NAJVEĆI KANTAUTOR S OVIH PROSTORA

Rušenje Miloševića shvatio sam kao misiju, kao rušenje sistema koji proizvodi rat

    AUTOR:
    • Silvija Glavić

  • OBJAVLJENO:
  • 24.07.2016. u 15:59

Varazdin, 261215.
Koncert novosadskog kantautora Djordje Balasevica u Areni Varazdin.
Foto: / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA

Što se tiče Bore Čorbe, proveli smo u “Ranom Mrazu” skupa oko četiri dana, po meni tri više nego što je trebalo. Poezija nije zanat, barem nekima nije, ali i kod nje vrijedi ono da majstor na prvi pogled prepozna majstora u šegrtu, i obratno. Nekolegijalno bi bilo da svoje mišljenje o njemu iznosim u tisku, pa sve i kad bi bilo pozitivno...

Đole je nadimak za koji se na ovim prostorima dobro zna kome pripada. Valja zavrijediti da vas već samo imenom zovu ljudi izvan kruga obitelji i prijatelja, kojima nikad niste ruku stisnuli, a odmilja? E, to je već osobita specifična težina. Kantautor kojemu je, nakon svega, nepristojno brojati krvna zrnca i adresa mu je zapravo sporedna, važna je činjenica da je emocije, mentalitet, običaje, društvena događanja, arhaičan i moderan jezik, pa čak i našu tradicijsku kuhinju, pretočio u singlove koje je teško pobrojati, desetke studijskih i live albuma, kompilacije, nekoliko knjiga i ekranizaciju.

Na pragu 40. godišnjice djelovanja, Đorđe Balašević (63) održat će veliki koncert u pulskoj Areni, 4. kolovoza. S obzirom na to da rijetko istupa u javnosti, ovom prigodom pretresli smo aktualnosti, ali i sve njegove evergreen teme, staromodne, ljubavne.

“Ja sam idealan gost. Dolazim rijetko i ostajem kratko”, običavate kazati na koncertima. Taj vaš citat dao bi se primijeniti na predstojeći koncert u Puli. Od posljednjega u Areni prošlo je pet godina. Što nam ovaj put imate poručiti?

- Da mi se više niste usudili krasti odgovore svojim pitanjima! Istina je, rekao sam da se za takve goste svi otimaju. Bio sam u Puli samo četiri-pet puta u trideset osam godina, definitivno me turističke agencije neće izabrati za oficijelnu maskotu? Ali, eto, bio sam tamo i u kazalištu, prošlog prosinca, s “Kalendarom” i, kako bi to već formulirao Broj Jedan iz Alan Forda, kanda sam već malo prestar za preduge pauze između koncerata? Uzgred, ovog puta ne nudim ništa posebno, što je dobar znak, jer ni do sad to nikad nisam radio? Jedino što se Olivera, kao glavni umjetnički i tehnički producent, prvi put umiješala i u određivanje (jedinstvene i fiksne) cijene ulaznica i ukinula sve one glupe VIP-ove i “fan-pitove”...

Nastupit ćete pod sloganom “Na stanici u Puli…” iz vaše uspješnice “Oprosti mi, Katrin”. Jesu li tako vremešne pjesme doista i dalje univerzalno primjenjive u današnje vrijeme novih izazova?

- Neke bez sumnje jesu. Ljubavne nekim čudom ne zastarijevaju, čak ni one koje su već odavno pod zaštitom države. Nemojte pokazivati emocije, nije moderno, upozoravam klince na koncertima, ali ništa ne vrijedi. Uvijek će postojati Patetični, kako nas zlobnici nazivaju, to jest Poetični, kako nas ja već pokušavam vaditi, i to je sasvim u redu. Netko mora spasiti svijet... No, mnogo više me plaši što su “univerzalno primjenjive” i neke angažirane pjesme, koje sam očito napisao preko reda? Putuj, Evropo? Devedesetdruga, treća? Nisu krivci primitivci što su pokupili mast, korov nikne gdje god stigne, ma svaka njima čast... Glupo bi bilo da je sad pišem još jednom?

Godinama unatrag, kao rekorder rasprodanih koncerata u nas, za koje su se karte čekale u po nekoliko stotina metara dugim redovima, reklo bi se da ste zavist nekih pošteno zaslužili. Laska li vam to?

