MARKO MILUN

EKSKLUZIVNO: 'Nije fer da se Hrgovića gura mimo pravila. Tko želi na Olimpijske igre, mora prvo sa mnom u ring!'

    AUTOR:
    • Marko Petrak

  • OBJAVLJENO:
  • 29.09.2019. u 15:33

Vojko Bašić / CROPIX, Nenad Dugi / CROPIX

Prije tri godine Milun je bio polaznik Policijske akademije u Zagrebu, a paralelno se spremao za Europsko prvenstvo u kickboxingu. Najbliža dvorana Akademiji bila je ona Pijetrajeva u Dubravi. “Kada sam ušao u dvoranu, kickboxing je postao za mene prošlost, a boks moj život”

Taman negdje u sredini Svjetskog boksačkog prvenstva u ruskom Ekaterinburgu, koje je završeno prošlog vikenda, boks je zaposjeo naslovnice sportskih rubrika hrvatskih medija. No, ako ste pomislili da se pisalo o onome što se događalo u Rusiji i da je nekako ta plemenita šakačka vještina preko noći doživjela neviđenu ekspanziju u našim medijima, promislite ponovno. Hrvate je zabavljao žestok sukob na vrhu našeg boksa, čiji su protagonisti zapravo naši najistaknutiji boksački radnici. Ili je bolje reći da i dalje zabavlja. Razlog sukoba je boksač koji će 2020. godine predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju u kraljevskoj superteškoj diviziji.

Hoće li to biti naš najbolji profesionalac Filip Hrgović, koji je u Riju Hrvatskoj već donio broncu, ili će u Tokio ići netko drugi? “Pa dobro, barem se piše o boksu. Nije to ni tako loše”, kaže jedan moj poznanik, zagriženi boksački fan koji se vodi onom “da je svaka reklama, pa čak i ona loša, zapravo reklama”. No, oni s malo slabijim želucem i boljim ukusom ipak bi htjeli da ponekad ona sportska strana priče nadjača i bude dovoljno zanimljiva publici da se mediji ovako angažiraju i u drugim prilika oko sporta s jednom od najduljih tradicija u ljudskoj povijesti. Nakon povratka reprezentacije u Hrvatsku, ova vrlo ružna boksačka sapunica dobila je još žešći nastavak kad je sada već bivši izbornik Leonard Pijetraj sazvao konferenciju za novinare na kojoj se pojavio sa svojim štićenikom, a ujedno i kandidatom za mjesto u Tokiju - Markom Milunom.

Odrastanje preko noći

Za 23-godišnjeg mladića iz Dicma kraj Splita posljednje tri godine se mogu rezimirati kao odrastanje preko noći. Najprije u sportskom smislu, gdje je nakon samo nekoliko mjeseci treninga na čudesan način osvojio seniorsko državno prvenstvo, a sada i u ovom drugom, koji je bez iznimke dio svakog sporta na najvišoj razini. Posebno boksa... Na konferenciji smo ga jedva čuli. Rekao je samo nekoliko rečenica, vidjelo se da je i sam zbunjen zbog situacije u kojoj se našao. Poručio je da mu je cilj izboriti plasman na Olimpijskim igrama u Tokiju i da se za svoje mjesto planira žestoko boriti, tko god bio na drugoj strani ringa. Emotivni Pijetraj preuzeo je mikrofon u žestokom jednosatnom monologu u kojem se verbalno obračunao sa svojim bivšim boksačem Filipom Hrgovićem i direktorom reprezentacije Željkom Mavrovićem.

Nenad Dugi / CROPIX

Željko Mavrović i Filip Hrgović

 

Video konferencije je postao hit na YouTube kanalu i već nekoliko dana drži mjesto na “HR trendingu”. No, u konačnici je, pokazalo se, Pijetraja ta konferencija stajala izborničke funkcije jer je samo dan kasnije smijenjen na izvanrednoj sjednici Izvršnog odbora Hrvatskog boksačkog saveza. Ako su Milunove šanse da se dočepa barem prilike da izbori nastup u Tokiju dosad bile mršave, sada su još tanje. Bez Pijetraja iza svojih leđa na izborničkoj funkciji, dojam je da će mladom boksaču biti još teže. No, Milun ne odustaje. Tvrd je to dalmatinski orah koji se teško miri s porazom. Vidjelo se to sada u Rusiji na Svjetskom prvenstvu kad je poražen u drugom kolu od Amerikanca Richarda Torreza. I to nakon što je odradio možda najbolje dvije minute u karijeri. Poraz prekidom u prvoj rundi mu je time pao još teže.

