Elizabeta Gojan, jedno od zaštitnih lica HTV-a, britko i jasno progovara o Hloverki Novak-Srzić, njezinu nasljedniku Renatu Kuniću, objašnjava zbog čega na HTV-u nema više vanjskopolitičkih emisija i otkriva što bi napravila kada bi se u njenom životu pojavio idealan muškarac.
• Prati vas glas vrlo profesionalne novinarke na HTV-u. Laska li vam to?
- I ja se, uostalom kao većina, bez obzira na struku, trudim što bolje obaviti svoj posao i, naravno, drago mi je da se to vidi i čuje. Laska li mi? Ne bih to baš tako nazvala! Ja sam sada zaista prestara da bi mi samo laskanje bilo potvrda moje kvalitete. Ali, znate, nije vam svejedno kad vam ljudi prilaze na cesti, u dućanu, na placu i pitaju gdje ste, zašto vas više nema na ekranu kad ste njima najbolji… To je znak da su godine rada i truda, usprkos marginalizaciji, ostavile trag kod gledatelja!
• Što mislite, zbog čega je u vašem poslu sve manje profesionalaca?
- Ha, ponavljam to uvijek… svaki posao ima uobičajeni tijek napredovanja ili bi ga trebao imati. Često novinarstvo uspoređujem s poslom krojača ili krojačice. Ne zavaravajmo se, nije novinarstvo nikakav kunst, to je zanat kao i svaki drugi. Naravno, i za njega morate imati neke predispozicije, nadarenost, biti obrazovani… No, kao i krojačica koja odmah ne šiva toaletu za dodjelu Oscara, nego prvo uči parati, krojiti, šivati… tako i novinar mora proći sve stepenice u novinarstvu - vijesti po gradu, naučiti napisati vijest, informaciju, proširenu informaciju, izvještavati, prvo s placa, pa tek onda iz Sabora, raditi reportažu, voditi Vijesti, pa tek onda Dnevnik, proći sve redakcije da bi završio u najelitnijoj - vanjskopolitičkoj redakciji. To posljednjih godina jednostavno nije slučaj i to se vidjelo u programu!
• Nedavno je smijenjena Hloverka Novak-Srzić, glavna urednica Informativnog programa HTV-a. Što očekujete od njenih nasljednika?
- Život me naučio, pa je moja prva reakcija uvijek - samo da ne bude još gore. S druge strane, kao čovjek, uvijek se nadate da će novo donijeti pomak nabolje, ne prepuštate se pesimizmu. To je jedna od odlika ljudskog bića. Kažete ‘njenih nasljednika’, kao da ih je više. Ja znam i, za sada, vidim samo jednog, Renata Kunića. U svakom slučaju, ne bih mu bila u koži, nikako ne bih… Lako je za moja očekivanja, mislim da su trenutačno veća očekivanja gledatelja koja će on morati ispuniti i samo se nadam da mu to, s programom kakav je zatekao, ne bude doslovno Sizifov posao! Renato i ja znamo se još iz ‘Zagrebačke panorame’, dakle, više od 20 godina, on je profesionalac i to što on sada radi, kako je sam rekao, jest neka vrsta prijelazne, ‘tehničke vlade’ Informativnog programa. Pričekajmo, naravno, ne predugo, strpljenje je i gledateljima i nama novinarima doslovno pri kraju.
Dnevnik je predug, pa...
• Prije mjesec dana na sjednici Vijeća HRT-a upozorili ste da je vanjskopolitička redakcija na HRT-u zapostavljena. U kom smislu?
- U svakom smislu! Vrlo često u središnjem Dnevnik nema ni sekunde vanjske politike, ona se doživljava kao ‘nužno zlo’, najbitnije je ‘koliko traje’, po mogućnosti minutu i 30 sekundi za sve događaje u svijetu. Nije bitno koliko je prilog kvalitetan, čak i ako je dulji od tih 90 sekundi. Kada je Dnevnik predug, izbacuje se vanjska politika, to je, kao najjednostavnije i najbezbolnije… Za koga?
A onda dođe ljeto, tzv. sezona kiselih krastavaca, eh, onda smo mi, novinari vanjske politike, najtraženija bića u Informativnom. Možemo trajati, ako urednicima Dnevnika treba, i po deset minuta.
Uostalom, pune tri godine javna televizija, Hrvatska televizija, nije imala vanjskopolitičku emisiju, a ima dva kulinarska showa. Nevjerojatno, zar ne?
• Zbog čega smatrate da je vanjskopolitička redakcija svojevrsni recycle bin za neiskusne novinare?
- Ta je rečenica izrečena u kontekstu, pred članovima Vijeća (bili su tamo i novinari), i cijela je glasila: ‘U posljednje dvije godine odlukom glavne urednice Informativnog programa Hloverke Novak-Srzić u Redakciju vanjske politike, u kojoj već ima 17 novinara, priključeno je još troje novinara bez ikakvog vanjskopolitičkog znanja i iskustva’. Učinjeno je to bez ikakve potrebe, jer više nas je nego dovoljno, što zbog pokušaja pacifizacije, što zbog lakonskog i jednostavnijeg rješavanja problema, što zbog lokalpatriotskih odnosa…
• Na sjednici Vijeća naglasili ste i da neki urednici pitaju je li Pelješac poluotok i tko je Pyongyang. Što im odgovarate?
- Na sreću, nisu mene to pitali!
• Zbog čega na HTV-u nema više vanjskopolitičkih emisija? Koliko su i jesu li za to stanje krivi i novinari i urednici jer se možda ne znaju izboriti za emisiju, odnosno ne znaju svoju ponudu atraktivnije prezentirati?
- Ma ne mislim da novinari ne znaju prezentirati svoje ideje ili da se za njih ne znaju izboriti. To bi bilo prejednostavno i nategnuto objašnjenje. Redakcija je kontinuirano nudila projekte koji su se glatko odbijali jer nikome nisu bili u interesu!
I sada imamo samo polusatne ‘Paralele’, za koje smo se jedva izborili, kojima stalno mijenjaju termin, ali koje imaju konstantnu gledanost između 4 i 6 posto, što je gotovo dvostruko više od nekih razvikanih projekata. To je normalno, urednici se mogu posvetiti emisiji jer samo nju rade, izmjenjuje ih se dvoje svaka dva tjedna.
Ugašeni u ratu
No, ‘Paralele’ se, ipak, samo fenomenološki bave vanjskom politikom! Pouzdano znam da su gledatelji željni vanjskopolitičkih vijesti, potrebna je barem još jedna prava vanjskopolitička emisija koja će ih informirati o događajima u svijetu koje jednostavno ne vide u ostalim informativnim emisijama, a važne su i za Hrvatsku i za, ako baš hoćete, svakoga od nas ponaosob!
• Koliko ste vi dugo u vanjskopolitičkoj redakciji?
- Od njezina ponovnog osnivanja. Kratko je, naime, njezin rad ugašen tijekom najžešćih borbi u Domovinskom ratu, od kraja 1993.
• Koliko jezika govorite?
- Dovoljno da pokrijem zemlje germanske, romanske, ali i ugrofinske skupine jezika. Naime, moj pokojni otac je bio Mađar, pa sam taj jezik govorila s njegovim roditeljima, mojim nagymamom i nagytatom.
• Jeste li u sklopu posla u prosjeku češće na terenu ili u redakciji?
- Sada u redakciji, definitivno.
Tata je umro, mama je teško
• Tko se brine o vašim sinovima, Viktoru i Patriku, dok ste na putu?
- Brinuli su se mama i tata. No, tata je umro prije godinu i pol, a mama je nakon teškog moždanog udara prije pet mjeseci u prilično teškom stanju, tako da su stvari trenutačno jako komplicirane. Uvijek imam dadilju, Viktor i Patrik ne daju da kažem babysittericu, navodno nju imaju samo bebe, a oni su već veliki, hm… Sada mi najviše pomaže nećakinja Matea i moja sestra Marija.
• Kako je biti samohrana majka blizanaca?
- I teško i predivno - kao i svako majčinstvo!
• Viktor i Patrik uskoro će navršiti deset godina. Kakvi su učenici?
- Za sada su odlični. Da ne ureknemo.
• Prolazite li s njima školsko gradivo? Što mislite, jesu li preopterećeni, odnosno može li im škola pružiti kvalitetno znanje?
- Prolazim, naravno, kao i svi roditelji. Ipak, priznajem da mi je cilj da budu samostalni, što oni već donekle jesu i tu sam jako ponosna na njih! Idu u izvrsnu školu, klasičnu, ‘Izidor Kršnjavi’, imaju izvrsne ‘učke’, kako ih oni zovu, i kvalitetno će znanje sigurno dobiti. A da su preopterećeni - definitivno jesu!
• Čime se bavite u privatno vrijeme? Imate li kakav hobi? Izlazite li i na koja mjesta?
- Bavim se djecom, pranjem i glačanjem, kuhanjem… Stignem pročitati pokoju knjigu, ali ne toliko koliko bih željela. Rijetko izlazim - uglavnom je to dobra kazališna predstava ili koncert, ne isključivo klasične glazbe. Evo, spremam se ići na Spandau Ballet krajem veljače.
• Priželjkujete li da u vaš svijet uđe muškarac koji će vas oboriti s nogu?
- Draga moja, mene s nogu sada može oboriti samo bolest ili umor!
Volim lomiti injeru i umakati je u altichu
Koje ste sve zemlje proputovali i koja je na vas ostavila najveći dojam?
- Zaista sam puno putovala! Oduševila me Šri Lanka, puno više od Indije. Velika je šteta što je rat između vladinih snaga i Tamilskih tigrova uništio turizam prekrasnog otoka. Fascinantan je i Čile, iako sam se tamo fizički naradila kao nigdje, zbog vremenske razlike s Hrvatskom i udaljenosti - doslovno nisam spavala i u avionu na povratku iz Antofagaste ili Punta Arenasa u Patagoniji prekoputa Ognjene zemlje pisala tekst da bi ga trčeći stigla montirati čim se vratim u Santiago. S jedne strane iscrpljujuće, ali toliko fascinantno da odmah zaboraviš teškoće.
Koja je najegzotičnija hrana koju ste kušali na tim putovanjima?
- Pa, ne znam je li najegzotičnija, ali volim jesti tj. lomiti etiopsku injeru i umakati je u wot i alitchu. Vjerojatno tu proradi genetika, moj mađarski dio, odgovara mi ta pikantnost, što li.