- Rekao sam u Lisinskom, povodom tih redova, da bi se svaki prosječni estradni jadnik odmah slikao za Facebook kraj njih, ali vjerojatno se zato prosječnima i ne događaju takvi redovi. I još rekoh da će se svaki natprosječni estradni jadnik (što i nije neki problem biti) prvo ipak zapitati “zašto?” To povjerenje je iznad svih Grammyja i Oscara. Odavno sam naučio da je ono”oduševiti publiku” kategorija za početnike. Lako je jedan put oduševiti publiku, to se može dogoditi svakom sezoncu. Daleko je teže još jedanput ne razočarati publiku. Posebno ne takvu. I, da si ne lažemo, vidio sam neke fotografije, ali ono što me je najviše impresioniralo nije bila dužina tih redova nego likovi u njima. I o tome sam već davio, u “Kerempuhu” ponajviše, parafrazirajući ono “Kakvi Francuzi - takva Edith Piaf”. Neću vam podilaziti, rekoh ljudima u gledalištu, ali ako si po toj logici onakav kakva ti je publika, onda ja uopće nisam loš... I naravno da to odmah pokrene stroj zavisti i osporavanja, i oduvijek sam na meti kojekakvih protuha, najčešće političkih, što normalnom čovjeku ipak nikako ne može laskati.

Iako se vaša riječ kod fanova i u javnosti općenito sluša i prihvaća s osobitom specifičnom težinom, rijetko dajete intervjue. Jeste li sve bitno već kazali u pjesmama, umorili se ili ne vidite od toga mnogo vajde?

- Počeo sam pisati zbog loših novinara, učinilo mi se da mnogo bolje pričam nego što oni bilježe, onda su me Sloba i njegova družina potpuno skinuli s televizije i medija, a Oni Naši su poslije nekako zaboravili da me vrate. U međuvremenu su došli još i Ovi, koji me sasvim izvjesno neće kandidirati za Medijsko lice godine, ali više nije ni važno. Za dvanaest godina, koliko sam bio “skinut”, ukapirao sam da mogu i bez medija. Oni koji me dosad znaju, znaju me, a oni koji me još ne znaju, i bolje da me ne znaju. Da ne potežem ponovo Broj Jedan, ali malo sam prestar da dijelim ulaznice u jutarnjim programima, lijepim plakate sa svojom facom po nadvožnjacima i fotošopiram se na fotografijama za društvene mreže.

Kad promislite o svemu što se događa na planetu, što mislite, ide li ovaj svijet “u Honduras”? I kao socijalno angažirani umjetnik, što mislite o društvenom stanju u našoj regiji? Kako prethodno navedene situacije djeluju na vaše stvaralaštvo - kao borba dobrodošla za inspiraciju ili paralizirajuće?

- Natjerali ste me da ponovo citiram svog omiljenog kantautora, ali u “Tri posleratna druga” postoji pasus o tome da je nekad, dok smo rasli, najveća uvreda za nas bila kad bi “mračne emigrantske sile” našu domovinu nazvale umjetnom tvorevinom, a kad smo odrasli, najveća uvreda za nas je bila to što smo shvatili da je to istina. Moja domovina danas se naziva Regija, u kojoj su svi Regionari otišli u Honduras na svoj način. Ironično ili ne, jednom su me nazvali posljednjom jugoslavenskom zvijezdom, ali činjenica je da se među mojih posljednjih desetak koncerata mogu nabrojati i Skoplje i Maribor. Putovanje između tih točaka još uvijek pomalo sliči na put vremenskim strojem. Ali svuda je ista priča i svi očekuju promjene, zaboravljajući da su promjene obično promjene nagore. Nije mi to nimalo inspirativno, pokušali su me nedavno isprovocirati pitanjem zašto se ne izjašnjavam o Kosovu pa sam ih podsjetio da sam “Ne lomite mi bagrenje” napisao 1986., a samo koju godinu kasnije, na koncertu u Beogradu, tu sam pjesmu najavio kao pjesmu o dobru i zlu, a ne o Srbima i Albancima, objasnivši da bi i prevedena na albanski sasvim sigurno sačuvala svoju tragiku. Samo da rata ne bude? 1987. Svijet ne možeš spas’ti pjesmom, ponovo citiram Balaševića. Pojavi se neki psihopat zamagljenih cvikera i nadjača dernjavom sve stihove ovog svijeta. Došlo je vrijeme da angažirani ipak moraju biti ljudi, a ne pjesme. Što bi rekao legendarni Djed iz “Kalendara mog djetinjstva”, neću se nervirati oko toga. Nervirat ću se oko nečeg drugog!

