ČUDO U RUSIJI

11. SRPNJA 2018. Rekonstruirali smo dan kad je Hrvatska pobijedila Englesku i ušla u finale Svjetskog nogometnog prvenstva

Soccer Football - World Cup - Semi Final - Croatia v England - Luzhniki Stadium, Moscow, Russia - July 11, 2018 Croatia's Mario Mandzukic celebrates scoring their second goal with teammates REUTERS/Carl Recine TPX IMAGES OF THE DAY - RC126E035FD0
REUTERS

Tko je igračima nudio večeru uoči polufinala, tko je bio Dalićev 'joker zovi' i koja je uloga Livakovićevih rukavica

To ljeto, ocijenili su mnogi, ostat će upamćeno kao signal u noći, putokaz kamo krenuti i kako ispraviti stvari koje su otišle predaleko, ali su ih “vatreni” uspjeli nagnati na pravi put. U času kada su je gotovo svi prekrižili, Hrvatska je pokazala stav, karakter, snagu. Uz jednog nevjerojatno karizmatičnog lika, Zlatka Dalića, ova do jučer luzerska generacija izrasla je u velikana, ušetavši u panteon besmrtnosti, pobjedom nad Engleskom 2:1 u polufinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Reporteri Nedjeljnog u razgovoru s brojnim akterima donose rekonstrukciju tog povijesnog 11. srpnja 2018. godine.

1.00 - 6.00

Noć prije utakmice nije bila idealna.

Cijela liječnička služba bila je na nogama. Zoran Bahtijarević nije spavao zbog Ivana Rakitića. Čovjek koji je u osmini i četvrtfinalu pogodio posljednji udarac s bijele točke u raspucavanju imao je visoku temperaturu.

7.43

Kod Zlatka Dalića je prvi jutarnji obrok fakultativne naravi, nekome paše samo kava, nekome voće, nekome jaja... Bili su izolirani od političkog protokola i čekali uobičajeni sastanak s izbornikom pred utakmicu, prije ručka.

- Pripremali smo se kao i za svaku drugu utakmicu, ali razgovarali smo međusobno da ako ovo ne napravimo sad... Plasman u finale bio bi najveći uspjeh u povijesti, razmišljali smo kako bi bilo teško igrati za treće mjesto - prisjeća se Dominik Livaković, tada treći vratar “vatrenih”, te srijede.

- Nije bila obična, ali po pripremi niti posebna utakmica. Iako, gledajući sa strane, šutnja je bila frapantna. Svi oni radosni momci, spremni za zafrkanciju, u jednome su času zašutjeli. Znali su što se događa u Hrvatskoj, bilo je to teško zatomiti, nosilo ih je to, hrabrilo, ali u jednome času, odlučili su, izgleda, da ih ne prebaci. Nije se čuo čak niti muk - otkrit će dr. Boris Nemec, dobri duh “vatrenih”, koji je u karijeri prošao sasvim dovoljno da zna ocijeniti situaciju.

Bahtijarević gleda podočnjake Ivana Rakitića, ne sluti na dobro, prisjetio se izbornik Zlatko Dalić u svojim memoarima “Rusija naših snova” koje su izdale Sportske novosti. No Raketa i ne pomišlja odustati. Izbornik Dalić bio je uvjeren kako je dan ipak počeo idealno.

A onda se pojavio Rebić i rekao kako ne može igrati jer ga boli vrat. Ukočen je i ne može se pomaknuti. Upravo zbog tih stvari možda su se noć prije igrači i stožer zahvalili predsjedniku HNS-a Davoru Šukeru na pozivu za team building u jednom moskovskom ribljem restoranu.

9.28

Iz Hrvatske tisuće navijača kreće prema Moskvi. U Zračnoj luci Franjo Tuđman su i predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. Strana turistkinja traži od Plenkovića da je slika s “premijerom” Jandrokovićem.

10.12

Ispred hotela Swissotel Krasnye Holmy su zaštitari i naoružana ruska specijalna policija. Supruga jednog reprezentativca i njena prijateljica žele u hotel u kojem su imale sobe. Nisu mogle dok nisu dobile dopuštenje Miroslava Markovića.

- Njet.

Nisu pomogli ni pregovori ni najljepši osmijeh na svijetu.

- Njet. Njet.

Ruski policajci, vojnici i zaštitari istrenirali su neumoljivost kao Guardioline momčadi “tiki-taku”.

12.27

Za tri minute počinje sastanak izbornika s igračima, a Zlatko Dalić traži od Ivice Olića da ode po Antu Rebića. Rebić priznaje da ne može, da ga boli, da nije spreman. Izbornik Dalić mu odgovara kako počinje utakmicu, a ako ne bude mogao, da će umjesto njega zaigrati Andrej Kramarić.

- Velik dio posla imali su naši maseri i fizioterapeuti. Oni su jedni od najzaslužnijih za naš uspjeh. Borili se za svakog igrača svakodnevno, bez radnog vremena, ne pitajući za odmor. Još prije Rusije, Šime je primio blokadu. Suba je na toj utakmici prvi put osjetio nogu. Bilo je to teško, fizio stožer nije praktički spavao - doslovce, ali u razgovoru sa stručnim stožerom, odgovor je bio: “Igram!” Nije bilo alternative, premda smo gledali, jasno, da se netko ne ozlijedi, na kraju su Engleze obojica odigrali bez blokada. Valjda na adrenalin. Znate, tko će bilo kome u tom psihološkom stanju reći da ne igra?! To nije bilo moguće, no i dečki su bili spremni - prisjeća se Nemec.

Sam Dalić priznaje kako je zvao i tadašnjeg trenera Rebićeva Eintrachta Niku Kovača da pita može li naš napadač dobro reagirati u ovakvim situacijama.

13.01

Ručak je, a nakon toga obvezan odmor, tako je i bilo. Utakmica je bila u 21 sat po moskovskom vremenu, dakle sve isto kao i u osmini finala i četvrtfinalu, ista rutina. Novinari nisu mogli u hotel, sve potrebno obavili su ispred, no Livaković se prisjeća da su Mladen Grdović i još neki poznati ljudi bili u hotelu već ujutro.

- Dogovorili smo se: ako pobijedimo, Grdi nam dolazi pjevati - kaže Dinamov vratar.

Sam Grdović priznaje kako su ga zvali. U Moskvu je stigao u društvu supruge Brankice i rođaka Šime. Nakon gotovo svake utakmice telefonom se čuo s Modrićem i Vrsaljkom, kako se prisjetio.

- To su krasni dečki, a sprijateljili smo se dok oni još nisu bili svjetske mange. S Lukinim ocem Stipom Modrićem prijatelj sam odavno, a sa Šiminim tatom Mladenom Vrsaljkom u školu je išla moja Brankica i isto smo veliki prijatelji - priča Grdović.

Igrači su sami u sobama, a vratari se u preostalom vremenu uglavnom drže zajedno jer imaju specifične treninge i pripremu.

- Marc Rochon, Škot, naš analitičar, poslao nam je kao i uvijek videosnimke kako pojedini igrači suparnika pucaju, pogotovo slobodnjake i penale. Sva trojica sve gledamo, jer nikad ne znaš što se može dogoditi i hoćeš li morati ući u igru. Naravno, ja nisam mogao Subašiću ništa savjetovati, igrao sam samo HNL, ali družili smo se sve vrijeme, pili kave, igrali PlayStation.

14.23

Dok se igrači odmaraju, izbornik Dalić, kako je sam priznao, u društvu Davora Šukera, Marijana Kustića i još nekoliko ljudi iz Saveza otišao je na ručak s Plenkovićem i Jandrokovićem. Sliku susreta objavila je službena Vladina stranica.

16.45.

Stižu sastavi.

HRVATSKA: Subašić - Vrsaljko, Vida, Lovren, Strinić - Brozović - Rakitić, Modrić, Perišić, Rebić, Mandžukić. Ako Rebić ne bude mogao, ulazi Kramarić.

17.30

Pola sata prije nego što će krenuti na stadion Lužnjiki, Zlatko Dalić prema vlastitom priznanju u svojim memoarima, moli Molitvu Gospi u svakoj potrebi i Molitvu za uspjeh. Ne moli za pobjedu, priznaje. Prije polaska prema autobusu, stavlja krunicu u džep.

17.58

Službeni autobus je ispred hotela. Čak se nije moralo ni ranije krenuti na stadion, jer Rusi su promet savršeno organizirali i cestovni koridori za reprezentacije bili su svetinja...

- Neka pjesma i šutnja. Turbo koncentracija. Nije bilo tada velikog hrustenja, u autobusu je vladao mir. Kako se bližio početak, svi su tonuli u svoju meditaciju, tražeći najbolje od sebe. Utakmica koja određuje povijest, to je svima bilo jasno. No da je veća od svih, pokazao je taj put. Nije bilo “nabrijavanja”, pjesme, ludila, već su svi bili u svome filmu - dodaje Nemec.

Livaković kaže i da nema pravila o isključivanju mobitela.

- Kako kome paše.... Ako je utakmica u sedam, ja ga nekoliko sati prije isključim, ali nije to presudno. Ako si jak u glavi, nebitan ti je mobitel, ako misliš da će ti smetati, smetat će ti. Nekome ne smeta da minutu prije utakmice pročita poruku. No ja sam svoj toga dana isključio dok smo se vozili u busu prema Lužnjikiju - priča Livaković.

18.51

Igrači izlaze na Lužnjiki. Dva sata je do utakmice. Gledaju stadion koji je pun, više od 78 tisuća ljudi je prisutno na tribinama. Pogledom traže obitelji, žene, djecu, djevojke, prijatelje, poznanike, one kojima su sredili karte. Dalić primjećuje svoju obitelj, a Livaković pokazuje da “ima oko”. Na navijačkoj tribini iza gola primijetio je klupskog suigrača Nikolu Moru, čiji je otac s 4. gardijskom oslobodio Knin u Oluji. Nikola se rodio tri godine poslije i patriotske emocije, na njegovu sreću, može osjetiti samo kao igrač, zasad mlade reprezentacije, ili navijač.

- Mori sam dao dres nakon utakmice, bio je blizu, iza gola, uočio sam ga, slikao se s mojim dresom i to stavio na Instagram - prisjeća se Livaković.

20.15

Rebić sigurnom može i to je najvažnija vijest uoči istrčavanja na zagrijavanje koje vode Ivica Olić i Dražen Ladić.

- Suba je prije utakmice u svom filmu. Na zagrijavanju ništa ne govori, možeš ga samo potapšati i reći mu bravo, idemo dalje... - prisjeća se Livaković. Igrači su, priznat će kasnije, u hodniku prije samog početka utakmice promatrali Engleze. Činili su se kao golijati.

- Rekli smo si, “sad ili nikad”, jer sve se svodilo na to - priča naš golman.

21.00

Utakmica počinje.

Peta minuta. Trippier je izveo taj slobodnjak, neobranjivo i precizno pogodio je desni gornji kut i Engleska vodi 1:0. Englezi su bolji. U 30. minuti Lingard je pronašao Kanea koji potpuno sam ostaje pred Subašićem, uspijeva uputiti udarac, ali naš Suba brani! Pa Kane ima prazan gol, čisti zicer za 2:0, ali promašuje.

Ognjen Vukojević, član našeg stožera, prisjeća se kako je cijela ruska priča bila posebna, i kreće od jutra i pripreme koja je bila na razini zlata Mundijala.

- Sve smo znali, izbornik je sve sjajno pripremio, od engleskog build upa nadalje znali smo sve. I zato smo bili samopouzdani. Ja sam sjeo na VIP mjesta iza naše klupe sa svojim dragim prijateljima posve miran, znajući da smo pripremili sve. Ali baš sve. No grozno smo ušli, gledao sam dečke i izbornika i izgledalo je to bezizlazno - prisjeća se Vukojević.

21.50

- Dečki, dobro je, samo sačuvajmo mir. Spustimo loptu na tlo, puno smo bolja ekipa kad je dolje, kad se igra kombinatorno - bile su Dalićeve riječi na poluvremenu, kako stoji u “Rusiji naših snova”.

22.00

Počinje drugo poluvrijeme.

Potpuno druga Hrvatska.

Nisam bio u svlačionici, ali govor tijela sugerirao je neku drugu momčad - objašnjava Vukojević.

68. je minuta. Vrsaljko centaršutom pronalazi Perišića koji se sjajno snalazi i pogađa za izjednačenje! Gori sve u Hrvatskoj, ludnica u Moskvi!

- Hrvatska se nakon Perišićeva gola razgoropadila. Ne znam koliko se to vidjelo sa strane, ali nakon toga, ta moćna engleska reprezentacija postala je plašljiva, iz minute u minutu sve nesigurnija. Ta Hrvatska, u drugome dijelu, mogla je stati preko puta bilo koga. Toj Hrvatskoj Engleska je bila najmanji problem. Gledao sam ih odostraga i guštao u jednoj od najboljih partija koje smo ikad odigrali, s time da smo pritom protivnike baš preplašili - priča Vukojević.

22.50

Hrvatska igra i treće produžetke u nizu.

Uoči i tijekom produžetka, na klupi se, prisjeća se Livaković, nije razmišljalo o 11-ercima kao nekoj našoj prednosti...

- Kad smo dvaput tako prošli, tko zna bismo li i treći... Vidjeli smo da smo nadmoćni Englezima, da možemo dati gol. Broz je došao do aut linije, pitalo ga je li umoran, ma nije, kaže. Može on trčati kao konj... Nitko nije razmišljao o umoru taj dan, kao i svaki put na dan utakmice na SP-u. Ja isto ne bih nikad rekao da sam umoran u Dinamu, radije ću iscrpiti sebe pa makar pao. Dakle, možete zamisliti kako je njima bilo...

Uoči produžetka nije bilo nekog posebnog savjeta. Samo osvježavanje vodom.

- Znam da smo bili u krugu, zagrlili se i uobičajeno uzviknuli “iznad svih - Hrvatska”.

23.19

Minuta 109., drugi je produžetak. Nakon jedne “svijeće” u šesnaestercu Engleza Perišić je glavom prebacio loptu do Mandžukića koji ljevicom perfektno pogađa suprotni kut za 2:1 protiv Engleske! Mandžukić! Kradljivac Livakovićevih rukavica večer prije...

- Meni je Mandžo večer prije nakon treninga na pomoćnom terenu na Lužnjikima uzeo rukavice i stao na gol. Možda su mu baš one sutradan donijele sreću - priča Livaković i objašnjava kako je nakon gola cijela klupa potrčala prema Mandži.

- Nisam nikad jači sprint u životu istrčao. Pa smo u slavlju razbili onog fotoreportera, no kad smo to skužili smo ga dizali i namještali mu naočale. Baš mi je drago da se taj Yuri Cortez ljetos lijepo proveo u Hrvatskoj.

23.33

Gotovo je, Hrvatska je u finalu svjetskog nogometnog prvenstva! Našim je igračima i stožeru, svima do jednog, istaknuo je to više puta i Dalić, prišao i ruku stisnuo Garreth Southgate. Engleski izbornik. I gentleman od glave do pete, kakvi su rijetki i u knjigama...

- Što nam je govorio? A što će reći jadan, mislim da mu je jezik popapala maca - Livakovićevo je sjećanje.

- I oni su bili impresionirani, mi za njihove pojmove nismo velika zemlja, a toliko toga smo napravili, to im je čudo... To i jest čudo. Svjestan je toga i Southgate sigurno bio.

Teško je opisati što se za to vrijeme događa u glavama novinara koji izvještava s lica mjesta. Imali smo čast i zadovoljstvo izvještavati iz Francuske 1998., neponovljiv je osjećaj bio nakon 3-0 protiv Nijemaca u Lyonu, jači nego s Nizozemcima za treće mjesto. Potom i sa Zimskih olimpijskih igara 2002. kad je Janica Kostelić bila “Croatian Sensation”, naježimo se svaki put kad gledamo snimku vožnje za njenu prvu olimpijsku medalju.

Dobra nam je škola bio emotivni “roller coaster” na Euru 2008. kad se Bilić Boysima dogodio Semih Şentürk. Ali ovo je bio vrhunac, kad je Mandžukić zabio za 2-1, pa kad je poslije joker s klupe Ćorluka osvojio posljednji skok, a gle simbolike, baš turski sudac Cüneyt Çakır označio kraj...

23.55

U svlačionici igrači su prvo slavili, pa dočekali Plenkovića i Šukera, pa popadali od iscrpljenosti.

- Dugo smo ostali na stadionu nakon utakmice, ne znam kad smo u hotel došli, sjedili smo svi skupa, pričali, zapjevali puno puta. Došle su nam pizze i pivo, to je sve uobičajeno, da se nadoknadi tekućina i izbace preostali otrovi iz tijela - prisjeća se Livaković.

***

Već je četvrtak, 12. srpnja, između 1 i 2 ujutro. Uslijedio je povratak u Swissotel Krasnye Holmy. Dalić snima igrače, a oni na ulasku u hotel pjevaju “Moju domovinu”.

- Bili smo u deliriju, nismo bili ni svjesni tada što smo napravili. Spavanje? Adrenalin je bio prejak suparnik, to definitivno. Prvo smo morali osvijestiti činjenicu da je Hrvatska, hej, ušla u finale Svjetskog prvenstva. Sanjaš onu ‘98., a onda ovi igrači to nadmaše. Ponavljaš u glavi, kao, ej, mi smo u finalu, igramo za zlato na Mundijalu, ali teško, ne ide, ne možeš, doista, u tom stanju adrenalina i euforije sve to sam sebi predočiti... - reći će Vukojević.

- Znam da je Luka uveo Mladena i da je nastao kaos. Baš kaos. Do 3, 4 ujutro, ne znam ni sam. Bio sam u Francuskoj na Mundijalu, ali tada smo u polufinalu ispali. Ogledao sam se oko sebe i shvatio da je ovo nešto najveće što ću doživjeti. Svi radosni, euforični, klimaks se bliži vrhuncu, suze bježe, zagrljaji ne znaju gdje bi, a onda Luka uvede Grdovića. I nastane kaos. S pravom i zaslugom. Opći kaos. Nemoj me pitati tko bolje pjeva, jer ima igrača kojima bi bilo bolje da šute - smije se doktor Nemec. - Ali, lako za falšanje. To je bio tulum koji je trajao i koji je bio toliko intenzivan da traje vječno. Baš vječno.

Gledajući kako se srijeda prelijevala na četvrtak, a narod u Hrvatskoj nipošto ne želi otići kući, budi se svijest o tome koliko je hrvatska reprezentacija nedostajala ovom obeznađenom narodu. I koliko cijela nacija vapi za tom sinergijom. I koliko je taj narod nedostajao i njima. Takav tandem, koji je u ovom obliku posljednji put na ovim prostorima viđen 2008. godine, da bi se sljedećih deset godina skrivao, spreman je za najveće stvari.

Sve do onoga trenutka kada padne zastor na Mundijal, a pred nama se otkrije obzor svakodnevice. Sebi, ali i velikoj većini ovog naroda, pa i onoga koji na vani ne slavi, ali negdje duboko u sebi ipak igra zajedno s njome, ova je reprezentacija vratila sreću. Osmijeh. I nadu, tu zavodljivu gospođicu koja je u hrvatskom nogometu počesto bila tek obična prijateljica noći. U nedjelju, tri dana poslije, u prijestolnici nogometa Moskvi Hrvatska će doživjeti svoju konačnu nagradu. Koju je dugo tražila, gdjekad od nje i (pod)svjesno bježala, da bi je sada, na kraju puta, čvrsto primila za šiju.

Da, možda se nogomet zaista vratio kući. Tamo gdje i pripada. U Hrvatsku...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo