Postoji jedan trenutak kada me više neće moći kupiti, a to je onaj kad osjetim da to više nisam ja, da sam počeo “trokirati”. Nema tih novaca da bih nastavio raditi. Dok imam energiju koju i dalje imam, na raspolaganju ću biti isključivo HRT-u u kojem sam proveo cijeli svoj radni vijek. HRT, kakav god da je, vrhunska je kuća s vrhunskim ljudima. To je timski rad i jaka kuća koja se ima čime pohvaliti. Ima svojih uspona i padova kao i svi, to dosta ovisi i od onima koji ga vode.
Poruka šefovima
Zato je moja poruka ovima koji su na rukovodećim položajima, dajte pogledajte prvo kvalitetu, pa tek onda brojite neke druge stvari. To je važno kako bismo vratili našu kuću tamo gdje je bila, zaključuje Mićo Dušanović, poznati komentator, jedan od posljednjih novinara HTV-a koji je stasao uz velikane sportskog novinarstva poput Milke Babović, Mladena Delića i Borisa Mutića. Za nekoliko mjeseci čeka ga mirovina. 14. srpnja, kada napuni 65 godina, silom zakona oprostit će se od stalnog radnog odnosa i HRT-a na koji je stigao davne 1974.
- Ne znam hoće li se nešto promijeniti u tih par mjeseci, ali u meni taj osjećaj ne postoji. Niti da ću u penziju niti da mi je to neka životna prekretnica. To je jedan normalan trenutak za koji čovjek treba biti pripremljen. I ja se toplo nadam da će tako ostati i da se osim po nekom dobrom odojku ili janjcu na ražnju neće prepoznati taj datum kao moj oproštaj od Televizije. Da ćemo samo to proslaviti. Fešta mora biti tradicije radi, iako mislim da je kod mene to više izgovor za feštu jer stalno tražim takve izgovore - uz smijeh odgovara Dušanović. U mirovinu odlazi smiren, usred još jednih kadrovskih promjena koje tresu Prisavlje kao i svaki put kada se vlast promijeni.
Zakulisne igre
- Ma mene te promjene u cijeloj mojoj karijeri, a bilo ih je strahovito puno, nikad nisu previše dirale. Znate, u sportskom programu oduvijek se jako puno radilo i mi smo prvenstveno bili orijentirani na sport. Ja nikad nisam bio u nekakvoj partiji, klanu, stranci, pa nisam ni znao za zakulisne igre. To bih samo pročitao sutradan u novinama, jer smo mi bili zatrpani poslom. Naš program je u tim stvarima uglavnom bio po strani, nismo se politički angažirali osim u ratu kad je trebalo - govori Dušanović objašnjavajući kako njegova redakcija Sporta svakodnevno odrađuje sve televizijske forme, od vijesti i reportaža do onog najtežeg - izravnog prijenosa.
- Upravo zato mi smo imali vrlo malo vremena za velike razgovore o nečem drugome. Mislim iskreno da bi bilo pametno za sve da se orijentiraju na svoj posao. Ne volim nikakve čistke, smatram da to nikada nije dobro i da treba prvenstveno procjenjivati tko je kakav profesionalac, a ne tko je odakle ili u kojoj stranci. Za Hrvatsku je to u svim segmentima važno. Nažalost, svi smo krvavi ispod kože pa tu ima svega, a ja sam zadovoljan što nikad u tom nisam sudjelovao niti ću sudjelovati - govori čovjek iza kojeg je impozantan broj od gotovo 5000 odrađenih prijenosa (kako je to grubo procijenio), 42 godine novinarske i uredničke karijere i 15 Olimpijskih igara, što ljetnih, što zimskih odrađenih s lica mjesta. Ove koje slijede u kolovozu u Rio de Janeiru, nažalost, neće mu biti šesnaeste.
Kod mame na poslu
- Trebao sam ići, ali na kraju sam odustao i radit ću ih iz studija. Molili su me moji da im pomognem, ali bivši direktor (Goran Radman op. a.) nije mi hitio potpisati tih 15, 20 dana produžetka, iako više košta kada nekoga plaćate za honorarni posao. Bilo bi dosta komplicirano, ja bih sam morao plaćati avionsku kartu, pa bi mi onda oni to vraćali, pa sam im rekao ‘znate što, ja ću vam pomoći, jer je to moja kuća, moja redakcija, iz studija ću vam napraviti što god hoćete, a vi putujte’. Za sada je dogovoreno nekih 10, 12 prijenosa - objašnjava višestruko nagrađivani novinar, pokušavajući se prisjetiti što je sve radio u svojoj karijeri. A toga je uistinu bilo mnogo.
Odrastao je u Tomašićevoj ulicu u Zagrebu. Njegov otac Milan deset je godina bio golman hokejske reprezentacije, a majka Klara prvakinja u umjetničkom klizanju i urednica Vanjske politike na Radio Zagrebu. Zato je kao dijete puno vremena provodio kod mame na poslu u obližnjoj Jurišićevoj, gdje je upoznao cijeli taj svijet novinara i igrao se pišući vijesti. Bavio se i sportom - hokejom iz kojeg ga je otac ispisao kada je umalo ostao bez prsta na ruci, a potom i tenisom od kojeg je u 19. morao odustati nakon ozljede kralježnice. Upisao je ekonomiju, no kako se vrlo mlad, u 21. oženio, a sa 22 došao je u Biankinijevu gdje je tada bila smještena redakcija Sportskog programa i ostao na HRT-u cijeli život.
- Prva šefica bila mi je Milka Babović, koja je rekla mojoj mami ‘daj ga dovedi da proba’. Ali kod Milke nije bilo milosti, da nisam vrijedio letio bih kao kofer iz redakcije - odgovara Dušanović. Počeo je polako stjecati prva iskustva, tada je bilo nemoguće preskakati stepenice, počeo raditi prve prijenose, emisije pa će se tako vrlo rado sjetiti emisije “Teleskop” koju je preuzeo od Milke Babović i vodio punih 12 godina, ali i “Nedjeljnog popodneva”, “Sportske subote”, “Dobar dan, sport”... U redakciji su se izmjenjivali šefovi, kako je Milka Babović imala perforaciju čira, dužnost je preuzeo Boris Mutić koji je na čelu sportske bio dugih 12 godina, da bi ga naslijedio Božo Sušec.
Ratna zbivanja
- Nakon četiri godine i Sušecu je bilo dosta, narušilo se i njemu zdravlje, pa su me početkom 1991. Boris i on nagovorili da ja preuzmem redakciju. A onda sam i ja platio zdravljem - govori Dušanović. No zdravstvene tegobe vidi više kao posljedicu ratnih zbivanja. Uz mjesto urednika Sportskog programa HRT-a, postavljen je i za urednika programa “Za slobodu”, o čemu govori s posebnim ponosom.
- Kako i ne bih kad je naš program spašavao i živote. Bila su to stvarno posebna vremena u kojima smo prošli svašta. Dva mjeseca sam spavao na stolu u redakciji, jer je bilo vrlo opasno ići kući zbog snajperista. Svega sam par puta otišao kući po čistu odjeću usred zamračenja, pa sam čak dva puta doživio da pucaju na moj auto. Od Coca-Cole do Lisinskog vozio sam u kontra smjeru potpuno spuštenog sjedala - kaže. No sve to platio je zdravljem, pa kada je počela aritmija srca i visok tlak tražio je od tadašnjeg generalnog direktora Antuna Vrdoljaka da ga razriješi te dužnosti. On nije htio ni čuti. Ipak, kako je ubrzo Vrdoljak napustio Prisavlje, u proljeće 1995. uspio se maknuti s te funkcije.
Njegov grunt
- Još i danas pijem lijekove. Da nisam ovako optimističan, da ne igram tenis i ne kopam na svom gruntu u Oroslavlju, nemam tu dinamiku života, tko zna kako bih završio - zaključuje Dušanović prepoznatljiv upravo po svojim temperamentnim prijenosima tenisa, pa čak i u gluho doba noći s Australian Opena. Ti strastveni, ali i vrlo stručni prijenosi sportskih događaja karakterizirali su uvijek naše komentatore, zbog čega su gledatelji u regiji poslije češće gledali utakmice na HTV-u nego na svojim kanalima.
- Jednom prilikom, Slovenci su mi u Umagu nudili državljanstvo, samo da dođem raditi tenis i hokej na njihovu televiziju - kaže još uvijek se smijući toj anegdoti.
Iako je zahvaljujući svom poslu proputovao doslovce cijeli svijet, malo je toga uspio vidjeti kada je u nekom gradu boravio poslovno.
- Primjerice, mi od Olimpijskih igara imamo vrlo malo. Koliko god da sam ja putovao i jurcao po znamenitostima, muzejima, to je na Olimpijskim igrama nemoguće koliko imate posla - govori. No nisu sva putovanja bila takva, a jedini je od svojih kolega kad god je mogao vodio na put i svoju suprugu Dubravku te kasnije i djecu - sina Igora i kćer Tanju. Da se razumijemo, o svom privatnom trošku.
Djeca i unuci
- Gdje god sam mogao, poveo bih obitelj. Nismo si mogli priuštiti avionske karte, ali ako se išlo autom, tad smo išli zajedno. Sportski novinar ima jednu užasnu manu, ta profesija je ubojstvo za obitelj. Ako se ne žrtvujete i maksimalno svaki dan ne pokušavate kompenzirati to što ste im oduzeli, to nema perspektive. A meni je obitelj jako važna, pa su ta zajednička putovanja bila način da sam ne provedem na putu tri, četiri mjeseca godišnje - ističe pokazujući nam fotografiju supruge i sebe u Pekingu 1977. Put su si platili sami, umjesto da uvedu centralno grijanje u stan. No jedna stvar obitelji Dušanović ipak je bila najvažnija.
- Sve što smo zaradili u životu supruga i ja uložili smo u svoju djecu da studiraju vani. Kći Tanja, danas profesorica matematike, imala je već i značajan početak karijere u Americi. No ipak se vratila u Hrvatsku, baš kao i sin Igor koji vodi jednu marketinško-istraživačku tvrtku - kaže. Djeca su im podarila četiri unučice - Katju, Veru, Tianu i Lanu, pa Dušanoviću uz grunt i tenis, koji i dalje igra, ni u mirovini neće biti dosadno.