Što mislite, fali li nam svima danas općenito topline (da ne upotrijebimo onu pretencioznu riječ “ljubav”)?

- Honduras je definitivno globalna destinacija. Breaking news će nas do kraja potpuno “brejkingovati”. I to nisu teme s kojima se dalje mogu šaliti. Terorizam, vojni udari, migranti, idioti u predsjedničkim kampanjama? Izopačit će nas, postat ćemo razočarani ako se nikakvo zlo ne dogodi na Olimpijadi. Još kako fali ljubavi. Ali bojim se da je ljubav zanat koji izumire. Bar ona ljubav kakvom je znamo. Djeca rastu s drugim kodom, “apgrejdani” za stupanj opreza i bezosjećajnosti, ali ne treba ih žaliti. Treba žaliti nas sentimentalne, emotivne, prevaziđene...

Mogu li vas potezi kao kad su proteklog ljeta posječena dva stabla što ste ih u Novom Sadu posadili kao dar supruzi Oliveri obeshrabriti, učiniti malodušnim?

- Ne, ne mogu oni posjeći koliko ja mogu posaditi, rekao bi spomenuti Djed. Moja Olivera, klinci, unuke, promjene kroz koje prolazimo skupa i svatko za sebe, uspjesi koje dijelimo i teškoće koje nas okupe, to je moj mali svijet. A Veliki Svijet se valjda i sastoji od, koliko, sad već nekih sedam milijardi malih svjetova? Bez brige, ja ću svoj djelić učiniti najljepšim mogućim. A ostali neka se uklapaju kako znaju...

Iako vas mnogi smatraju ponajboljim kantautorom s ovih prostora, pokojnim kolegama Kemalu Montenu i Arsenu Dediću skinuli ste kapu u pjesmama što ste im ih posvetili. Koga smatrate preostalim “odlikašima” i vidite li da se pojavljuju neki novi klinci?

- Mala zabuna je u pitanju, Arsenu sam te stihove posvetio još davno, u nekoj TV emisiji, “Most generacija”, pa je potegnuta stjecajem tužnih okolnosti, a s Kemom je nešto drugo, bili smo prijatelji. U svakom slučaju, i jedan i drugi su zaslužili mnogo više od mojih stihova. Po tragu koji su ostavili za sobom još dugo će tumarati generacije i generacije autora i bojim se da će se mnogi i zagubiti. Ne volim da nas prebrojavam i nemam pravo da nas rangiram, ali žalosno je da su svi koje bih eventualno spomenuo već odavno na rezervi. Mogu govoriti samo o sebi, isprva sam očekivao da će se svakog časa pojaviti klinac s rukama u džepu farmerica i otpuhati me, kao što sam ja otpuhao one pingvine s leptir-mašnama, u Opatiji, sedamdesetosme. A onda sam se počeo miriti s tim da se tu i tamo pojavi Istarski Balašević, Slovenski Balašević, Slavonski Balašević. U eri Kineskih Balaševića, ostalo mi je jedino da opravdam certifikat originala...

Za razliku od spomenutih, neki umjetnici iz bivše države, poput vašeg davnašnjeg suradnika Bore Čorbe, angažirali su se radikalno društveno-politički, možemo reći i nacionalistički. Kako da im mi, publika, nakon svega i dalje vjerujemo kad nam pjevaju ljubavne pjesme?

- Talent stiže do nas neznanim putevima, pa nije ni čudo da se usput negdje tumba kao paketi u poštanskom kombiju. Koji zbog toga ponekad stignu oštećeni. Postoje tako poete bez poente, koji uglavnom završe kao kafanske atrakcije, jer imaju taj dar da rimuju sve sa svačim, naša, čaša, flaša, vaša, kaša, snaša, Osman-paša, Bembaša? Oni ambiciozniji čak krenu u potragu za poentom, sklope par rima pa probaju da otkriju da li bi to moglo nešto da znači, dok najuporniji čak naprave i posao od toga. Što se tiče Bore Čorbe, proveli smo u “Ranom Mrazu” skupa oko četiri dana, po meni tri više nego što je trebalo, to je bio neuspješan pokušaj producentske kuće da spase propadajući “Suncokret”. Poezija nije zanat, barem nekima nije, ali i kod nje vrijedi ono da majstor na prvi pogled prepozna majstora u šegrtu, i obratno. Nekolegijalno bi bilo da svoje mišljenje o njemu iznosim u tisku, pa sve i kad bi bilo pozitivno...

Vi ste u svojoj poeziji ismijavali vođe u ratno doba, kada to baš nije bilo bezopasno. Srećom, oružje je ušutjelo, ali može li se savjestan čovjek na ovim prostorima pozvati na apolitičnost, danas, kada se većini ljudi glavno politiak vrti oko punog frižidera i plaćenih režija?

- U pitanju je bio čisti instinkt, koji se veoma lako definirao kao stav, maltretirali su me čitavo desetljeće, ali žalim jedino zbog svoje obitelji koja je trpjela svašta za to vrijeme. Iako to sve i jesam radio najviše zbog njih. Rušenje Miloševića shvatio sam kao misiju, ne kao rušenje namćora u kondukterskom odijelu, nego kao rušenje sistema koji proizvodi rat, sankcije, bombardiranje mostova i u mom gradu. Mogao bih reći da sam postao apolitičan odmah nakon tog petog oktobra, ali onda bih nehotice priznao da su ti koje smo doveli na vlast bili “politični”, a radilo se samo o gomili nedoraslih i gramzivih tipova. I bojim se da je svuda tako. Nekad smo TV Dnevnik gledali s respektom, nisu puštali kamere u skupštinu niti su puštali ton pod priloge, izdržali bi da tih tridesetak sekundi djeluju ozbiljno i strogo i mislili smo “joj, kako su samo pametni ovi što vode državu”. Direktni prijenosi pomalo, a iskustvo još više, doveli su do toga da shvatimo da se uglavnom radi samo o proračunatim karijeristima, maherima i tračerima, koji se od nekadašnjih parazita razlikuju jedino po tome što više ne igraju “podmornice” na sjednicama, nego sad praše “Candy crash” na telefonu...

Mnogo dugih godina od vašeg posljednjeg albuma obradovala nas je vijest da razmišljate o novome, koji ćete izdati na romantičnom, staromodnom nosaču zvuka - vinilu. Što vama znači pucketanje s gramofonske ploče i možete li nam općenito reći nešto više o tom projektu?

- Na žalost, ne, ali ne zato što je tajna. Imam odličnu ekipu muzičara, koji su mi i prijatelji (što se vidi na koncertima, nadam se) i svaki čas se nađemo u studiju, malo prepravljamo stare, malo pravimo nove pjesme, muziku za kazališnu predstavu, koješta. Meni je osobno najdraža tamburaška koju sam napisao za Oljin rođendan, 29. aprila. Ima dosta novih snimaka, ali nemam pojma što bi se od tog našlo na ploči. Priznajem da mi je super, to retro, ali se plašim da će biti previše materijala. Ja to radno nazivam “backup”, Broj Jedan bi to vjerojatno upisivao u svoj blokić, ali ne bih riskirao da sve to još dugo nosim samo u glavi. Prolupat ću za koju godinu i onda smo gotovi...

Na vašem službenom Facebook profilu https://www.facebook.com/Balasevic.Djole/ objasnili ste značenje arhaizama koje često upotrebljavate u svojoj poeziji, dali van anegdotu s vjenčanja sa suprugom Oliverom…

- Ops. Nisam znao da imam službeni profil... Pa, i nemam ga, sve su to fanovi, većinom dobronamjerni, u kontaktu smo u posljednje vrijeme. Olja to pokušava sistematizirati, pa su joj već ustupili Balašević.com (hvala, Srđane), tako da ove jeseni pokrećemo svoj pravi sajt, gdje će biti svih informacija, snimki i tekstova iz prve ruke. Publika, što je malo rogobatan naziv za ljude na koje mislim, prilično je pismena i uglavnom komuniciramo prečicom, preko neba. Na posljednjim koncertima u Švedskoj, još prije nekoliko godina, organizator je bio šokiran jer je koncert u Göteborgu bio rasprodan i prije nego što je on donio flajere iz Stockholma. Čuj, flajere...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo