INTIMNA ISPOVIJEST

DINO RAĐA 'Ima jedno dijete iz Slavonije kojem je otac poginuo prije nego što se rodio, u Vukovaru. Ima 27 godina, ja ga doživljavam kao svog...'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 07.01.2020. u 21:51

Zagreb, 190918.
Hotel Panorama.
Konferencija za medije Hrvatskog kosarkaskog saveza povodom neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
Na fotografiji: Dino Radja.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajac / CROPIX

Dino Rađa

 

U emisiji Tončice Čeljuske "U svom filmu", gostovao je jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, košarkaška legenda Dino Rađa.

Iza Dina Rađe dva su naslova klupskog prvaka Europe, osam reprezentativnih medalja s najvećih natjecanja te četiri godine nastupa u NBA ligi.

U rujnu 2018. Dino Rađa postao je četvrti Hrvat koji je primljen u Košarkašku kuću slavnih, u američkom Springfieldu (Krešimir Ćosić 1996.,  Dražen Petrović 2002. i Mirko Novosel 2002.), te tek osmi europski košarkaš koji je imao ovu čast.

U najpoznatiju košarkašku kuću uveo ga je legendarni Larry Bird, ikona Bostona i jedan od najvećih košarkaša u povijesti.

- Postoje dva momenta u mojoj karijeri koje ne mogu emotivno odvojiti. Prvi je Olimpijske igre s reprezentacijom 1992. godine. Taj moment kao moment bio je jako bitan jer je bilo ratno doba, ti prvi puta izlaziš u javnost, a ljudi nemaju pojma "što je Croatia". Osvojili smo prvu medalju za Hrvatsku. Igrali smo protiv Dream teama, nevjerojatne plejade igrača poput Jordana, Pippena, Birda, Ewinga...Drugi najvažniji moment jest prva titula prvaka Europe s Jugoplastikom gdje smo mi kao klinci otišli u München bez ikakve nade, očekivanja, stranaca. Svi su nas omalovažavali. U takvoj situaciji osvojiti naslov prvaka Europe - to je bilo doista nevjerojatno.

Rađa dodaje da nikada nije razmišljao da će uspjeti dogurati do olimpijske medalje i Boston Celticsa.

- Meni je košarka prvo ljubav i gušt. Nisam nikada razmišljao da idem u košarku da bi zaradio ili išao na olimpijske igre. Košarka je ipak igra. Tu je i društvo, zajedno ideš na autobus, na proslave, rođendane...To te drži, a onda odjedanput kreću rezultati i uspjesi. Kada smo osvojili prvu titulu prvaka Europe, prošlo mi je kroz glavu - ovo bi ti mogao biti životni poziv.

Dino Rađa dodaje da je u Dalmaciji uvijek bilo puno sportskih talenata te da pojava njega i Tonija Kukoča zapravo nije bila slučajnost.

- Nas dvojica smo se poklopili, ali treba reći da iza uspjeha stoji jedan krvavi rad, bitni su i dobri treneri, dobar sustav, kako klupski tako i reprezentativni.

Govoreći o današnjoj situaciji s košarkaškim talentima, a koje Hrvatska čeka još od vremena upravo Rađe i Kukoča, gost emisije ističe da je danas sustav puno drugačiji.

- Danas postoje mobiteli i internet, svi bi nešto htjeli postići na brzinu. Stvaranje odličnog igrača, to je dugotrajan proces, treba puno odricanja. Klinci su danas puno manje spremni na takvo nešto. Mi nismo imali opcija, nismo izlazili. U ono doba nije svaki kvart imao 70 kafića. Tada je sve bilo drugačije, sve se vrtjelo oko treninga. Radilo se na treninzima 5,6,7,8 sati. Danas klinci imaju puno manje vremena, škole su zahtjevnije... U sportu na brzinu nema ništa.

Pogibija Dražena Petrovića obilježila je cijelu jednu generaciju hrvatskih košarkaša.

- To je jedan od najtužnijih momenata u mojoj karijeri i generalno u životu. To nas je sve skupa duboko potreslo. Oprostili smo se na aerodromu, on je krenuo u jednom smjeru, mi u drugom... Za par sati ti jave da je stradao, pa se nekako nadaš da je samo nešto polomio, da neće moći igrati samo prvenstvo. A onda sam nazvao Mirka Novosela i dobio informaciju iz prve ruke. Mogu vam reći da u tom trenutku, da nisam sjedio u fotelji, da bih pao u nesvijest. Prvi odlazak na trening nakon pet, šest dana, ne možeš izaći iz svlačionice. Ne možeš od suza i emocija izaći na teren, jer stalno ti se vrti u glavi da on više nije tu. To je bila jedna teška, teška situacija.

Ispričao je i anegdotu iz privatnog odnosa među njima dvojicom. Ističe da je Dražen bio najbolji košarkaš generacije i da je pokazivao da je uvijek spreman raditi više od drugih.

- A van terena bio je totalno drugačiji. On bi me zvao svaka dva tri dana na telefon iz SAD-a, dakle u vrijeme dok nije bilo interneta. Znao sam proceduru. Moram imati Sportske novosti, pa je uslijedilo čitanje svih rezultata. Tko je koliko dao koševa, golova...Vaterpolo, rukomet, nogomet, treća košarkaška liga npr. kako je završilo Val iz Kaštela protiv Junaka iz Sinja. Sve je morao znati.

 

Progovorio je i o odnosu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.

- Prije svake utakmice bi nas primio, nakon svake... Dobili smo medalje, nekakva priznanja, ordene..., prisjetio se bivši košarkaš.

Rađa otkriva da ga je oduvijek zanimala povijest, da je posjetio brojna važna povijesna mjesta, poput Auschwitza, Dachaua, Polja smrti u Kambodži, Vijetnam, bio je na Bleiburgu, na Ovčari. Govorio je i o posjetu Anti Gotovini u haaškom pritvoru.

- Dobio sam priliku preko jednog prijatelja. Bilo smo s motorima na putu te smo otišli kod njega. Mi se nismo prije znali. Stekao sam dojam da on nikako ne može biti zločinac, da je profesionalni vojnik. Mislim i da film koji je o njemu izašao (General op.a.) da ga oslikava jako dobro i da puno o njemu govori. Na mene je ostavio strašan utisak.

Osvrnuo se i na vrijeme kada je došao u SAD.

- Prema europskim igračima vladala je totalna skepsa. Ja sam tamo došao dosta kasno, s 26 godina. Imao sam već ne znam koliko medalja, titula prvaka Europe. Tamo dođeš i moraš krenuti od nule. Moraš nositi torbe, dresove, prvi moraš dolaziti na trening. To je tamo tako. Bez lažne skromnosti, Toni, Dražen, Sabonis i slični, mi smo probijali tu karmu "loših europskih igrača".

Dino Rađa, koji obnaša dužnost predjednika Stručnog savjeta HKS-a, dodaje da Hrvatski košarkaški savez radi dobar posao, ali da će proći dosta vremena da se stvari vrate na stare staze.

- Znam da se to relativno slabo vidi jer uvijek je rezultat A selekcije mjerilo svega. Kuća se treba raditi od podruma, a ne od krova. Teško je promijeniti navike ljudi koji su već u godinama. Važno je da se stvara baza koja će se širiti. Uložili smo energiju i sredstva u ligu, mislim da je ona već na dobrim nogama. Nema više da Cibona i Zadar dođu i da se "prošeću". Mislim da je to jako dobro jer se tu rađaju neki igrači.

Za ulazak u Košarkašku kuću slavnih, kaže da mu je to najveće priznanje u životu.

- Kada sam to doznao, jednostavno je krenula emocija od koje se ti ne možeš obraniti, krenu suze..., rekao je Rađa tijekom gostovanja na HTV-u.

U javnosti se malo zna o njegovom filantropskom djelovanju.

- Gledajte, život vas nauči i dobre i loše stvari. Dolaskom nekih novaca u moj život, pojavila se i neka skupina ljudi koja se pokušala tu ogrebati. Imao sam dosta neugodnih situacija, posudiš novce i ne dobiješ nikad nazad, osjećaš se neugodno. I onda sam u nekom trenutnku odlučio s tim načinom raskrstiti. Odlučio sam ja tražiti ljude za koje znam da su stvarno od potrebe, da im pomognem. Na moju veliku radost, to mi je jedan od najboljih poteza u životu... Ne volim o tome pričati jer to radim iz svog gušta, a ne da bih se pohvalio u javnosti... Ali imam jedno dijete iz Slavonije kojemu je otac poginuo prije nego što se rodio, u Vukovaru. Ima 27 godina, taj momak, čovjek, ja njega doživljavam kao svoje dijete. Otpratio sam ga od trećeg mjeseca do dan danas. Doktor je i to i je veliki ponos... On je moj. Ima još ljudi kojima sam plaćao operacije u Americi, djece koju pomažem školovati...", pričao je Dino u emsiiji.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo