MEDALJA NI NA VIDIKU

ISTRAŽUJEMO: KOJI SU UZROCI VELIKE KRIZE NEKOĆ HRVATSKOG TROFEJNOG SPORTA? Više bazena, manje plivača, manje dobrih rezultata...

    AUTOR:
    • Predrag Žukina

  • OBJAVLJENO:
  • 23.12.2017. u 19:40

REUTERS

Priča o hrvatskom plivanju dugi je niz godina bila priča o kontinuiranim uspjesima koje su kreirali Miloš Milošević, Gordan Kožulj, Marko Strahija, Duje Draganja, Sanja Jovanović i cijeli niz drugih plivača.

Pet spomenutih perjanica hrvatskog plivanja zajedno s ostalima u Hrvatskoj konkurirali su najboljima na svijetu. Iako je plivanje na neki način sport bogatih i “sport velesila” kao što su SAD, Rusija, Australija, Francuska... koje imaju vrhunsku sportsku infrastrukturu, naši su plivači, poglavito s natjecanja u 25-metarskim bazenima, kući donosili odličja. Nešto su slabiji rezultati bili u olimpijskim 50-metarskim bazenima, gdje se u globalnim svjetskim okvirima možemo pohvaliti tek s nekoliko medalja. Srebrom Kožulja na 200 metara leđno sa SP-a 2003. u Barceloni te velebnim uspjesima Duje Draganje koji je na OI u Ateni 2004. na elitnoj dionici od 50 metara slobodno također uzeo srebro, a srebro je uzeo i na SP-u u Monrealu 2005., zaključak o Hrvatskoj kao maloj “sili” u svijetu plivanja nije se mogao izbjeći.

 

Uvezeni Hrvat

Nažalost, Draganja se danas bavi ugostiteljstvom u Šibeniku i bježi od bazena i samog spomena plivanja kao vrag od tamjana. Kožulj je također u poslovnim vodama, “mola iz groda” Sanja Jovanović također je kostim i kapicu “objesila o klin” i hrvatsko plivanje danas nema ni približno dobre rezultate kao nekada. Primjera radi, na netom završenom EP-u u malim bazenima u Kopenhagenu samo je “uvezeni Hrvat” iz SAD-a Anton Loui Lončar ostvario plasman u finale isplivavši peto vrijeme na Kožuljevoj omiljenoj dionici od 200 leđno. Svi ostali - koji danas predstavljaju vrh hrvatskog plivanja - Lorena Jerebić (50, 100, 200 dupin), Matea Samardžić (100, 200 leđno), Nikola Obrovac (50 i 100 prsno), Mislav Sever (50 i 100 slobodno) te Filip Zelić (200 slobodno i 200 dupin) finalnim nastupima nisu bili niti blizu.

Na prvi pogled tužna slika za plivanje u naciji koja se u zadnjih četvrt stoljeća može pohvaliti sa 30-ak medalja s velikih natjecanja. Tužna slika, posebno iz perspektive činjenice da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina otvorio velik broj bazena u Zagrebu, Zadru, Šibeniku, Vukovaru... Realno gledano, uvjeti nikad nisu bili bolji, a rezultati nikad lošiji. Sve to događa se istovremeno sa statističkim procvatom rezultata u drugim bazičnim sportovima kao što su atletika i gimnastika u kojima svijetom hara Sandra Perković, a odličnim rezultatima gimnastičara došlo je kao šlag na tortu svjetsko zlato Tina Srbića na preči. Paradoks je to koji je na prvi pogled neobjašnjiv, no vrlo ga je lako kao posljedicu spleta (ne)sretnih okolnosti objasnio Pero Kuterovac, čovjek koji je “alfa i omega” na polju kondicijske pripreme sportaša.

Kuterovac je po osnovnoj vokaciji “plivač”, odnosno plivački trener zaposlen u zagrebačkom ZPK-u i kroz njegove je ruke prošao velik broj hrvatskih plivača. Premda su ga u posljednje vrijeme proslavili rezultati naših veslača i vaterpolista (pomagao Ivici Tucku na putu do zlata u Budimpešti), plivanje je i dalje njegov prvi pravi “medij”.

Kuterovac o ovom problemu ima specifično i empirijski i znanstveno zasnovano mišljenje koje je toliko logično da ga je nemoguće pobiti.

- Naše je plivanje ostvarilo tridesetak odličja, zadnje je osvojila 2016. Matea Samardžić u Londonu prije Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. U ranijem periodu u kojem su medalje dolazile na redovnoj bazi, imali smo Miloša Miloševića, Kožulja, Strahiju, Draganju, Čača... pojavila se Sanja Jovanović... Bio je to veliki boom, preklopilo se više odličnih generacija, a onda smo u isto vrijeme sve to izgubili. Na tako malu “bazu” od 4,5 milijuna stanovnika, to je zapravo bila statistička pogreška. Danas ne treba tražiti opravdanje jer su to gole činjenice.

Kuterovac je nastavio monolog:

- Sada postoji nekoliko realnih problema, prvi je odlazak mladih plivača na studij u SAD, a onda se većina od njih tamo jednostavno ‘izgubi’. Unatoč tome što su tamo uvjeti idealni, oni ne njeguju naše plivače kao mi u Hrvatskoj. Ja trenutačno mazim i pazim Lorenu Jerebić. Ona je sada treći srednje i već sada zna da ide u SAD nakon srednje škole. Mi je ovdje pazimo kao neki dragulj, a njima je u SAD-u svaki od tih plivača samo statistika, samo broj. Nebitno im je ako neki od tih plivača nakon studija odustane osiguravši egzistenciju ili ako odustane na pola puta.

Drugi je problem, nastavlja Kuterovac, u tome što imamo odlične rezultate u mlađim dobnim kategorijama, a zatim ti klinci kod nas upisuju medicinu, ETF, strojarstvo... Oni to rade jer su u pravilu iz sređenih, ali ne i imućnih obitelji intelektualaca. Oni ne ostaju u plivanju jer tu nema egzistencije i onda upisivanjem tih ‘ozbiljnih’ fakulteta jednostavno odlaze iz sporta. Razlog tome je što u Hrvatskoj nemamo sređeno i sustavno regulirani sport. Netko tko ide na ‘ozbiljan’ fakultet u ovim našim uvjetima ni približno ne može pratiti svjetsku konkurenciju. Plivanje je poseban sport, uspijevaju oni najuporniji, ali samo oni koji su genotipski i muskulaturno determinirani za plivanje. Takvih na četiri milijuna stanovnika i ne može biti puno. Ako računamo samo one najvrednije medalje - olimpijske - mi smo u cijeloj povijesti imali samo Đurđicu Bjedov 1968. u Meksiku i Duju Draganju 2004. I to je zapravo realno s obzirom na sve okolnosti.

Činjenicu da hrvatsko plivanje u mlađim kategorijama ima još uvijek solidne rezultate, Kuterovac pripisuje i jednoj specifičnoj pojavi:

- Riječ je o takozvanim biološkim ili antropološkim akcelerantima, o klincima koji su, recimo kronološki i realno stari 12-13 godina, a biološki su na razini 15-godišnjaka. To treba prepoznati i vidjeti tko je stvarno ‘wunderkind’, a tko je spomenuti akcelerant.

Drugi čovjek koji je najpozvaniji za komentiranje trenutačnog rezultatskog pada hrvatskog plivanja je Tomislav Karlo, dugogodišnji glavni tajnik Hrvatskog plivačkog saveza i sam nekad vrsni plivač iz prve generacije plivač(ic)a koje su kući donosili medalje na regularnoj bazi. Njegov je stav sličan Kuterovčevom uz neke dodatke. Prvu “tezu” iznosi kao bivši plivač:

- Danas plivači i treneri u Hrvatskoj ne treniraju jednako dobro, jednako kvalitetno i jednako ‘količinski’ kao ostali plivači na svijetu. Ne rade dovoljno dobro kao mi nekad jer smo bili dovoljno ludi i gladni te smo radili više nego naša tadašnja konkurencija. Čovjek ruši barijere samo ako je ‘gladan’, a mi smo to tada radili željni dokazivanja. Čini se da su danas ovi mlađi uvidjeli kako smo mi malo dobili za tako puno truda pa vrlo lagano zaključe da to nije vrijedno ‘krvi i znoja’ koje moraju uložiti.

 

Sofisticiran sport

Na drugu stvar Karlo upozorava kao dugogodišnji sportski funkcionar:

- Plivanje je kao sport sofisticiran, puno se novca ulaže od strane država, strahovito je napredovao, a to nije slučaj u Hrvatskoj. Mi nismo pratili taj trend, nama je to teško dohvatljivo i ne možemo pratiti najbogatije zemlje. Osim toga, mi i ne možemo biti svjetski vrh u plivanju, nemamo dovoljno veliku bazu, dovoljno bazena, trenera bez obzira na veći broj izgrađenih bazena...Takav školski sistem imamo da plivači moraju birati hoće li ići na fakultet, ili će plivati.

Razlika je u tome što naši plivači i dalje idu na studij u SAD, ali baš i ne idu na najbolja ‘plivačka sveučilišta’. Klinci biraju i škola im je važnija od plivanja. U naše vrijeme i nije bila realna slika. Mi smo sada bliži našim realnim mogućnostima nego tada kada smo bili konkurentni. Osvojiti plivačku olimpijsku medalju je iznimno teško u konkurenciji bogatih zemalja koje neviđeno ulažu. Od Đurđice Bjedov do Duje Draganje čekali smo četvrt stoljeća i to je neka normalna slika. Lako je moguće da ćemo za sljedeću veliku medalju na OI čekati novih 25 godina. Realno smo mi i u skijanju primjerice imali Janicu i Ivicu - i to je to. Tako je i u mnogim drugim sportovima, to treba priznati i ne tražiti da uvijek budemo najbolji u svemu. Zar je slab rezultat 13. mjesto na EP-u u plivanju?!

 

Ljudi čine rezultate

- Moja je generacija, nastavio je Karlo, ipak puno napravila svojim rezultatima. Mladi Mađar, Francuz, Nijemac nakon škole ne pita gdje će plivati, ide ravno na bazen u svoju stazu koja je na raspolaganju samo njemu, a naši se bore za mjesto pod suncem s vaterpolistima, građanima... Mi niti sada nemamo dovoljno termina iako su u novije doba otvoreni bazeni u Vukovaru, Slavonskom Brodu, Makarskoj, Šibeniku, Zadru, Varaždinu, Koprivnici, Vinkovcima...

No, bazeni ipak ne čine rezultate, ljudi ih čine.

“Zajednički nazivnik” Kuterovčevih i Karlovih riječi čini, dakle, sljedeće:

Unatoč puno većem broju bazena, klinaca je na bazenima sve manje. Postojeća Bologna u našem školstvu i loše uređeni sustav destimuliraju plivače kojima je nemoguće uskladiti obaveze na sportskom i edukativnom planu, a 21. je stoljeće donijelo veliki napredak u svijetu plivanja koji je u Hrvatskoj u postojećim uvjetima nemoguće pratiti. Drugim riječima, trebamo se naviknuti na znatno slabije rezultate, ali i “spustiti loptu na zemlju” te priznati da je Hrvatska mala zemlja za koju je svaki vrhunski sportski rezultat, ne samo u vrlo zahtjevnom i sofisticiranom plivanju, pravo malo čudo.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo