Za australsku glumicu, makar bila zaljubljena u kazalište i klasičnu dramu, glumiti u “Pobješnjelom Maxu” ipak je - ispunjenje dječjih snova. Tako to, smijući se i tržeći prave usporedbe, dočarava Melita Jurišić, jedna od žena ratnika, Vuvalini, u najnovijem izdanju globalno sveprisutnog postapokaliptična serijala. “Pobješnjeli Max” je opće mjesto australske kinematografije i kulture: “Mi prema tom serijalu vjerojatno imamo drugačiji odnos nego ostatak svijeta, koliko god da on svugdje bio silno popularan. Tako da je glumiti u njemu doista poseban trenutak u karijeri. Ja sam ušla u podjelu tako što me je zamijetio jedan od suradnika na scenariju... To je serijal prostora, nepreglednih prostranstava, i čak i na taj način je vezan uz naš kontinent, ovu zemlju u kojoj su vama Europljanima naše enormne udaljenosti potpuno strane. I to je dio našeg, australskog ‘koda’.
Izluđujuće čekanje
Snimali smo u Namibiji, potom u Cape Townu i dio u Sydneyju. Afrička pustinja Namib odabrana je kao lokacija nakon što se dvije godine čekalo da pustinja u Australiji bude pogodna za snimanje, no ovdje je bilo kiše i uvjeti nisu bili dobri. Snimanja su bila sjajna, kad si pred kamerom, sve ide lako. Najteže su mi padala ta duga, izluđujuće nepredvidljiva čekanja. Kad od pet ujutro sjedite našminkani, puni blata, kostimirani i čekate da krenete pred kameru, a to čekanje znalo je ponekad trajati satima, pa čak se dogodio dan kad na koncu uopće nisam snimala, a cijeli dan smo čekali pod šminkom i spremni krenuti u svakom trenutku.”
Ne možeš biti lijen
Trenutno u sidnejskom kazalištu Belvoir igra Strašilo u suvremenoj, dark verziji “Čarobnjaka iz Oza”. U Australiji je vrlo afirmirana, dobitnica više nacionalnih nagrada, u zemlji u kojoj je 90 posto glumaca nezaposleno ne oskudijeva angažmanima. Dugo je igrala i u bečkom Schauspielhausu, u predstavama australskog redatelja Barrieja Koskog, radila je u Švicarskoj, Francuskoj, Hrvatskoj pa, kaže, dobro može usporediti uvjete rada u Australiji i Europi. “Ovdje u Australiji ne postoji glumac na stalnom angažmanu u teatru. To je golemi privilegij. Ovdje idete od projekta do projekta i budućnost vam je uvijek neizvjesna. Dobra je stvar da je u Australiji nemoguće, ako hoćete napraviti karijeru glumeći, biti lijen. Možeš imati sav talent svijeta, ali baš zbog toga što je tržište surovo i nepredvidljivo, moraš non-stop raditi ili biti u potrazi za angažmanima. Jasno da je odnos prema kazalištu drugačiji jer zemlja je mlada, nema neku dugu kazališnu tradiciju... makar je storytelling, pričanje priča, dio bitnog nasljeđa australskih domorodaca.”
50 godina u Australiji
U Australiju se odselila kao četverogodišnjakinja. “Hrvatski dio mog identiteta je opipljiv, jak, i danas prisutan, makar su pokojni i baka, i djed, i mama, i tata, svi s kojima sam živjela u Australiji. U kontaktu sam s obitelji i kolegama u Hrvatskoj. U smislu identiteta stalno se osjećam poput nekog hibrida.” U zemlji u kojoj su gotovo svi, osim malene brojke domorodaca, došli odnekud, gdje je gotovo svatko, ako ne osobno, onda jednom ili dvije generacije u obiteljskoj povijesti imigrant, kako to da, unatoč gotovo 50 godina australskog života - i dalje osjeća “hibridni identitet”?
“I sama sam se često pitala isto pitanje, ovdje sam formirana, u zemlji koja je cijela izmiješana. S druge strane, nije da Hrvatsku i tamošnji mentalitet dobro poznajem. Snimila sam u Hrvatskoj ‘Transatlantic’ i ‘Kotlovinu’, dok sam bila tamo, uglavnom sam se družila s glumcima, baš kao i u Austriji, Švicarskoj, Japanu, Francuskoj ... a glumci su svugdje slični. Glumci su poput Roma, nomada, putujućih pričača priča, pa sad kad se spoji to da nisi u zemlji gdje si rođen i gdje su rođeni tvoji i da radiš ovakav posao - otud valjda ide taj moj osjećaj da nisam sasvim tu. To da sam hibrid.”