“Osjećao sam se odlično i dominirao sam, imao sam osjećaj da mi moj protivnik uopće ne može prići i zato mi je koncentracija pala. U tom trenutku je zalutao jedan njegov udarac, a u teškaškom boksu se greške ne opraštaju. Svi imamo više od 100 kilograma i jedan udarac mijenja tijek meča. Izgubio sam prekidom.” “S prvim brojanjem se u potpunosti slažem, bio sam uzdrman, ali sam se uspio oporaviti. Ali mislim da je drugo brojanje bilo preuranjeno i da samo mogao nastaviti i pobijediti na kraju. Zapravo sam uvjeren da bih pobijedio i prošao dalje da sudac nije prekinuo.

Siguran sam u to. Između rundi bih se sabrao i vratio bih koncentraciju kao što sam je imao na početku.” Žestoko je Milun prosvjedovao, nije se mirio s porazom i odlaskom kući. Objašnjavao je sucu da može nastaviti i molio ga da mu pruži priliku da pokaže da je bolji boksač od svog protivnika. Upravo to traži i od ljudi koji vode Hrvatski boksački savez i Hrvatski olimpijski odbor. Priliku da pokaže da je trenutačno najbolji hrvatski amaterski boksač u superteškoj kategoriji.

“Inače ne bih tako reagirao, ali nisam se mogao kontrolirati u tom trenutku. Ta reakcija je jednostavno izašla iz mene. Dajem sve što imam u taj sport, to je moj život i na Svjetsko prvenstvo sam došao da idem do kraja. Htio sam se boriti dalje, a ako sudac treba prekinuti meč, neka to učini kada zaista ne mogu nastaviti. Zato sam tako burno reagirao, što zapravo nisam trebao. Kasnije mi je bilo jako žao radi toga, niti se ne sjećam sve što sam izgovorio jer sam bio vrlo emotivan. To je nešto što u budućnosti moram popraviti i ne bih smio tako reagirati.”

“Uvijek idem na pobjedu”

Nakon silnih uspjeha koje je ostvario protekle tri godine nije mu bilo lako vratiti se u svoje Dicmo poslije teškog poraza u Rusiji. Kao sedmi nositelj je vjerovao da može vrlo visoko. Možda čak i do samog kraja. S titulom svjetskog prvaka ili medaljom iz Rusije i bitka za Tokio bi bila puno lakša, velik bi to bio argument na njegovoj strani, koji ovako nema. Sada je upravo rezultat iz Ekaterinburga i poraz prekidom najveći adut direktora reprezentacije, našeg slavnog boksača, Željka Mavrovića, koji tvrdi da je Filip Hrgović jedini razuman izbor za Olimpijske igre.

“Na svako natjecanje, na svaki turnir, idem s namjerom da odem do kraja i da budem prvi. A sada što će se dogoditi, to je nemoguće predvidjeti jer nisam prorok. Ovaj put nisam uspio, ali se nadam da ću u budućnosti biti pametniji. Boksom se i ne biste trebali baviti ako uvijek ne idete na pobjedu i na prvo mjesto.” Ne obazire se niti na kritike da je u posljednje vrijeme izgubio nekoliko mečeva prekidom. I one su stigle iz samog vrha Hrvatskog boksačkog saveza kao argument da je upravo Hrgović taj koji bi trebao otići u Tokio i tamo predstavljati hrvatski boks kao i 2016. godine.

Pravila, naime, već neko vrijeme dopuštaju profesionalcima da nastupaju na Olimpijskim igrama. Neki to smatraju odličnim potezom koji podiže interes za olimpijskim turnirom. Drugi vjeruju da se miješaju kruške i jabuke. “Nikada ne sumnjam u sebe, čak niti nakon poraza prekidom. U amaterskom boksu prekid nije isto kao i u profesionalnom. Ovdje nakon dva čista udarca prekidaju meč jer se mnogo brige posvećuje sigurnosti. Siguran sam da bih svaki meč koji je bio prekinut do sada mogao nastaviti, no takva su pravila. Posljednjih godina su još rigoroznija pa broje ili čak prekidaju nakon prvog jačeg udarca. Niti u jednoj situaciji nisam bio ozbiljnije uzdrman, ali mi nedostaje iskustva pa možda nekada tako izgledam. Iskusniji boksači se u takvim situacijama bolje snalaze, mene često ponesu emocije pa i ja krenem agresivno vraćati udarce. I to je škola”, odgovara Milun.

Poruka stigla do Rusije

Ružna medijska rasprava o čovjeku koji će nas predstavljati u Tokiju počela je u trenutku kad je Svjetsko prvenstvo bilo u punom jeku. Mavrović je u intervjuu za Sportske novosti ustvrdio da bi bilo suludo da boksač kalibra Filipa Hrgovića mora dokazivati svoju kvalitetu na državnom prvenstvu koje je osvajao toliko puta ili na izborničkim sparinzima, kako je predložio Pijetraj. Milunu je poručio “da nema ništa”. “U tom razdoblju, kada smo bili na Svjetskom prvenstvu, nije vrijeme za takve stvari. Siguran sam da su ljudi koji su to izjavljivali, jer su i sami bili u boksu, svjesni da to nije taj trenutak. Jer u tom trenutku morate biti fokusirani na natjecanje i meč koji je ispred vas i takve stvari vam remete koncentraciju. Miču vam fokus s onog bitnog i mogu vas izbaciti iz takta.

Moj trener Leonardo uspio me je smiriti u tim trenucima i vratiti mi koncentraciju na boks i ono što slijedi. Pokušao sam se ne obazirati na sve to, računao sam da će se stvari rješavati kad se vratimo u Zagreb. Ne obazirem se inače na tuđa mišljenja. Bitno mi je mišljenje mojih bližnjih, prijatelja i trenera.” Milun ističe da su mu važne Olimpijske igre. Nakon tri osvojena državna prvenstva u tri godine i tri medalje na europskim smotrama, nastup u Tokiju iduće godine bio bi kruna četverogodišnjeg ciklusa i dokaz da je najbolji hrvatski amaterski boksač u ovom trenutku. “U kratkom vremenu to su vrlo dobri rezultati, ali dugoročno gledano, jako je puno posla ispred mene. Ima mnogo stvari koje mogu poboljšati i popraviti i toga sam svjestan. Ja sam tek tri godine u boksu.

Iako sam kratkoročno zadovoljan rezultatima, uvijek gledam naprijed i gledam prema većem cilju. Nikad se ne smiješ zadovoljiti drugim mjestom. Gledajte, imam tek 31 meč u boksu i zato su svi ovi rezultati koje sam ostvario još bolji. No, gledajući staž, ja sam i dalje početnik u boksu. Unatoč tome, rezultatima i medaljama dokazao sam da se mogu nositi sa svima i tko god želi ući u ring sa mnom, ja sam spreman.” Naglašava ponovno koliko je nastup u Tokiju važan za svakog sportaša, ali i za prelazak u profesionalni boks, koji je krajnji cilj svakog kvalitetnog boksača. Upravo su Olimpijske igre 2016. godine u Brazilu bile odskočna daska Filipu Hrgoviću za njegovu profesionalnu karijeru, a sada se Milun nada da bi one u Tokiju mogle biti njegove.

“Olimpijske igre su mi vrlo bitne. To je jedan od onih trenutaka i jedno od onih sportskih natjecanja za koje mi sportaši sve ovo i radimo. To je stvar radi koje se svih ovih godina odričem i toliko naporno treniram. Olimpijada je bitna i zbog početka profesionalne karijere. S dobrim rezultatom na Olimpijskim igrama prelazak u profesionalce puno je lakši. To je sjajan vjetar u leđa. I zato ću se boriti prvo da odem na kvalifikacije, a onda se nadam da ću izboriti svoje mjesto u Tokiju. U profesionalce se može i ranije, ali Olimpijske igre su sjajan izlog zbog kojeg je prelazak u profesionalce puno lakši.” Prema odluci Hrvatskog boksačkog saveza donesenoj u četvrtak, Milun bi trebao otići na europske kvalifikacije u ožujku, a one svjetske u svibnju trebale bi biti rezervirane za Filipa Hrgovića.

Getty images
 

Pijetraj je tražio da Hrgović dođe i na državno prvenstvo, no čini se da njegovom smjenom to neće biti slučaj. Milun ne bježi od izazova. Dapače, Hrgović je boksač kojeg je gledao na televiziji 2016. godine dok je nastupao u Rio de Janeiru i zbog kojeg je i počeo boksati. “Da ironija bude veća, došao sam u dvoranu nakon Olimpijskih igara u Riju i boksa koji me tamo oduševio. Oduvijek sam htio pokušati boksati, iako sam se već dulje bavio kickboxingom. U tom razdoblju, prije tri godine, bio sam polaznik Policijske akademije u Zagrebu, a paralelno sam se spremao za Europsko prvenstvo u kickboxingu. Najbliža dvorana Akademiji bila je ona Pijetrajeva u Dubravi.

Znao sam da ima sjajnu reputaciju pa sam ušetao unutra i doslovno pitao mogu li tamo trenirati. Pijetraj mi je odgovorio da ne trenira kikboksače, ali sam ostao na nekoliko sparinga koji su bili prilično dobri. I nakon toga, nikada nisam više izašao iz boksačke dvorane. Kickboxing je postao za mene prošlost, a boks moj život.”

Upao u tuđi obračun

“Filipa i njegove rezultate iznimno poštujem. Pratio sam Hrgovića i gledao njegov boks na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016., kad još nisam ni boksao. Njegova karijera zasad izgleda gotovo savršeno, a on je izniman boksač. Radi se o kompletnom sportašu za kojeg bi bilo koja druga riječ bila suvišna. Ja njega nisam prozivao, nego sam samo rekao da i ja želim otići na Olimpijske igre, a svatko tko to također želi, morat će to učiniti preko mene.” Dojam je da je Milun niti kriv, niti dužan, upao u nečiji tuđi obračun. Htio, ne htio, sada je i on dio sukoba na relaciji Pijetraj - Hrgović - Marović koji ne jenjava i koji je s obzirom na sve što smo čitali posljednjih dana, poprimio skandalozne razmjere. Ovo sve je očito cijena odrastanja koju će 23-godišnji mladić morati platiti.

“Već sam rekao na press konferenciji svoje mišljenje o čitavoj ovoj situaciji. Svakako mi nije cilj bio nikoga prozivati. Ali tko želi ići na Olimpijske igre, vjerujem da mora proći preko mene jer i ja želim ići, a rezultatima to zaslužujem. Ali nismo bitni samo nas dvojica, možda ima još momaka i još kandidata koji žele ići u Tokio i imaju pravo na to ako prođu. Tko god dođe na državno prvenstvo, trebao bi imati nekakvu priliku.” “Na kraju dana, onaj tko je najbolji, treba ići u Tokio. Tu nema nikakve dileme! Nismo tu samo nas dvojica, ima tu vjerojatno još kandidata. Borit ćemo se za to jedno mjesto i tko bude bolji, neka izbori mjesto.

Nije pošteno da se nekoga u startu i mimo pravila gura. Želim samo da sve bude pošteno, da bude prema pravilima. Smatram da je najmanje što se može učiniti dati i nama amaterima priliku da budemo dio te priče i da pokušamo izboriti nastup u Tokiju.” Što kaže na smjenu Leonarda Pijetraja s mjesta izbornika reprezentacije, ali i na kritike Željka Mavrovića koji se drugi put u kratkom razdoblju obrušio na njega i relativizirao njegove neosporne rezultate? Direktor reprezentacije je dosadašnjem izborniku spočitao i nebrigu za svoje boksače i njihovu sigurnost...

Briga za boksače

“Mislim da o Leonardu Pijetraju govore njegovi rezultati i da se tu nema što više dodati. To što je on moj trener nije bitno, on je najtrofejniji naš stručnjak. Ne bih se želio miješati u odnose mog trenera i drugih boksača i djelatnika. Fokusiran sam na svoje rezultate i na to da izborim nastup u Tokiju. To je moj cilj, a mogu ga ostvariti samo ako se koncentriram na svoju karijeru i na ono što je ispred mene. Ne mogu se zamarati i dopuštati da mi druge stvari kvare koncentraciju. Leo je rekao što je imao reći na press konferenciji i u to ne želim ulaziti.” “Ovo za sigurnost nema nikakvog smisla. Mislim da nema u svijetu trenera koji pazi na svoje boksače više od Leonarda Pijetraja. Na svakom treningu je sigurnost najbitnija, sparira se vrlo kontrolirano, u velikim rukavicama.

Uvijem me se pita jesam li spreman, kako se osjećam, jesam li dobro. I tek onda se ide u sparing ili na neko natjecanje. Tako da optužbe na račun mog trenera niti malo ne stoje. Upravo suprotno. Nekada imam dojam da se Leo previše brine za našu sigurnost i našu dobrobit.” S Pijetrajem planira dugogodišnju suradnju koja je tek na početku. U tri godine su ostvarili čudesne rezultate, a Milun je uz Tonija Filipija postao naš najuspješniji i najbolji amaterski boksač. Zato ne planira mijenjati odnos koji funkcionira. “Moj odnos s trenerom Pijetrajem je odličan. U boksu je sigurnost zaista važna, a ja se s Leom osjećam sigurno i dok je god tako, ostat ću s njim.

Radi se o najvećem hrvatskom boksačkom stručnjaku radi kojeg sam u tako kratkom vremenu uspio doći do svih ovih rezultata. Pijetraj, baš suprotno od onoga što se može čuti, brine o sigurnosti svojih boksača. Nikada mimo moje volje nije nešto napravio ili me doveo u situaciju u kojoj se ne osjećam ugodno. Odnos nam je sjajan i prezadovoljan sam.”

Borba do kraja

Dugo svjetsko prvenstvo u Rusiji, a sada i šokovi nakon povratka u Hrvatsku su “otjerali” Miluna u njegovo Dicmo - u obiteljsku atmosferu, gdje se najugodnije osjeća ovih dana i gdje se ima priliku maknuti od svega. “Ovo je sve novo za mene. Nikada se nisam našao u ovakvoj situaciji. Mislim da sam pokazao da se znam nositi sa svime, pa čak i na ovom polju. Puno je teže bilo kad sam s vrlo malo iskustva morao ići na velika natjecanja, ali sam upravo tamo, kad je bilo najteže, pokazao koliko se dobro borim s pritiskom. Ali mi je odlazak kući definitivno dobro došao. Moram se odmoriti od natjecanja, pokušavam ne čitati previše novinske natpise, pokušavam se malo maknuti od svega i distancirati. Ono najvažnije je da sam spreman boriti se do kraja za svoje mjesto u Tokiju.”

“Obitelj je najvažnija. Bez podrške svoje obitelji, svojih roditelja, svojih sestara, ničega ovog ne bi bilo. Obitelj mi je sve ovo omogućila. Omogućili su mi život u Zagrebu, oni su ti koji me financiraju i podržavaju na svaki drugi način. Hvala im na tome.” I što sada? “Moja želja je učiti, raditi, boksati i natjecati se. To je ono što me ispunjava, to je ono radi čega živim. U jednom trenutku života sam razmišljao o tome da se prestanem baviti sportom, ali sam shvatio da ne mogu bez toga. Dobri rezultati su svakako velika motivacija, možda i novac u profesionalnom boksu koji će stići jednog dana. Ali u ovom trenutku ne razmišljam o tome jer je put do uspjeha vrlo trnovit. Mogu se u bilo kojem trenutku ozlijediti i sve ovo na čemu sam naporno radio može propasti. Bitno je da me zdravlje posluži. To je najvažnije.”

“Znam da sam još na početku karijere i da je ispred mene dug put. Još često boksam srcem, a ne glavom. To je Leova najčešća kritika. Uvijek govori da često ulazim u prevelik rizik bez potrebe i da je put do pobjede može često biti puno lakši. Evo ovaj meč protiv Amerikanca u Rusiji je dobar primjer. Da sam boksao pametnije i bio koncentriraniji, mogao sam ga pobijediti bez primljenog udarca. Ali me često povuče, kad primim udarac, onda se želim potući. No, to je dio boksačkog sazrijevanja koje ne ide preko noći.

Nadam se da ću to uspjeti promijeniti i stasati u kvalitetnog boksača.” Zlatna olimpijska medalja ili profesionalni prvak svijeta jednog dana, pitali smo ga za kraj. “Mislim da je u konačnici svakom boksaču cilj postati profesionalni boksački prvak. To je boksački tron. Ali kao što sam rekao, nastup na Olimpijskim igrama i medalja jednog dana, također su mi iznimno važni. Ne želim ničije mjesto, ali ne želim niti da netko uzme moje. A za svoje ću se boriti do kraja. U to budite uvjereni. Tko god bio moj protukandidat.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo