Ima jedan zločesti novinar koji je rekao “Ćiro traži klupu, eno mu je na Zrinjevcu”. - Nije istina da tražim klupu. Uopće se ne vidim više na terenu kao čovjek koji bi demonstrirao nešto, vikao na igrače… Ono što ne bih odbio jest mjesto savjetnika, čovjeka koji bi nekome mogao pomoći. Na djelu je najveća revolucija nogometne igre u njezinoj povijesti koja mene nije zaobišla; savremen sam i moderan trener i mogu nekome biti od koristi - odgovara na početku našeg razgovora trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević, u društvu prijatelja i novinara u kafiću Van Gogh.
Silno je, kaže, želio biti savjetnik bivšem izborniku hrvatske nogometne reprezentacije Niki Kovaču. Kune se - da ga je savjetovao - bili bismo u finalu Svjetskog prvenstva.
- Anti Čačiću bih isto rado bio savjetnik, kad bi Čačić respektirao moje iskustvo. Možda bi me Čačić i uzeo za izbornika da ne mora slušati Davora Šukera i Zdravka Mamića. Za svakog je trenera, pa onda i svakog izbornika važno da je lider, psiholog i čovjek koji zna reagirati u času. Moj odnos s ‘vatrenima’ bio je takav da sam im komunicirao boju kože, kad sam bio blijed, i oni su bili - tumači relaciju kakvu je imao prema brončanoj generaciji.
Legenda, međutim, kaže, da je Ćiro “vatrenima” negdje i popustio, da im je dopuštao seksualne avanture u Francuskoj, pa valjda su iste i utjecale na rezultat na određen način...
- Seks je važna komponenta u životu u muškarca i žene, spašava ili rastura ono što nam je sveto - brakove - ozbiljno će, okrećući se prema muškarcima u društvu:
Utakmice i seks
- Ali nogomet je takva okupacija da ni seksu ne da ispred svog značaja. Samo jednom sam u Francuskoj dozvolio seks. Dva dana pred utakmicu s Njemačkom dolazi mi jedan igrač i kaže mi: ‘Šefe, imam mačku, čeka me u Parizu. Ako ja ne odem, ne znam hoćete li moći računati na mene’. Rekao sam mu: ‘Jebem li ti dan kad si se rodio, kome ti pričaš priče…Tko te vozi u Pariz, jer zna itko za ovo osim mene?’ Dogovorili smo se da ga moj sin vozi i vrati natrag. Na kraju je bio najbolji igrač utakmice. Vidite, to je donekle i individualno… Ali kao čovjek koji se profesionalno bavi nogometom i pozna žene, moram reći da seks oduzima atome igračeve energije i optimalni učinak. Eto, Šuker nikad ne bi bio prvi golgeter svijeta da mu ja nisam bio trener, taj bi bio tamo nekakvo krilo…- smije se sad glasno.
Ludo je volio
Ove koje gore spominje nisu danas “svome Ćiri” najzahvalniji igrači iz generacije ‘98. Iz te generacije, kaže, Zvonimir Soldo najuvjereniji je da mu je ostao dužan. Na koji način to pokazuje…
- Ljudi koji svako jutro dolaze u Soldov kafić već su jako umorni od priča o Ćiri - kaže trener svih trenera.
Iz vremena nekog drugog, izgubljenog građanskog Zagreba i zlatne Dinamove generacije ’82. danas se s najvećim respektom prema tadašnjem treneru odnosi Marko Mlinarić.
- Ne prođe mjesec dana a da me Mlinarić ne nazove. Ljubav prema nogometu najbitnija je dispozicija za karijeru, međutim tu je uvijek i ona prava ljubav, ljubav za ženu koja je, na žalost, jača od svake druge ljubavi. U ono vrijeme, kad je bio u vezi, pa u braku s Mirjanom Majurec, ja nisam mogao ništa učiniti da to promijenim. On bi meni došao na trening pijan… A bilo je talenata i većih od Mlinarića koji su se povukli tamo gdje smo svi najslabiji, kod žene. Žena… Šta žena sve može napraviti, to ne može nitko… Kaže meni jedan stari ‘filozof’ da i najstariji čovjek mladoj mački nije star ako ima lovu. Utopija! Jedan moj vršnjak kupio mački automobil, a ona vozi mlađeg u njemu! Jadan je onaj čovjek koji misli da je savladao psihologiju i filozofiju partnerstva - ozbiljno će.
Kao mladić Ćiro je prošao teške ljubavne kalvarije. Kao “uspomena” ostali su i fizički tragovi.
- O ženama mi nitko ne može pričati ako sam ja kao mlad čovjek prije braka žile rezao zbog časne sestre. Žile rezao… onda znaj da sam ludo volio - govori pokazujući i danas vidljivi ožiljak ispod dlana.
Koprcanje po noći
Proživljava li i danas “patnje mladog Werthera”?
-Danas mogu reći: tebe ću voljeti jer si to zaslužila, a tebe neću. Bez da trepnem. Patio sam previše, pa sam shvatio da je sve to ništa, prolazno. Danas je iza mene to koprcanje po noći u krevetu. Znaš zašto? Jer sam se previše koprcao! Prezirem danas žene koje me zafrkavaju.
Pedeset i pet je godina u braku sa Zdenkom Đorđević, žive uglavnom odvojeno, Zdenka u Lausannei, Ćiro u Zagrebu.
- Moja supruga iz zdravstvenih razloga ne napušta Švicarsku. Preživjela je automobilsku nesreću u kojoj je zadobila teške opekline. U Švicarskoj ima savršenu njegu, tamo joj je pri ruci i naša kći Katarina. Kći Barbara je u Americi, a sin Miroslav u Zagrebu. Moja žena se, iako matematičar po zvanju i osoba s osjećajem za računicu, jako zanima za umjetnost i povijest i zahvalan sam joj što je i mene uputila u ta područja - kaže danas djed šestero unučadi.
Gradske tračarije kažu da je Ćiro imao brojne simpatije iz javnog života, da se divio Željki Fattorini, pokojnoj Žuži Jelinek, Terezi Kesoviji, Nevenki Tuđman. Čak je i Ginu Lollobrigidu susreo na jednom od svojih putovanja.
Kišobranom po Ćiri
- Mogu li se ja potužiti? Imam jedan hendikep kao muškarac, ne mogu biti sa ženom koju ne volim i zato sam vrlo malo ševio. Ali, s druge strane, pa što je muškarac koji ne zna dati kompliment ženi? Ako ženi, jednoj dami, ne znaš doći izdaleka, nisi nigdje. Dok za muškarca nema većeg komplimenta i sreće nego kad mu žena šamarčinu opali. Nema većeg izričaja ljubavi. Znaš da je tu koncentrat emocija, ljubomore, sve ono što muškarac priželjkuje. Fasovao sam više šamara od žena nego od matere. Jednom me jedna žena kišobranom krenula tući na cesti, ali onda je raja poludila, nećeš ti našeg Ćiru tući, hahaha…
Ćiro uživa, poznato je, u tome da je voljen, obožavan, ne samo od žena. Prezire mračne ljudske emocije - osvete, zavisti, mržnju… Dijelom je to i utjecaj njegove pokojne majke Kate koja mu je govorila: “Bog prašta samo ovu laž: kad Haso kaže da je Ibro đubre, idi Ibri i reci mu da je Haso rekao da je divan čovjek”.
- Nikad ne tračam niti pričam kako je ovaj rekao ovom ono. Ali jedno ću samo reći. Ja sam Mamiću napravio mladost sretnom, a on meni starost nesretnome. To nije trač, nego istina - govori trener kojem su talismani karijere bili bijeli šal, koji je i papa posvetio, te kapa francuskoga policajca. U polufinalnu u Francuskoj zaboravio je kapu i izgubio.
Dvadeset i devet puta promijenio je trenersku klupu, trenirao je pet reprezentacija: švicarsku, hrvatsku, iransku, BiH i kinesku. Švicarsko prvenstvo osvojio je s Grasshopperom. S Dinamom je osvojio jedno jugoslavensko i dva hrvatska prvenstva. Sve je to učinio mali iz Travnika, najmlađi od osmero braće i sestara, od kojih je danas samo jedna živa i stanuje u Zagrebu.
Mate i Kata
- Imao sam najgore i najteže djetinjstvo. Kako su mi dva brata od 17 godina poginula na Kupresu kao ustaše, smatrali su nas klerofašistima. Doktrina moje matere bila je Luburić, Francetić, Boban. Otac nije bio taj. Ja, tvoj prijatelj, mali Ćiro od osam godina, na tavan sam nosio hranu Židovima i Srbima koje je otac Mate skrivao. Uvjeren je, međutim, bio da će ga partizani zbog sinova ukokati. I ode on prema Bleiburgu, pa zaglavi u Trbovlju. Sedam ljudi iz Komiteta iz Travnika došli su po Matu jer su znali što je zapravo bio. Dali su mu kasnije posao portira u ugostiteljskom poduzeću - sjeća se.
Međutim, biljeg je na obitelji zbog materinih uvjerenja i braće ustaša ostao. Sva su djeca, sjeća se, za topli obrok dobivala sendviče osim Ćire.
Skijaš u košulji
- Odem ja na Jahorinu na juniorsko državno prvenstvo u skijanju i imam jedan refleks: ako napravim čudo, izaći ću iz kalvarije. Nemam pulover, imam samo flanelsku košulju. Unrinu, dao mi ju je prijatelj. U toj flanelskoj košulji ja sam osvojio državno prvenstvo, nitko dotad Slovence nije pobijedio, bila je to senzacija. Đuro Pucar, stari skojevac i komunist, došao je sa džipom, kako je mudar seljak bio, vidio je da nemam pulover. Donio mi pulover i nove skije. Oslobođenje je preko cijele strane objavilo moju sliku, u Travniku je pleh muzika svirala. U Travniku predsjedniku Komiteta rekao je: pozdravio te Pucar i rekao je da mi daš odmah stan ili ćeš najebati. Dotad smo u klozet išli po snijegu, trideset metara udaljenome od kuće.
Ubrzo je, kaže, shvatio da od skijanja nema para i orijentirao se na nogomet. Dinamo iz Zagreba čuo je 1953. za Miroslava Blaževića iz NK Bratstva i povukao ga u Zagreb.
- Imao sam priliku da s ekipom koja je 1954. osvojila prvenstvo idem na turneju po Bliskom istoku. Nisam ni cipele imao u to vrijeme, samo tenisice. Ali onda me vojska strefila 1956., išao sam na odsluženje u Čačak. Vratio sam se, ali nisam više bio taj. Kasnije sam otišao u Lokomotivu, pa u Sarajevo. A iz Sarajeva u B reprezentaciju gdje sam se fatalno povrijedio. Liječnik u Ljubljani rekao mi je da je s nogometom gotovo. Šepav sam još za Rijeku igrao i upisao Pedagošku akademiju. Žena mi je radila, no dijete smo već dobili i odlučio sam trbuhom za kruhom u Švicarsku. Tko god prođe ekonomsku emigraciju, taj postane čovjek. Ništa nisam mogao s diplomom nastavnika tjelesnog kad nisam znao niti jedan jezik. Došao sam u školu i dali su mi metlu, smetlar sam bio. Ali da vas utješim, samo osam godina iza toga bio sam švicarski izbornik. Evo vam k…! - poviknuo je.
Hodao je, isprve, od kluba do kluba po Švicarskoj, govoreći: ja sam dobar trener.
- Ali nitko te neće kad se nudiš… Dobio sam na kraju 1963. četvrtoligaša Vevey, nitko ga drugi nije htio. Uveo sam ih u prvu ligu i onda su shvatili da sam trener - kaže Ćiro koji je tek 1979. trenirao neki hrvatski klub, bio je to NK Rijeka u koji je došao da je prethodno bio, osim švicarski izbornik, i osvajač švicarskog kupa sa Sionom.
Za životni i karijerni uspjeh presudnim smatra trud.
Očeve riječi
- Ja sam preživio jer sam iskustvom dokučio okrutnost života. Onda sam se bavio poslom koji obožavam, koji nije posao, koji je avantura, koji je zadovoljstvo. Taj ti posao nosi i zadovoljštine i razočaranja, i jedne i druge emocije jednako su snažne. Krasno je kad nešto osvojiš, a šta kad si na cesti i kad kao zadnja nula čekaš posao jer je neki blento presudio da ne valjaš. Moja majka uvijek je pretendirala da ću ja nešto biti, a umrla je dok sam bio u najvećoj bijedi. Otac Mato, koji je bio alkoholičar, umro je odmah za njom od ciroze jetre, tolika je to ljubav bila - roditelje je izgubio a da nije ni tridesetu napunio.
Sjeti se uvijek svoga oca po rečenici: “Jebača ćeš lako naći, muža teško”.
- Ali ne treba tražiti, to treba doći samo… Ja i žena upoznali smo se se posve slučajno u Rijeci. Slučaj dirigira našim životima… Bio sam u Sarajevu igrač i volio sam jednu Vahidu, fatalnu Vahidu, bila je to nesretna ljubav. I radi Vahide sam pobjegao u Rijeku i tamo upoznao Zdenku - sjeća se razdoblja početka šezdesetih.
Bio je u životu prijatelj s Tuđmanom, s Bandićem je i danas. U posljednje vrijeme se, priznaje, političara kloni.
Najveći igrači
- Imaju ti ljudi jedan veliki hendikep. U trenutku kad dobiju funkciju misle da su postali pametni. I sve ono što ide s tom budalaštinom, postaju bahati, počnu te ignorirati jer rijetki su ti koji imaju smisla za ono za što su predodređeni, da vode brigu o običnom čovjeku, da s njim razgovaraju. Evo, Karamarko mi se ne javlja otkad je postao što je postao… Ali ima čestitih ljudi. Bandić mi je frend. Cijenim sve što radi. Napravio je od Zagreba sve ono što cijene ljudi koji vole ovaj grad- poštuje gradonačelnika.
Odmahuje danas rukom na nogometne veličine bivše Jugoslavije kad ga se pita za najboljeg hrvatskog igrača svih vremena.
- Ma ono je bila šarijada. Stjepan Bobek je bio najveći fantazist, ali nije mogao vani igrati. Kad kažem Šuker, on nije najbolji igrač, bolji su i Zvonimir Boban i Aljoša Asanović, ali on ima taj dar, ne inteligenciju, već instinktivnu inteligenciju. Prvi golgeter svijeta, ne može se to osporiti. A najzaslužniji od svih bio je Boban. On je davao ton i žar svakoj utakmici, bio je pravi kapetan. Najbolji igrač današnje generacije je Luka Modrić, startna brzina, inteligencija, reaktivna brzina, sve to Modrić ima. Svjetski igrač svih vremena je, nema dvojbe, Leo Messi, vanzemaljsko nešto ima - razočarat će sentimentalno vezane za vrijeme Pelea.
Edith Piaf i Chaplin
Upoznao je mnoge slavne po Švicarskoj, fasciniralo ga je kako Jean Paul Belmondo može u sekundi, da nasmije društvo, demonstrirati osnovna glumačka raspoloženja.
- U Montreuxu, gdje su svi najveći pjevači jazza, bio sam predodređen da jednoj oronuloj Edith Piaf pomognem da dođe na binu. Kad je počela pjevati, vidio sam najljepšu ženu na svijetu. A Charlie Chaplin, s kojim sam pio kavu, rekao mi je: ‘Pa šta su svi ljubomorni na mene, ja radim najtežu stvar na svijetu, ja nasmijavam ljude... Jest, u pravu je bio, to je najteže - završio je naš razgovor Miroslav Ćiro Blažević.