ZAGREB - Iako se novi film Ivone Juke, “Ti mene nosiš”, reklamira gotovo potpuno likom Zdravka Mamića kao idolom djevojčice Dore koji progovara s laptopa, mnogo bi bliže istini bilo reći da ovaj film “nose” glumci i karakteri… možda ponajviše od svih lik kojeg tumači Voja Brajović: lik dementnog intelektualca o kojem se brine kći, filmska redateljica koju igra Lana Barić.
S Vojom Brajovićem, srpskim glumcem, razgovarali smo, nažalost, telefonom - baš je bio otišao iz Zagreba, nakon što je nekoliko dana glumio u Horvatovima, novoj dramskoj franšiznoj seriji koja se priprema u Hrvatskoj. Nema sumnje, Voja Brajević je u Zagrebu - još iz vremena socijalizma i “Otpisanih”, kad je glumio karizmatičnog ilegalca Tihog - rado viđen glumac.
Od Ivone Juke dobili ste njezin scenarij filma, u kojem jedan od likova, jedan od očeva, boluje od Alzheimerove bolesti. I - vidjeli ste se u njemu.
- Jest, ta je uloga za svakog glumca izazov. I kao redatelj i kao pisac, Ivona je kompletan autor. Gledao sam jedan njezin kratki film, što mi je bila garancija da je riječ o vrlo darovitom mladom stvoru, s tako emotivnim odnosom prema ljubavi koja se nikad ne može na pravi način realizirati, pogotovo kad se radi o kćeri i ocu koji je je obolio od tako čudne i zamršene bolesti. I moram reći da je ona tu ulogu napisala prije svih filmova iz visoke svjetske produkcije. Zadnjih godinu-dvije ima nekoliko filmova koji se tom temom bave.
Pobjednik Cannesa prije 3 godine, Michael Haneke, također o tome govori.
- Ona je to napravila prije i žao mi je što nije imala priliku prije i lansirati svoj film. A ja gotovo da sam se zabrinuo hoću li moći tog oca odigrati na pravi način - da se kod gledatelja javi empatija. Ima tu nekoliko slojeva, ne samo bolest, nego pad čovjeka, intelektualca kojemu je to u tranzicijskim okrutnim okolnostima možda i bijeg od stvarnosti. Duboka je to priča. Ali možda vi to znate i bolje od mene, jer ja nisam vido završnu verziju.
Niste gledali fim?
- Ne, ali dok smo snimali, vidio sam koliko je Ivona zahtjevna, pedantna, nepopustljiva, uvijek istjera ono što je zamislila… ponekad glumci hoće riješiti neku situaciju linijom manjeg otpora, iz nekog umora, preopuštenosti, ali ona jako dobro s njima radi, izvlači ono što oni i ne znaju da imaju.
Je li se dogodilo da ste u nekom trenutku imali jednu zamisao, Ivona drugu, pa ste se našli u klinču?
- Dopuna ideja, otvoreni pristup u kojem ona nikad unaprijed ne kaže ‘ne’ nego sasluša, prihvati, obraduje se - to je njen pristup. Iako je za vrijeme snimanja imala čistu sliku, znala je točno što hoće, ona nema zahtjeve, ne inhibira glumca, nego ga inspirira.
Voja Brajović i Lana Barić
Vašu kćerku glumi mlada Lana Barić, odlična glumica, a i po svom izgledu paše ulozi - nije seks-bomba, nema goleme štikle, djevojka je ‘iz susjedstva’… Kako ste surađivali?
- Snimali smo kao da imamo već dugo zajedničko iskustvo, a nismo ga imali uopće. A što se tiče glumica seks-bombi, nijedna dobra glumica, ni na Zapadu ni na Istoku, ustvari nije bila takva, osim možda Marylin Monroe. Bila je tako obilježena, a mislim da je bila mnogo darovitija od tog imidža. Sve ju je to samo sputavalo, da ne kažem da ju je možda stajalo i života.
Koliko je trajao vaš dio snimanja?
- Možda sam imao dvadesetak dana snimanja, ali sve skupa, i razgovora i proba mjesec i pol. Jer Ivona radi nešto vrlo dragocjeno, ona ima probe s glumcima.
U jednom trenutku u filmu se morate prilično razgolititi, pokazati se potpuno goli s leđa. Je li vam to bio problem? Jeste li to već radili?
- Ne, nisam! Ali to razgolićenje je za tu situaciju i ulogu u kojoj je taj čovjek možda najbolji kostim. To je ustvari jedan vrlo potresan trenutak.
Upravo ste se vratili u Beograd iz Hrvatske, gdje ste snimali serijal ‘Horvatovi’.
- Da, radi se o dramskom serijalu, po španjolskoj franšizi, koja se zvala Seranovi, a radila se i u Srbiji, gdje se zvala Sinđelići, kao jedna obiteljska serija, vrlo edukativna. Nadam se da će i u Hrvatskoj dobro proći. To je sada tako adaptirano da se događa u suvremenom Zagrebu. Ja sam igrao jednog od braće Horvata. U Beogradu se još uvijek prikazuje i ima, kako se to kaže, najveći ‘šer’ u prikazivanju dramskih serija. To nije ni sit-com, ni sapunica, nego vrlo duhovita porodična priča, s edukativnim momentom koji se tiče djece, puberteta… Glavni junak ima tri sina iz prvoga braka, jedan ima 18 godina, drugi 12, najmlađi 8, i on se ženi ženom koja također ima dvije djevojčice iz prvog braka…
Nešto poput ‘Pozorišta u kući’?
- Dobro ste se sjetili. Ili poput prvog dijela serije ‘Bolji život’. Mislim da je i u bivšoj državi bilo pokušaja da takvi dramski, ali vrlo pitki serijali budu prisutni na malim ekranima. Prostor kiča i šunda se sve više širi, djeca se sve više truju zamjenom za prave vrijednosti, od reality showova do sapunica, banalnih komedija… ne znam što bih prije rekao. To je pritisak na mozak čitavih generacija. Više ne znate u što ćete djecu kanalizirati, i ako ih usmjeravate k nekoj pravoj stvari, možda će imati samo probleme jer će biti iznimke u svojoj sredini, pogotovo u nekom nacionalističkom ludilu, poplavi mržnje… sve su to oružja struktura koje tako održavaju svoju vlast. Pa i Ivonin film se vrlo oštro bavi ocjenom onoga što se zbiva u društvu.
Vi ste se sad vratili u Beograd u osjetljivom političkom trenutku, kad je Vrhovni sud donio presudu kojom je rehabilitiran Draža Mihailović... Kako to doživljavate?
- S te strane mogu samo zahvaliti bogu, iako nisam neki veliki vjernik, što moji roditelji nisu živi, pa nisu morali doživjeti tu potpuno besmislenu reviziju povijesti. Ali potpuno besmislenu, nitko nije tražio da se sada ponovo sudi četnicima, znači nikakvog pritiska za revizijom nije bilo. Moji su roditelji bili na strani mladih avangardnih ljudi koji su se borili za neko novo društvo, tako su se i našli, tako smo se rodili i moj brat i ja… oni su sada mrtvi, nadam se da se ne prevrću u grobu. Ja se pravim da me se to ne dotiče, ovo što mi je ostalo od života posvećujem uvijek nekoj svojoj najužoj obitelji, tu su moja djeca, moja partnerica u životu…
Što sada radite u kazalištu?
- Radim novi tekst jednog značajnog američkog pisca, Cormacka Mc Carthyja, koliko vrijeme meni i Sergeju Trifunoviću dopušta. Jer, to je duo drama, ‘The Sunset Limited’, ne znamo još kako ćemo je prevesti. Moguće i da ću ponovno raditi, što mi zasad zvuči vrlo intrigantno, s Dinom Mustapićem, koji treba režirati jedan projekt Aristofanovih Ptica u Budvagrad teatru, mislim da je tu i neka suradnja s Banjom Lukom, Tuzlom… Igram još uvijek svoje predstave u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, zasad imam pet naslova, a u Ateljeu 212 dva naslova. Zasad igram samo jedan, ‘Egzibicionista’ Dušana Jovanovića, predstavu koja je stara 12 i pol godina i još uvijek je igramo. Nedavno sam imao vrlo zanimljiv kazališni izazov, ‘Dnevnik o Čarnojeviću’ Miloša Crnjanskog…
Divan tekst, ali gotovo nezamisliv u kazalištu…
- Pa to je gotovo nemoguće dramatizirati, i tako je i napravljeno, kao ispovijest u prvom licu, a opet preteča jedne postmodernističke, u najboljem smislu, literature, možda čak i preteča Kafke. Režirao je Miloš Lolić, mladi, perspektivni kazališni radatelj. I još uvijek igramo Andrićevu ‘Gospođicu’…
To gostovanje smo sa zadovoljstvom gledali u Zagrebu, u ZKM-u.
- E pa baš mi je milo, i ja sam uživao u tom gostovanju. Glumcu, i svakom drugom umjetniku, i ne treba druga plaća u životu.
Prepoznaju li vas još uvijek najviše kao Tihog, iz ‘Otpisanih’?
- Ljudi se vole sjetiti toga, jer se sjete svoje mladosti, a možda i mladosti svojih roditelja… meni je nedavno jedna vrlo zrela osoba rekla ‘moj tata vas obožava’… slikali smo se da bi on to pokazao svom tati…
Hoćete li doći na premijeru filma u Zagreb?
- Nažalost, neću moći, imam predstavu. Volio bih doći i zbog sestara Juka, koje su bile jako ozbiljne u cijelom poslu. A ja sebe ne mogu da vidim očima na ekranu, ni na malom ni na velikom. Ali možda bi mogla doći moja supruga Milica. To bi mogli organizirati.