dignitet podanika. “Kič” je bila ključna riječ te specifične obrane i zaštite, a Brena, onako “nogata i grlata”, provincijalka odjevena u u resice slične onima na meblu koje joj je šila majka krojačica i s pjesmama koje su pjevale “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol, oj, Moravooo” ili “Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije… “, bila je idealna meta. Bez obzira na to što je odlična pjevačica. I bez obzira na to što je publika za njom poludjela čim ju je Milovan Ilić Minimaks pripustio u svoju nedjeljnu emisiju.

Od toga se trebalo zaštititi. Ali - Brena je već bila u i NIN-u i u svakoj kući.

Jugoslavija se rascijepila! Taj put još tek na “brenoborce” i “brenobranitelje”... Brena je ionako bila nezaustavljiva. Nove pjesme, filmovi u nastavcima, sedamnaest koncerata zaredom u Domu sindikata, rasprodani koncerti u Jugoslaviji (odužila se svima pjesmom “Jugoslovenka”, nije joj baš pomogla…), spuštanje helikopterom na stadion u Sofiji…

Brena danas nastupa kad želi i koliko želi, da nije glupa smo shvatili, ali ne i da će svoje poslovno carstvo razviti i razvijati ne obazirući se na to što se ponekad spotakne. Godine 1991. udala se za tada najboljeg tenisača Jugoslavije Slobodana Živojinovića, s kojim ima dva sina, Stefana i Viktora, a “svojim” smatra i Filipa, iz Živojinovićeve prve veze.

U Zagrebu je prije nekoliko tjedana održala koncert, a prije koji dan sarajevska joj je publika dodijelila nagradu za životno djelo.

I, kako je bilo u Bestu?

- U Bestu je bilo zaista “the best”, moja je publika u Zagrebu uvijek nevjerojatna. Sviđa mi se što ima puno mladih, ali i onih starijih, iz moje generacije. Čini mi se da sam ušla u neko razdoblje kad sam apsolutno sretna i zadovoljna, imam vremena vidjeti i tko me prati i tko je oko mene. Ne radim svaki dan, kao nekada, imam vremena da budem svoja. Tek sam sad shvatila da prezauzeta žena naprosto mora puknuti na nekom šavu. A ne smijete puknuti na šavu koji se zove obitelj, a ni na šavu koji se zove posao, jer to je egzistencija vas i vaše djece. Mužu treba žena, djeci treba majka...

Jeste li bili malo prepopustljiva majka?

- Ma, nisam. Više sam bila malo pretjerano vojnički disciplinirana. Djeca moraju znati što mogu, što ne, morate im dopustiti da budu djeca. Uvijek se bojite da ne propustite nešto u njihovu odgoju, jer djeci ne treba neka XY uspješna osoba, oni traže majku. A ako izgubite tu nit autoriteta kod djece, to je, kad uđu u zrelije godine, nemoguće nadoknaditi.

Što je bilo presudno da u toj brzini glazbene karijere i biznisa kojima ste se počeli baviti ipak odvojite vrijeme za djecu?

- Pa znate kako, navečer radite, ali na nogama ste od ranog jutra. Da ih ispratite u školu, da ih dočekate na ručku, a ja sam sve vrijeme dok su oni išli u školu bila kod kuće kad su se vraćali, da ih pitam, onako nenametljivo, kako je prošao dan. Sreća da su to bile strane škole, pa ste dobivali odmah i mailove i telefonske pozive. Drugo, morate obratiti pozornost na to s kim se ta djeca druže, što stavljaju na društvene mreže.

Da, pročitala sam da je vaš mlađi sin Viktor, tek punoljetan, nešto jako brzo vozio vaš Maybach, pa ga je tata koji je bio s njim u autu branio pred policijom...

- Znate što, to su situacije gdje se ni od čega pravi priča. Naša djeca i djeca u kvartu počela su jako rano voziti bicikle, pa motore, pa one male automobilčiće, pikolo, koje smo im mi poklanjali. Nije to vrijeme koje možemo usporediti s vremenom kad sam ja prvi put sjela u auto sa 18 godina, a mogla sam sjesti samo u auto koji je moj. Oni nauče tu motoriku po nekom automatizmu. A momci su momci, nekada im treba malo pustiti. I od cijele priče naši mediji naprave da se dogodilo “vau”, a nije se dogodilo ništa.

Iako ste u početku karijere pjevali rock, kod kuće samo sevdalinke, jer ih je vaša majka voljela. Koja joj je bila najdraža, a koja vama?

- Moja je majka divno pjevala i sve što sam danas, u puno stvari, mogu zahvaliti njoj. Od nje sam naslijedila i lijepu boju glasa, ali i narodni melos. Moja omiljena je “Šta mi radi kona na bunaru”. To je priča o ljubavi bez dodira, o čežnji, nadanju. Svemu što ljudima danas nedostaje.

 Za razliku od nekih drugih diva s područja bivše Jugoslavije, recimo Severine, koja uzme ono što joj se sviđa, vi ste i dalje u prvom braku. Izgradili ste se kao tradicionalna žena, možda i konzervativna, kojoj je obitelj na prvom mjestu.

- Ja mislim da svaka žena, kad zavoli tog Jednog, misli da ga voli za cijeli život i ne vjerujem da ijedna žena na ovom svijetu, kad se zaljubi, pomisli da će to kratko trajati. To je ono čega se bojite, da ta ljubav prođe i da nestane, ja mislim da se to kod nas naprosto tako dogodilo.

Ali i vi ste u svoj brak ulagali mnogo truda, sve od dana kad ste se prvi put sreli i upitali Živojinovića - pa, gdje si bio sve ove godine?

- Mislim da svaka žena na Balkanu ulaže u svoj brak mnogo više nego što ulaže bilo koji muškarac. Oni možda i misle da su se puno žrtvovali, ali vidite, kad imate djecu, i karijeru, i brak, kad ne znate gdje vam je glava, tad djeci treba majka, netko tko će im dati samopouzdanje, stabilnost, sigurnost koju djeca traže.

Ali, s vremenom počinju tražiti i drugu vrstu odnosa.

- Najsretnija sam bila jednog dana kad su mi rekli - pa, mama, ne moraš dolaziti prvim jutarnjim avionom. Ja sam im rekla da je to za mene lijepa i radosna vijest, zato što sam cijeli život dolazila prvim avionom... Je da je tata bio tu i nema nikakvih problema, ali nekako su voljeli da je mama kod kuće. Kad su odrasli, nije im to više bilo potrebno, jer tata je tu, oni se nešto kao druže, razumiju... Otac je preuzeo tu neku socijalnu, društvenu priču.

Nakon što je cijeli život igrao tenis, je li se u njoj snalazio?

- On je vrlo rano dobio sina, sa 22 godine, a ja sam bila već malo starija djevojka, ha-ha-ha, ali, znate kako, našoj ljubavi kao da je bilo suđeno da funkcionira.

Zašto?

- Zato što smo imali slične živote. Počeli smo s razina s kojih smo sami, naravno uz podršku roditelja, stvorili rezultat. Tenis je svjetski sport i ja uvijek naglašavam da su biti svjetski tenisač i balkanski pjevač dvije dijametralno suprotne stvari. Ne volim kada ljudi govore o nečijim rezultatima, a nisu mogli ni u svom razredu biti prvi...

Ali zato ste vi bili učenica generacije.

- Jesam. Volim da osoba koja daje komentar o bilo kome ima neki životni rezultat. Bobo je bio prvi u svijetu u dublu, a 18. pojedinačno, po današnjim mjerilima možda bi bio među prva tri. Mi smo već bili ozbiljni profesionalci u svom poslu i puno vremena provodili radeći. Sjećam se kad bih otišla k njemu na tenis, ustajanje je bilo u 7 sati, specijalni doručak, trening... Ja sam mislila da ću se kod njega odmoriti, a ono dva puta dnevno treninzi, spavanje na vrijeme. Nije se on baš svega držao, jedan je od rijetkih koji je uspio baviti se svojim poslom i živjeti svoj život, on ima jako izraženu tu socijalnu kulturu, voli ljude...

 Baš smo ga nahvalili.

- Jesmo. Ali želim napraviti jednu usporedbu sa ženom koja je na estradi, koja ima 200 ljudi oko sebe i koja nikad ne može biti pratilja nijednom muškarcu. Uostalom, ja nikada ne bih bila samo pratilja, zato što je moj posao moj život, moja ljubav, kao što je njegov njemu. I moja je poruka svim mladim djevojkama i ženama da moraju imati svoj biznis, svoj posao, svoju sigurnost, jer nijedan potpisani papir nije garancija ni za što. Nijedno dijete nije garancija ni za što. Mi smo se naprosto našli.

Ove godine slavite 25 godina braka.

- Moram priznati da je bilo jako puno teških trenutaka i da su nas više spojili ti teški trenuci, gdje smo pokazali da smo ljudi u tom odnosu. Kad je teško, zna se tko je pokraj tebe, a kad je lijepo svi su oko tebe. A kada je najgore, onda je tu netko tko gine oko vas, i hrani vas, i kupa vas, i budi se na četiri sata da vam da lijek, razgovara s vama.

Kad sinovima, koji imaju sve, pričate kako ste oboje krenuli od nule i sve morali sami, zanima li ih to ili “matori gnjave”?

- Dugo im je bilo zabavno kad sam im pričala kako sam pjevala na stadionima, snimala filmove, ploče... I zanimljivo - dugo mi nisu vjerovali! Stefan bi rekao: “Da, sve si ti...” Onda sam mu puštala filmove, snimke gdje se spuštam helikopterom. Naučili smo da nikakav uspjeh ne pada s neba. Danas su uspješni mladi ljudi, Filip radi u Americi, Stefan i Viktor imaju svoje planove.

Što je publika u Zagrebu najviše voljela čuti? Što vi, uostalom, najradije izvodite?

- Ono što publika najviše voli.

A to je?

- To je ono što je hit pjesma u Zagrebu, “Kolovođa”. I mislim da kad bih je pjevala deset puta iste večeri, ne bi bilo dosadno. Ima tu nekoliko ljudi koji žele da im svaki put otpjevam “Da li bi da budeš sledeći”. Svatko se u pjesmi nađe na neki svoj način, netko je izgubio voljenu osobu, neka pjesma im predstavlja utjehu, ali u principu, sviđa im se sve.

Rane stvari, iz 80-ih?

- To je nevjerojatno da mlada generacija voli te pjesme. Ali i ja volim tu energiju, poludim u tim pjesmama, volim biti, kako da vam kažem, blesava, da me baš briga i da me boli uvo baš bukvalno za sve, da mogu “da đipam i da ripam” a da ne razmišljam, jer sam među svojima. Znate kako, meni se često događa i da padnem, i da izvrnem štiklu, da mi se okrene noga, nešto na odjeći mi pukne, ali to je sve live nastup, što god da se dogodi, više ništa nije strašno.

Osim svojih pjesama, sigurno slušate i druge vrste muzike. Vjerojatno i Boba Dylana, novog nobelovca.

- Naravno! U našoj se kući sluša sve od Silvane do Nirvane. I Sting i Mariah Carey i Celine Dion. Jednako kao i naša muzika.

Snimili ste, osim drugih filmova, i tri nastavka “humoristično-avanturističkog” filma “Hajde da se volimo”, a nekoliko je puta najavljivan i četvrti dio. Hoće li ga biti?

- Ne, zasad. Nešto imamo u pripremi, ali u mojoj karijeri kao da nikad nije bilo onako kako sam ja htjela, nego onako kako je moralo biti. Da nije bilo tog prokletog rata, ja bih već odavno radila koncerte i u Grčkoj, i u Turskoj, i u Rusiji, jer je sve to bilo u planu. Krenuli smo s Rumunjskom, pa smo tamo napravili jedan veliki koncert još za vladavine Ceausescua. Imali smo i niz koncerata u Bugarskoj, najveći pred 122 tisuće ljudi. Putovala sam vojnim helikopterom tadašnjeg predsjednika Bugarske i spavala po svim njegovim tadašnjim vilama… Pokupe me iz vile helikopterom i spuste me na stadion. Od svoje publike nisam mogla ući na koncert.

Jeste li vi danas i vremenski i mentalno više poslovna žena ili pjevačica?

- Volim što sam i jedno i drugo. Naprosto nisam mogla vjerovati da ću natovariti sebi jedan takav teret oko vrata, ali ja u tom uživam, jer ne mogu sjediti danima i odmarati se. Volim biti fizički aktivna, na dobar način.

Znači - raznolikost?

- Kad sam umorna od kuće, bavim se biznisom, kad sam umorna od toga, pjevam. Moj je savjet svima samo da pronađu ono što vole, da im život ne bude jednoličan i onda ne možete razmišljati o godinama, padati u depresiju, ne možete se udebljati jer nemate vremena jesti. Bez svega toga ne bih mogla. Najgora sam sama sebi zato što, kako nemam ni direktora ni šefa, sebi uvijek postavim najviši cilj i onda gledam kako ću ga realizirati, vizualiziram ga…

Tko je kao biznismen sposobniji, vi ili suprug?

- Pa on, ali on nije čovjek koji će se slikati, davati intervjue. Prve godine, 1991., ja sam slomila nogu, a on je ozlijedio kičmu. Nije se htio operirati, prestao je igrati tenis i odmah otvorio generalno zastupstvo za Mercedes u Makedoniji, zatim je otvorio tvrtku koja se zvala Grand Slam Group koja je bila generalni zastupnik Red Bulla za Srbiju, poslije Hercegovinu i Crnu Goru, potom je, uz pomoć naših poslovnih partnera, otvorio zastupstvo za Ford. Poslije, na moju veliku molbu da i ja imam nešto “da promijenim ploču”, Bobo i ja smo sa Sašom Popovićem otvorili Grand produkciju, koja evo uspješno radi toliko godina. I da Bobo nije takav muškarac kakav je, da mi nije pružio jedan takav back up u životu, ja ne bih mogla ovako “da se frćkam”… Da radim i da se baš ovako lijepo zabavljam. A Bobo je neprekidno bio vezan uz tenis, bio je predsjednik Teniskog saveza Srbije, a nekoliko zadnjih godina je u Upravnom odboru u WTF-u.

Pratite mečeve Novaka Đokovića?

- Kako ne! I dandanas steže me u grudima kad gledam, naprosto se bojim. Tenis ne možete gledati a da nemate emociju.

Osamdesetih, kad ste se vi probili, ili danas, kad je bilo teže na estradi?

- Prije svega, da biste nešto napravili u životu, morate krvavo raditi. Sigurno publika ne može pasti na to što vi imate sponzore i netko vas financira. Ono što će napraviti od vas trajnu ličnost, ono što ljudi vole i poštuju, ne to što imate fenomenalno napravljene grudi ili to što imate fenomenalnu stražnjicu ili što izgledate savršeno u licu… Ljudi traže kvalitetu. Osamdesetih je tržište bilo veće, ali kvaliteta je i tad bila presudna.

Ima puno pjevačica koje su i lijepe i kvalitetne, ali negdje je zaškripalo i nikad nisu napravile karijeru. Što je za vas bilo presudno?

- Mislim, nenormalan rad. Publika mora vidjeti da ste čovjek od krvi i mesa i da se trudite ugoditi im i napraviti nešto u životu. Ne traže savršenost, i ja svoj ovoj djeci koja danas pjevaju govorim, nije poenta u vašoj savršenosti, nemojte od sebe praviti Barbike, poenta je u ljubavi, iskrenosti koju želite pružiti publici. I da ste im zahvalni

Koji vam je dio karijere bio najdraži, najuspješniji?

- Uvijek onaj u kojem u se nalazim. Tu su osjećaji najintenzivniji. Ali sreća pa postoje athive da se prisjetim kako je to nekada izglerdalo. Ima koncerata koji mi i danas izmame suze, uzburkaju hiljadi i jednu emociju.

Kažu da uspjeh dolazi preko noći ili nije uspjeh.

- Nije točno. Ne postoji pravi rezultat za pet godina zato što si lijepa. Postoji rezultat za 10, 15 godina. To je ono na što treba računati. Mene su sto puta pitali - kad ću u penziju, kad ću prestati pjevati? A ja o tome uopće ne razmišljam. I to me pitaju jedino kod nas. Što je s Tinom Turner? S Jaggerom? On ima dvjesto godina! Oni će prestati raditi kad ih publika više ne bude voljela. A teret je puno veći na nama ženama i stalno nas osuđuju, imaš boru ovdje, ondje, a što je sa svim ostalim ovim krokodilima, ne možeš od njih više ni tašnu, ni cipele da napraviš…

Raspale bi se?

- A nama gledaju dlaku u jajetu! Mogu ja i da ne radim, naradila sam se za tri života, ali poslije nekog vremena mi zafali pjesma.

Koga danas, nakon svega, smatrate najzaslužnijim za cijelu svoju karijeru?

- Osim Lepo Breni (smijeh), svima onima koji su se na njenom putiu našli i pomogli joj da napravi najvažnije korake u karijeri. Tu je pokojni Raka Đokić, ali i saša Popovićdvojica suradnika koji su u mene vjerovali i dajli sansu jednoj djevojci da ostvari svoj san. A ja sam ga ostavariča.

 Za Slobodana Živojinovića udali ste se 1991. baš kad se raspadala Jugoslavija i ono što se nazivalo jugoslavenskim duhom. Kao muslimanka, Fahreta Jahić je vaše pravo ime, jeste li imali nekih vlastitih dvojbi ili neodobravanja okoline zbog udaje za Srbina?

- Budući da sam uvijek smatrala da sam ja gazdarica svog života, jako dobro znam to pokazati, znam pokazati i zube… A i moj suprug je vlasnik svog života i mi smo određivali svoju sudbinu i svoj put. Ja sam voljela Jugoslaviju, gotovo da je ona bila preteča Europske unije gdje je “bratstvo i jedinstvo” trebalo biti ono što se danas u svijetu kaže “no racism”, “no nationalism”, nulta diskriminacija. Imali smo jednu konvertibilnu valutu, putovali smo svijetom… a da ono što treba biti naša osobna intima, vjeroispovijest, vjera, takvom i ostane. Ja sam tradicionalno odgojena i volim da se to poštuje u svakoj kući. I u koju god državu da odem, poštujem pravila te države, kao što poštujete pravila kuće u koju ulazite, hotela, ograničenja brzine na cesti.

Slavite i jedne i druge religijske blagdane?

- Slavimo, da. Mi smo onako “international”. Jedino što ne slavimo u našoj kući je Halloween, ali ga slavimo kad smo u Americi. U svojoj obitelji imamo i jednih, i drugih, i trećih, i četvrtih, tako da vrlo poštujemo svačije običaje. To smo naučili u svojim obiteljima.

I nešto što vas svi pitaju: Koliko vam je važan izgled u karijeri, i u što se najviše pouzdajete?

- Izgled je u svakoj profesiji važan, jer daje prvi dojam o vama. A kad ste javna ličnost, pa uz to još i umjetnik morate izgledati besprijekorno. Održavam svoj izgled izbalansiranom prehranom, redovnom fizičkom aktivnošću, i dosta tretmana koji su danas svima dostupni. Ni vaše ni manje nego ostale žene. Ali poenta je u tome, da iz mojih očiju zrači zadovoljstvo.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo