'U ZEMLJI KRVI I MEDA'

EKSKLUZIVNO IZ NEW YORKA Tena Štivičić na premijeri filma Angeline Jolie o ratu u Bosni: Uspjela je!

    AUTOR:

  • OBJAVLJENO:
  • 09.12.2011. u 18:49

Tena Štivičić, hrvatska dramaturginja, za Jutarnji piše o glamuroznoj premijeri prvog redateljskog filma slavne glumice ‘U zemlji krvi i meda’

U jednom trenutku prije nekoliko godina osjetila sam odjednom veliku krivnju što o tom ratu koji se dogodio u Europi, koji je rat moje generacije, gotovo da ne znam i ne razumijem ništa, kaže Angelina Jolie , dan nakon premijere filma “U zemlji krvi i meda”. Sjedimo u apartmanu Morgan hotela Waldorf Astoria na Park Avenue na Manhattanu. Treći je dan otkako sam doputovala i tek sam sad, i tek na njezinu intervenciju, uspjela dobiti termin da porazgovaramo nasamo.

Američki mediji oduševljeni glavnom glumicom: Sarajka Zana Marjanović ukrala show Angelini Jolie

Stigla sam iz Londona prije dva dana, već putem pomalo zažalivši što sam se uhvatila ovog posla.

Razmišljam o tome što zapravo znam o Angelini Jolie. Vrlo malo. Sumnjam u sve što sam ikad pročitala o njoj u novinama, a posljednjih godina, otkad su postali nesagledivo popularni, više i ne čitam. Ne vjerujem ni u ono što čujem, a ne bih se upuštala ni u analizu njenih predagoških sposobnosti ni u još mnogo kompleksniju analizu fenomena posvajanja djece iz zemalja trećeg svijeta.

Njezin humanitarni rad mnogima ide na živce - uz status zvijezde danas kao da mora ići neka vrsta društvenog angažmana. Evo, Lady Gaga je baš zakazala sastanak u Bijeloj kući o temi nasilja među djecom u školama. Načelno mislim da humanitarni rad stavlja flaster na prostrijelne rane za koje su često odgovorne upravo one zemlje iz kojih humanitarci dolaze. Ipak, Angelina Jolie, povrh četrdesetak putovanja koja je obavila kao ambasadorica UNHCR-a, lobira i za uvođenje novih zakona i promjenu postojećih, uglavnom onih koji se tiču djece. Osnovala je fondaciju koja pruža besplatnu pravnu pomoć djeci azilantima i sličnu koja pomaže stradalnicima s Haitija. No, to su suhe informacije.

Jedino što stvarno znam, a to sam saznala krišom, jest da je napisala jedan sasvim iznenađujući scenarij koji sam pročitala prošle godine.

Za svoj redateljski i scenaristički debi upustila se u temu koja, ma i najbolje izvedena, mnogima u Americi neće biti primamljiva. Upustila se u priču koja je delikatna i u temu o jednom ratu koji više nije popularan na svjetskoj sceni.

I to mi je u startu simpatično.

O tome razmišljam na aerodromu. Konačno stižem na red, carinica mi uzima otiske prstiju i traži da gledam ravno u kameru kako bi me fotografirala. Ja je gledam, gnjevno kao na svim svojim pograničnim američkim slikama, stisnute vilice i mislim, i nadam se, da mi neće pobjeći iz usta ništa sarkastično.

Vozač izvikuje spasonosno Miss Tina Stivikik i krećemo. I nakon dvadesetak minuta jednoličnoga, bezličnog prigradskog pejzaža okolice autoceste, taksi se popne na laganu uzbrdicu i na horizontu se ukaže skyline Manhattana. Onaj iz filmova.

I tu nema druge nego se naglas nasmijati od miline. Odmah zaboravljam put i prestaje me boljeti zub.

Svijet Waldorf Astorije kao da je svjetlosnim godinama udaljen od svijeta imigracijskog reda, a onda još nekoliko tih istih godina više od svijeta u Angelininu filmu. Glumačku ekipu sastavila je s prodručja bivše Jugoslavije ili, kako se to sada, a i na engleskom, kaže, iz regije. Scenarij koji je glumcima poslala na čitanje nije bio potpisan. “Bilo mi je bitno da se glumci odazovu scenariju, priči, a ne imenu.”

O svojoj glumačkoj ekipi govori emotivno i često ponavlja da se oslanjala na njihovo poznavanje događaja i u njihovim sjećanjima tražila autentičnost filma.

Iako je u danima oko premijera i konferencija za novinare običaj iskazivati zahvalnost ekipi, Angelina Jolie to podupire i konkretnim potezima. Cijelu glumačku ekipu, među kojima i glumce s razmjerno malim ulogama, dovela je u New York. Smjestila ih je, o svom trošku, s obiteljima, u Waldorf Astoriju, pravu njujoršku instituciju.

U lobiju hotela izložene su fotografije slavnih hotelskih gostiju. Tu su odsjedali političari i kraljevske obitelji, Winston Churchill, Hirohito, John F. Kennedy, Franklin Roosevelt, kraljica Elizabeta i zvijeze poput Sinatre, Carryja Granta, Grace Kelly i mnoge današnje. Poput Angeline.

Ali dovesti ovako veliku ekipu, na toliko dugo, gotovo je presedan. Između glumaca i redateljice očito vlada velika simpatija. I oni o njoj imaju samo riječi hvale.

Dočekuje me Rade Šerbedžija, a već u liftu susrećemo Gorana Kostića, sarajevskoga glumca koji posljednjih dvadesetak godina živi u inozemstvu. Goran tumači glavni lik, Danijela, bosanskog Srbina, policajca iz vojničke obitelji koji na početku rata postaje kapetan u srpskoj vojsci.

Njegova oca, glavnog negativca, generala Nebojšu Vukojevića, igra Rade Šerbedžija. Srpskog komandanta, zatravljenog nacionalnim mitom, progoni sjećanje na zloglasnu Handžar diviziju koja je u Drugom svjetskom ratu prošla selom i pobila mu obitelj.

Radi su dosad nekoliko puta nudili uloge u američkim produkcijama filmova o ratu u Jugoslaviji. I tek je sada pristao.

“Nebojša je lik zaslijepljen mržnjom, svojom prošlošću, koji je u vrtlogu novih događaja ugledao priliku da osveti žrtve. U tom smislu naravno da nema pravo da se sveti nakon šezdeset godina, ali u tome i jest tragika tog lika jer on nije ubojica koji ubija sa slašću nego misli da čini pravedno djelo i time je njegova pozicija još tragičnija. I on je, na neki način, žrtva rata koji traje stoljećima. Činilo mi se da je priča pogođena, da je to scenarij koji obećava. Dosadašnji scenariji bili su crno-bijeli, akcijski filmovi smješteni na Balkan, s time da igraš Arkana ili Karadžića. Nije mi padalo na pamet da se vežem uz lica koja su značila to što su značila u našim životima”, kaže Rade.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Izdvajamo