TOMISLAV ŠTRIGA

ŽIVOTNA ISPOVIJEST NAJSTARIJEG VRAGECA IZ SMOGOVACA 'Popularniji sam nego ikad, ljudi me i dalje prepoznaju'

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 25.12.2014. u 16:29

Marko Miščević

Glumac koji je osamnaest godina šef kulturnog centra na Peščenici govori o odrastanju u centru Zagreba, ocu liječniku i majci farmaceutkinji, braku s Mirjanom Pičuljan u kojem je trideset godina te prijateljstvima iz ‘Smogovaca’ koja i danas traju

Tomislav Štriga, glumac kojega najšira publika pamti prvenstveno po ulozi najstarijeg brata Vrageca u legendarnoj dječjoj seriji “Smogovci”, posljednjih osamnaest godina, otkako je ravnatelj Centra kulture na Peščenici u sklopu kojeg djeluje i kazalište Knap, svoju glumačku karijeru stavio je u drugi plan.

Otada ga izuzetno rijetko vidimo kao glumca na kazališnim daskama, pojavljuje se samo u ponekoj sapunici, seriji ili filmu: glumio je u prvoj hrvatskoj sapunici “Villa Maria”, u popularnom serijalu “Odmori se, zaslužio si”, u filmu Dejana Šorka “Dva igrača s klupe“ te u više od 100 emisija televizijskoga showa “Nad lipom 35”. No, odlazak iz primarne profesije mu se isplatio.

Ponosan je što Knap, kazališno središte zagrebačkog istoka, sa 60-ak izvedbi godišnje broji više od 10 tisuća posjetitelja, što je solidan broj za kulturni centar na geografskoj - nipošto i na umjetničkoj - margini mape kulturnih punktova grada.

Cijeli život u Jurišićevoj

Uspio je Štriga u Knap skromnog budžeta dovesti mnoge etablirane redatelje poput Saše Anočića, Ivice Boban, Georgija Para, Dore Ruždjak Podolski, Petra Večeka te brojne atraktivne glumačke pojave kao što su Rakan Rushaidat, Ranko Zidarić, Živko Anočić, Goran Grgić, Vili Matula, Nataša Janjić i mnogi drugi, dok su najnagrađivanije predstave koje je Knap lansirao Anočićev “Smisao života gospodina Lojtrice” i Radakovićevi “Amateri”.

- Na Peščenici, koja je u seriji “Smogovci” bila dom Drageca Vrageca, nastavio sam voditi kazalište i kulturni centar - smije se Štriga i ističe da Knap ne vodi s nekom namjerom revolucije ili umjetničkog puča na istoku grada, već da mu je prije na pameti evolucija kulturnog života Peščenice.

Štriga, međutim, nije odrastao na istoku Zagreba, već u njegovu strogom centru. Rođen je 1952. godine u Jurišićevoj ulici, u kojoj i danas živi, samo što je promijenio kućni broj. Njegova majka Branka bila je farmaceutkinja, radila je prvo u tvornici Kemika, zatim u Zavodu za medicinsku biokemiju, a otac Miladin bio je liječnik, oftalmolog. Štriga je odrastao u jednoj građanskoj, no disfunkcionalnoj obitelji: roditelji su mu se razveli kad je išao u prvi razred osnovne škole.

Bande iz grada

- U mom odgoju sudjelovala je najviše majka svojim nesebičnim emotivnim angažmanom i požrtvovnošću, a s druge strane veliki dečki sa zagrebačkoga asfalta. Bilo je to vrijeme kvartovskih klapa, ja i moje društvo živjeli smo između dvije, jako grde bande: jedna je bila iz Martićeve, druga iz Tkalčićeve. Te kvartovske bande nisu u to vrijeme bile baš ni bezazlene. Znale su, osim stisnutih šaka, nositi i nožiće i britve, ali mi iz Jurišićeve preživjeli smo njihove najezde zahvaljujući našoj “dubrovačkoj” diplomaciji - priča glumac koji je svako subotnje popodne igrao nogomet na igralištu osnovne škole u Račkoga, iz koje se kasnije upisao u obližnju VII. gimnaziju u Križanićevoj. Strastvenu ljubav prema nogometu naslijedio je od oca koji ga je često vodio u Maksimir, a privrženost Dinamu držala ga je i kasnije. Sve do Domovinskog rata, Tomislav Štriga nikada nije propustio pogledati nijednu utakmicu modrih.

- Sjećam se kako sam u vrijeme ranih osamdesetih, dok je Ćiro bio trener Dinama, u Italiji snimao film “Il generale” s Francom Nerom, a jedan od mojih uvjeta bio je da imam besplatan telefon u hotelskoj sobi kako bih mogao provjeriti što radi moja mala kći i kako je igrao Dinamo - govori glumac i dodaje da ga je otac, osim ljubavi prema nogometu, naučio i razumijevanju drukčijih, različitih.

- Djed po očevoj strani, kojega nikada nisam upoznao, bio je slijep. Iz očevih priča mnogo sam naučio o djedovom i općenito životu ljudi s hendikepom, a sve to u vremenu kada se takvi ljudi nisu tretirali na današnjoj civilizacijskoj razini. Istim stvarima me i mama učila - sjeća se.

Slavlje s Gotovcem

Nakon srednje škole Tomislav Štriga prvo je upisao povijest umjetnosti, komparativnu književnost i ruski na Filozofskome fakultetu, od kojeg je odustao nakon što je upao na Akademiju dramske umjetnosti. Ljubav prema glumi otkrio je glumeći kao tinejdžer u studentskom kazalištu “Ivan Goran Kovačić”. Već na Akademiji pridružio se tek osnovanim Histrionima. Bio je najmlađi njihov član.

- Zbog naše predstave, nagrađivane “Domagojade”, sredinom sedamdesetih počeli su nas prozivati za hrvatski nacionalizam. Godine 1976., kada smo kod mene u Jurišićevoj slavili sarajevske nagrade “Domagojade”, pridružio nam se Vlado Gotovac koji je tek bio izišao iz zatvora. Zlatko Vitez, koji je tada živio u unajmljenoj sobi u stanu moje majke, pitao ga je: “Što bi nam ti rekao da si danas ministar kulture?” Na to je Vlado održao jedan od onih svojih fantastičnih govora. Dva dana kasnije milicija je došla moju mamu ispitivati o Gotovcu.

Nakon Histriona Štriga je nastavio karijeru u ZeKaeM-u koji tada nije imao primjerenu dvoranu za rad, pa je, ne mogavši dočekati njezinu izgadnju, odlučio sredinom osamdesetih prijeći u nekadašnji Jazavac. Ali prije toga dogodila mu se serija koja mu je zauvijek obilježila karijeru.

U Malom kavkazu

- Jednu večer pozvan sam na sastanak u Malom kavkazu, današnjem Hemingwayu. Redatelj Puhlovski objasnio mi je kako radi seriju za djecu i ponudio mi je ulogu. Prvo sam trebao igrati Peru Vrageca, no onda se, više se točno ne sjećam kako i zašto, sve izjalovilo i dopala me uloga Drageca. Sjećam se kako je knjiga snimanja za prvih pet epizoda “Smogovaca” bila nevjerojatno precizna, najrazrađenija koju sam ikada vidio.

Kad je počelo snimanje, nismo imali pravo na puno repeticija. Tada se, naime, nije snimalo elektronički, nego na trake koje je Puhlovski štedio za životinje i klince s kojima je ponavljao više puta - govori glumac.

Ranih 80-ih najstariji Vragec je Tomislavu Štrigi donio povlašteniji status kod obližnjeg mesara, a koliko novca kroz honorare, ne sjeća se točno. Zna samo da je Ivica Zadro (Pero Vragec) od tog novca sebi kupio prvi kolor televizor koji je onda “težio” nekoliko prosječnih plaća radnika u socijalizmu. I danas Štrigu zaustavljajuju na cesti zbog uloge u “Smogovcima”.

- Mogu reći da je Dragec danas na ulici popularniji nego u ono vrijeme, koje se na distanciraniji način odnosilo prema popularnim licima. Ljudi mi i danas zbog te uloge prilaze, a ja im uvijek kažem kako mi je drago, no da se i čudim kako su me nakon toliko godina uspjeli prepoznati - kaže Štriga.

Mnogi govorkaju da su se i žene u ono doba zaljubljivale u njega zbog Drageca.

- Možda, to je bilo davno, ne sjećam se više. Ali, dobro zvuči - smije se glumac.

Glumci na frontu

Prijateljstva iz “Smogovaca” traju i danas. Ivica Zadro Štrigin je vjenčani kum, Štriga je jako dobar prijatelj i s Bucom, dok je, primjerice, s Damirom Šabanom, Višnjom Babić, Božidarom Koščakom i autorom “Smogovaca” Hrvojem Hitrecom cijelu prošlu godinu posjećivao Cibonine utakmice.

Tijekom godina u kojima su se snimali “Smogovci” Štriga je gradio karijeru u Kerempuhu gdje mu je do danas najviše, kao okorjelom dinamovcu, ostala u sjećanju predstava “Dobro došli u plavi pakao”.

- Mislim da mnogi glumci nisu imali priliku doživjeti nešto tako veličanstveno kao što je bila naša pretpremijerna predstava igrana samo za Bad Blue Boyse, na kojoj je pljesak koji je trajao više od pola sata. Neopisiv je osjećaj kad vam 500 ljudi u malom prostoru na kraju predstave grmi: “Hvaala vam puuno!”. Prije te izvedbe bio sam u pregovaračkoj komisiji s Boysima i doista je sve bilo kao što smo se dogovorili, nismo nakon predstave našli niti jednu razbijenu čašu - govori glumac koji je tijekom Domovinskog rata sudjelovao u Antidramskom hrvatskom oslobodilačkom cabaretu koji je išao po frontu i izvodio predstave.

- Bilo je to prvi put u povijesti ratovanja da su se pisali posebni tekstovi za ratno kazalište, a autori tih tekstova, čija je isključiva svrha bila podizanje braniteljskog morala, bili su Tahir Mujičić i Boris Senker. Sjećam se sisačkih boraca koji su nam sa suzama u očima prišli nakon predstave, kada mi je jedan od njih poklonio zavoj JNA, rekavši mi: “Evo ti, možda će ti zatrebati” - ostalo je Štrigi u sjećanju iz doba glume pod granatama.

Tomislav Štriga 30 je godina u braku s kolegicom Mirjanom Pičuljan.

- Vjenčali smo se 1984., no kći nam se rodila 1982. Smatrali smo da svom djetetu moramo pružiti sve, pa tako i odlazak na vjenčanje vlastitih roditelja. Tako da je naša Nika kao mala znala govoriti: “Gdje su one slike kad smo se ženili?” Danas naša kći ima 32 godine, dva fakulteta i upisan doktorat iz lingvistike te radi na više strana kao lektorica i stručna suradnica u Centru za kulturu Trešnjevka - otkriva glumac kojemu se iz ranih godina bračnoga života u sjećanje urezala neimaština koja je na početku zajedničkog života pratila mladi par. Bilo je to doba redova za kavu, bonova za benzin, restrikcija struje, šećernih tabla...

Povratak u Naselak

- Unatoč groznome vremenu oskudice i doslovnog mraka, bili smo puni optimizma, valjda zato što smo bili mladi, zaljubljeni i na početku stvaranja obitelji - razmišlja.

Danas u slobodno vrijeme glumac prati Dinamove utakmice, ali samo na televiziji, šeta psa, gleda kolege u kazalištu, čita. Zbog veselja koji mu donosi i entuzijazma s kojim ga radi, hobi mu je, na neki način, i ravnateljski posao. A unatoč tome što što se “Smogovci” ne snimaju već gotovo dvadeset godina, koji put svrati i do Naselka, samo da, za svaki slučaj, provjeri je li stara kuća Vragecovih na Peščenici i dalje živa.

Izdvajamo